Na Grgićevo mjesto došao je Igor ŠtimacTek što je Hajduk osvojio Kup i triput pobijedio Dinamo, Branko Grgić, predsjednik Upravnog odbora Hajduka, smijenio je sportskog direktora Ivicu Šurjaka. Ta je vijest Splitom odjeknula poput bombe, a iznenađeni Šurjak, u trajnom sukobu s Igorom Štimcem i bivšim hrvatskim reprezentativcima u Upravi, nije od šoka mogao doći k sebi. Grgićevom odlukom Štimac je kao član Upravnog odbora zadužen za struku preuzeo sve Šurjakove ovlasti sportskog direktora. Šurjaku je pružena mogućnost da ostane u Upravnom odboru, što je on odbio i najavio svoj odlazak iz Hajduka. Šurjak je bez oklijevanja Hajduku zaželio sreću, a svom ljutom suparniku Štimcu čestitao jer je sasvim preuzeo klub: ”Želim da ostvari svoju davnašnju želju i dovede u Split Ćiru Blaževića za trenera!” Sve do prije nekoliko dana, činilo se da je to tek Šurjakova provokacija. Međutim, događaji u Dinamu, Mamićev udar i otkaz iznenađenom Ćiri Blaževiću, ostavljaju prostor i takvoj kombinaciji po kojoj bi Ćiro, nakon odmora u Švicarskoj, ipak osvanuo u Hajduku. Štimac je bio jako zadovoljan jer je uspio dobiti ključno mjesto u klubu s kojeg se kontrolira prodaja igrača u inozemstvo, koje je Šurjak, u dogovoru s igračima, čvrsto držao. Štimac je preuzeo vlast upravo u trenutku kad su aktualne prodaje Stipe Pletikose, Darija Srne, Mate Neretljaka, Srđana Andrića, Hrvoja Veića te odlazak Milana Rapaića. Samo trajan i blizak kontakt sportskog direktora s trenerom koji sastavlja prvu momčad omogućuje podizanje cijene igrača i bolji transfer. Štimac je svjestan da s ozbiljnim i tvrdim Zoranom Vulićem takav dogovor neće biti lako moguć. Svi znaju da su i Šurjak i Štimac imali dogovor s igračima o njihovoj prodaji, da su praktički obojica bili menadžeri i ostvarivali dobit od prodaje igrača u klubu, koji je grcao u financijskim teškoćama, koji se dva puta nalazio na rubu stečaja i koji je državi samo na ime neplaćenog poreza bio dužan više od 150 milijuna kuna.

Grgićev model pretvaranja Hajduka u dioničko društvo u vlasništvu grada Splita, vrlo je sličan organizaciji i vlasničkoj strukturi Paris SGBranko Grgić takvu je odluku Upravnog odbora doista mogao pravdati istekom Šurjakova dvogodišnjeg profesionalnog ugovora. Upravo 30. lipnja 2003. Šurjaku je prestajao ugovor na mjestu sportskog direktora. Grgić nejasno spominje racionalizaciju poslovanja kao razlog prekida suradnje sa Šurjakom. Nacional jedini doznaje da je Šurjak kao sportski direktor Hajduk doista stajao 150.000 eura godišnje neto, pa Grgićeve teze o racionalizaciji poslovanja i uštedama u Hajduku imaju smisla. Naime, Šurjak je kao sportski direktor imao fiksni godišnji ugovor na 50.000 eura, mjesečnu plaću od 1500 eura, a pripadale su mu i sve premije i nagrade. Međutim, ostao je dojam kako se Grgić u sukobu Šurjak – Štimac priklonio ovom potonjem i tako mu omogućio potpuno preuzimanje kluba. Naime, Štimac je zajedno s Aljošom Asanovićem, Slavenom Bilićem i Alenom Bokšićem postao članom Upravnog odbora kad su sa 3,5 milijuna maraka prije nekoliko godina spasili klub od potonuća i omogućili isplatu svih zaostalih obveza prema igračima. Dolazak Štimca na mjesto sportskog direktora Splićani su protumačili kao velik korak na putu potpunog vlasničkog i političkog preuzimanja kluba.

Međutim, čini se da Grgić ima plan ne samo izvlačenja Hajduka iz finacijske krize nego i cjelovit program osiguranja stabilne budućnosti kluba. Predsjednik Hajduka i ravnatelj poslovno jako uspješne splitske Lučke uprave Branko Grgić pažljivo bira prijatelje i protivnike. Jasno mu je da Hajduk nije profitabilan klub. Ali za održavanje klupskog pogona na svim razinama natjecanja Hajduku mjesečno treba 250.000 eura, kojih nema. Zato Grgić zajedno s iskusnim članovima Upravnog odbora Antom Žajom i Feranteom Colnagom, nekadašnjim Hajdukovim igračima, uz podršku odvjetnice Doris Košte i bivšeg vaterpolista Milivoja Bebića, dopredsjednika Skupštine Vinka Bajrovića, članova Uprave, direktora splitske Hypo banke Zorana Sikirice, direktora Zagrebačke pivovare Stipe Majića i predsjednika Nadzornog odbora Davora Pavića već radi na programu po kojem bi Hajduk bio očišćen od financijskih dubioza i dugova, posebno onih prema državi, i postao većinskim vlasništvom Grada Splita. U pregovorima koji se vode daleko od očiju javnosti, i na splitskoj i na državnoj razini, Grgićev program stabilizacije Hajduka, čini se, nailazi na podršku. Gradonačelnik Slobodan Beroš i dogradonačelnici Miro Buličić i Željko Sikirica pomno razmatraju Grgićeve prijedloge. Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša blagonakloni su prema Grgićevim planovima. Iako još nije službeno predstavljen, Grgićev model pretvaranje kluba u dioničko društvo u vlasništvu Grada Splita podsjeća nja vlasničku strukturu Paris SG-a.

Grgić je procijenio da je antagonizam u klubu prema Šurjaku dosegnuo kritičnu točku i da uzajamna netrpeljivost četvorice bivših hrvatskih reprezentativaca i Šurjaka prijeti stvaranjem teške klime koja onemogućava provedbu novog plana. Između individualista Šurjaka, kojemu su interesi kluba, navodno, bili iza poslovnih, i opasnog Štimca, koji želi vlast, ali je spreman sve podrediti interesu kluba, Grgić je odigrao na Štimca. Sukob Šurjak – Štimac zapravo je sukob oko kontrole prodaje Hajdukovih igrača i ovlasti nad strukom. I jedan i drugi trguju igračima. Ali s položaja sportskog direktora lakše se može utjecati na igrače i izravno s njima dogovarati udjele od prodaje u inozemstvu. Sportski direktor Hajduka nema, kao nekoć, neograničene ovlasti za dogovaranje o uvjetima transfera i kupoprodajnim ugovorima, koje je Uprava samo verificirala. O tome u zadnje dvije godine odlučuje Upravni odbor. Ali sportski direktor može u dogovoruu s igračima i trenerom izravno utjecati na formiranje prodajne cijene igrača, utjecati na broj nastupa u prvoj momčadi. Iako Hajduk sa svakim igračem ima ugovor o podjeli transfera, u pravilu 60 posto klubu, 40 igraču (osim u slučaju Stipe Pletikose, gdje će čak 70 posto transfera ići Pletikosi, a 30 posto klubu, jer klub u zadnje dvije godine nije ispunjavao godišnje ugovorne obveze), ostaje još dovoljno prostora za dobru zaradu sportskog direktora. Šurjak kontrolira prodaju Mate Neretljaka, Vlatka Đolonge, Zvonimira Deranje, Ante Miše. Realizirao je i jedini unosni transfer u zadnjih nekoliko godina, onaj Mate Bilića iz Hajduka u španjolsku Zaragozu za 2 milijuna maraka. Igor Štimac kontrolira prodaju Darija Srne, najveće hrvatske nogometne nade i glavnog igrača hrvatske reprezentacije. Iako se za njega, kao i za Pletikosu, kojem Fenerbahce nudi 800 tisuća eura po sezoni, službeno zanima Sahtior iz Donjetska, jasno je da će Srna biti najskuplji hrvatski igrač i ostvariti senzacionalan transfer. Možda to neće biti 9 milijuna eura, koliko se priča po Splitu, ali će Štimac sigurno biti zadovoljan. Baš kao i Šurjak kad je Igora Tudora prodao Juventusu za 8 milijuna maraka, a Marina Biliškova za 1,5 milijuna maraka Wolfsburgu. Bilo je to vrijeme u kojem je Hajduk od transfera igrača zaradio 20 milijuna maraka. Već nakon šest mjeseci od toga novca ništa nije ostalo. Štimac je u Hajduk doveo Nina Bulu i Hrvoja Veića, čija cijena vrtoglavo raste, pa se može pretpostaviti da će iz njihove prodaje u inozemstvo i Štimac izvući korist. Ni Šurjak ni Štimac nemaju svoje registrirane menadžerske agencije, ali saznanje da se tim poslom bave slabi povjerenje i destimulira rad na ozdravljenju kluba. Za razliku od njih, Slaven Bilić je, čim je postao član Upravnog odbora, ugasio rad svoje agencije, a Ivan Bošnjak, Hrvoje Vuković i Srđan Andrić su našli drugog menadžera.

Šurjaku se na dušu stavljaju i nepovoljni ugovori na štetu kluba. Tako je Šurjak napravio “najveći” transfer u povijesti kluba. Bez prethodnog znanja Uprave, Šurjak je s Igorom Musom dogovorio njegov dolazak u Hajduk uz isplatu 400.000 maraka godišnje. Toliki danak Hajduk je jedva izdržavao pa su svi bili sretni kad je Musa prešao u španjolski drugoligaš Xeres. Branko Grgić je odigrao na Štimca kako bi se riješio Šurjakove rasipnosti i sklapanja poslova na račun osiromašenog kluba. Grgić očito vjeruje da će moćnog Štimca, člana Izvršnog odbora HNS-a, moći staviti pod kontrolu. Položaj sportskog direktora osigurava utjecaj nad igračima i trenerima, čime je Štimac, sudeći po njegovim izjavama, beskrajno zadovoljan. Međutim, Štimac će, preuzevši novu dužnost, morati odstupiti s dužnosti člana Upravnog odbora zaduženog za struku. Grgić je u pravu ako računa da će se, makar formalni, Štimčev utjecaj na upravljanje i vođenje politike kluba morati smanjiti na račun povećanja utjecaja na igrače, prodaju, transfere.

A kako će se vrlo brzo presudna bitka voditi oko upravljanja klubom, u kojem je Štimac do sada imao preveliku ulogu, Grgić, članovi Upravnog odbora i Doris Košta, našli su načina da njegovu ulogu u upravljačkoj strukturi kluba smanje. Tako će Hajduk, oslobođen političkog utjecaja i političke manipulacije, prije svega u korist desnice, biti zanimljiv svim vrstama poslovnih inicijativa. Hajduk je na prekretnici. Klub mora stvoriti uvjete da bi se 2005. mogao natjecati u Kupu UEFA To znači da Branko Grgić i suradnici nemaju puno vremena. Klub mora biti solventan do 31. prosinca ove godine. To znači da se moraju riješiti sve dubioze i svi dugovi, da Hajduk mora imati propisana četiri pomoćna terena i da se mora skinuti ograda za navijače. Onima koji poznaju Torcidine navike, na tu ideju međunarodne nogometne federacije pada mrak na oči. Hrvatski sabor uskoro bi morao donijeti poseban Zakon o navijačima, kojim će biti regulirane oštre sankcije za divljačko ili rušilačko ponašanje na stadionima. Ali Hajduk je trenutačno u blokadi za 35 milijuna kuna, i to je, sigurno, prva Grgićeva briga. Dugove Hajduka državi Doris Košta je vještim pravnim manevrom, tužbom na obračun poreza i doprinosa, uspjela sa 150 milijuna kuna svesti na 60 milijuna kuna duga. Hajduk je ušao u pregovore s državom kako da se riješi tih 60 milijuna kuna duga što je omogućio netko iz državne uprave, tolerirajući nezakonito djelovanje Hajduka, Dinama i ostalih klubova. Grgićev Program spašavanja i konsolidacije Hajduka zasniva se na skorom donošenju Zakona o sportu. Hajduk će postati trgovačko, odnosno dioničko društvo u kojem će, prema Grgićevu prijedlogu, država ući u klub kao dioničar, u vrijednosti Hajdukova duga. Udjele, u vrijednosti od 60 milijuna kuna duga, država može prodati, ali je izvjesnije da će ih prepustiti jedinici lokalne samouprave, Gradu Splitu, koji će tako postati najveći Hajdukov dioničar. Udio “vatrenih” (Štimac, Asanović, Bilić, Bokšić) u vlasničkoj strukturi kluba tako ne bi mogao prijeći 5 posto. Utoliko se i Štimčeva snaga u vođenju kluba, kao političke ekspoziture Ivića Pašalića i hrvatske desnice, radikalno smanjuje i ograničava. Umjesto veliki gazde, Štimac i ostali postat će tek mali dioničari. No ostaje još aktualno pitanje izlaska Hajduka iz blokade namicanjem 35 milijuna kuna.

Još 1998. Hajduk je s Gradom Splitom potpisao Ugovor kojim je Grad preuzeo brigu o stadionu i upravljanje svim poslovnim prostorima u njegovoj utrobi. Prema tom Ugovoru, koji je s Hajdukom potpisao tadašnji gradonačelnik Ivica Škarić, Grad je bio dužan Hajduku za potrebe Omladinske škole davati 3,7 milijuna kuna godišnje. Grad je taj iznos uplatio samo prve godine, što znači da ovoga trenutka klubu duguje oko 14 milijuna kuna, bez kamata. Ostatak do 35 milijuna kuna Hajduk bi namirio nagodbom s vjerovnicima. Najveći Hajdukov vjerovnik je Komercijalna banka Josipa Šoića, koja potražuje 22 milijuna kuna, ali je taj iznos već smanjen na 14 milijuna kuna, jer je Doris Košta uspjela dokazati da je banka primjenjivala zelenaške kamate. Komercijalna banka pristala bi na nagodbu i isplatu 5 milijuna kuna. Hajdukova Uprava kao rješenje blokade predlaže Gradu Splitu kredit od 20 milijuna kuna za koji će jamčiti Grad. Tako bi dug Grada klubu bio riješen, baš kao i blokada računa u kojoj se Hajduk još uvijek nalazi. Nadalje, u Hajduku su svjesni da se spor oko vlasništva nad Starim placem, na koji se Hajduk uknjižio, neće okončati povoljno za klub. Stoga Grgić predlaže nagodbu Grada, Hajduka i ragbi kluba Nada, koja će omogućiti komercijalizaciju atraktivnog poslovnog prostora u središtu Splita. Uz uvjet da se ugovorom precizira da će određeni postotak novca, zarađen poslovnom i trgovačkom aktivnošću na Starom placu, uplaćivati u korist splitskog sporta. Dakle, i u korist Hajduka, što je, čini se, vrlo pametno dugoročno rješenje. Hajduku koji ima ambicije biti prvak Hrvatske, igrati u europskim natjecanjima i budućoj Ligi UEFA koja starta 2004. za nesmetano djelovanje treba 5 milijuna eura godišnje. Od sponzora, Hrvatskog Telekoma, PBZ-a, Zagrebačke pivovare i ulaznica Hajduk može namiriti tek 1,5 milijuna eura. Na velike, senzacionalne transfere, osim Srne, Hajduk ne računa. Na dvije međunarodne utakmice prošle godine Hajduk je od ulaznica zaradio više nego na svim utakmicama domaćeg prvenstva, uključujući i derbije protiv Dinama. I zato Grgićev plan opstanka traži izlaz u prihodima iz komercijalizacije Starog placa i u većinskom vlasništvu Grada. Unutar kluba već su prihvaćene mjere i što se godišnjih ugovora i plaća tiče, uvedene tri kategorije igrača. Sportski direktor će predlagati kategoriju za svakog pojedinog igrača. U ugovorima je naglasak stavljen na stimulativni dio, dok je fiksni dio ograničen na 500 eura po utakmici. To znači da će igrači svoj ugovor zaraditi na terenu, prema broju utakmica i pruženoj kvaliteti igrara. U prvu Hajdukovu” kategoriju spadat će reprezentativci. Njihov godišnji ugovor je 30.000 eura godišnje bruto i 1500 eura mjesečne plaće. Uz nagrade za pobjedu u gostima od 1000 eura i 500 eura za pobjedu kod kuće, ali samo dok su na prvom mjestu na ljestvici. Druga kategorija igrača imat će godišnji ugovor na 15.000 eura, uz iste druge uvjete, i treća kategorija uopće neće imati ugovornu obvezu. Ako Grgićev plan uspije, Uprava će riješiti dug kluba državi od 60 milijuna kuna, kao što je riješila potraživanja Splitske banke od 4 milijuna kuna, i kao što je dva puta izbjegla stečaj kluba, kojio je tražio Robert Jarni, dvjema uplatama po milijun kuna. A depolitizacija Hajduka prvi put ima izgleda za uspjeh.