Objavljeno u Nacionalu br. 396, 2003-06-17

Autor: Ivo Pukanić

EKSKLUZIVNO: ANTE GOTOVINA

'Zahvaljujem svima koji su podržali Mesićevu inicijativu'

Nacional ekskluzivno donosi reakciju generala Ante Gotovine na događaje koji su uslijedili nakon objavljivanja intervjua s njim prošli tjedan, te popis i analizu dokumenata iz Ureda predsjednika koji osporavaju točke haaške optužnice i pomažu Anti Gotovini

“Tko je do vraga taj j… Frano Krnić da on ocjenjuje da li je nešto oslobađajući dokaz za generala Gotovinu ili ne. Njegovo je da nam prikupi i pošalje dokumente a na tužiteljici i Sudu je da presudi o kakvim se dokumentima radi.” Tim je riječima jedan od dužnosnika Haaškoga suda prokomentirao izjavu Frane Krnića, šefa Ureda za suradnju s Međunarodnim sudom i međunarodnim kaznenim sudovima, koju je ovaj dao nakon što je zaprimio dokumente iz Ureda predsjednika koji, prema riječima predsjednika Stipe Mesića, pomažu Anti Gotovini. Krnić je u izjavi za tisak dao negativnu ocjenu valjanosti tih dokumenata, rekao da su ti dokumenti već od ranije u Haagu, te samim time unaprijed otupio inicijativu predsjednika Mesića.

Ured je osnovan kao stručna služba Vlade Republike Hrvatske, koji za Vladu RH obavlja stručne i upravne poslove vezane uz suradnju s Haagom i ostalim međunarodnim sudovima. Prema Uredbi ured “prati, usklađuje i usmjerava poslove državnih tijela nadležnih za suradnju sa Sudovima te drugih pravnih osoba čiji je rad od važnosti za suradnju s Međunarodnim sudom i međunarodnim kaznenim sudovima”. Dakle Ured postoji da bi obavljao stručne i administrativne poslove a ne da daje mišljenja o dokaznoj vrijednosti bilo koje dokumentacije. Tim svojim istupom Krnić je očito prekoračio svoje ovlasti. A to mu nije prva greška. Nacional je nedavno saznao za jedan njegov veliki propust prije tri, četiri mjeseca. General Mladen Markač je nekoliko tjedana prije iskaza pred haaškim istražiteljima poslao pismo Frani Krniću. U pismu je tražio da mu Ured izađe u susret i pomogne u traženju potrebne dokumentacije. Nakon dva tjedna, kada nije dobio odgovor, otišao je osobno do Krnića i pitao ga zašto mu ne odgovara na pismo. Tada je ustanovljeno da Krnić pismo nije čak niti otvorio a kamoli nešto poduzeo. Zbog takvog ponašanja Markač nije bio do kraja spreman za razgovore s Haaškim istražiteljima. O ponašanju Ureda i Frane Krnića pismeno je obavijestio i Vladu, koja do danas nije ništa poduzela.

Postavlja se pitanje nije li Krnić lagao kada je rekao da su svi ti papiri već u Haagu. Naime, Florence Hartmann, glasnogovornica Haaškog tužiteljstva, izjavila je 12. lipnja: “Cilj Tužiteljstva u svakom postupku je samo utvrđivanje istine. Trenutna situacija s Antom Gotovinom je takva da mi imamo optužnicu i dokaze koji je potvrđuju, ali ne i dokaze koji bi osporavali naše tvrdnje. Podsjećam da smo 1998. tražili razgovor s Gotovinom i bili odbijeni, naš je zahtjev bio ignoriran.” Ako je Krnić u Haag poslao dokaze koji idu Gotovini u prilog, pitanje je gdje su ti dokazi ako Florence Hartmann kaže da ih nemaju. Netko tu očito ne govori istinu. U Vladi nisu dobro primili Mesićevu inicijativu što se vidi po izjavama premijera Račana. Goran Granić, koji je inače dao pozitivnu ocjenu za dokumente rekao je nešto što nije točno. Rekao je da je te dokumente po nalogu Gotovininih odvjetnika skupilo “obavještajno podzemlje” i to plasiralo preko Ureda predsjednika. Je li to zaista skupilo “obavještajno podzemlje”, kako tvrdi Goran Granić?

Svi su dokumenti skupljeni legalnim putem. U tome je glavnu ulogu odigrao Ured predsjednika, odnosno šef Ureda Željko Bagić. Sam Ante Gotovina je putem svojih odvjetnika poručio koju dokumentaciju smatra oslobađajućom za sebe. Prema toj poruci Bagić je uz Mesićev nalog počeo skupljati dokumentaciju po nadležnim institucijama da bi je na kraju kompletiranu predao Frani Krniću.

Predana dokumentacija sastoji se od 11 skupina dokumenata. Prvi je dokument “Prikaz stanja kriminaliteta počinjenog od pripadnika OS RH u svezi vojno redarstvenih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ tijekom i nakon trajanja”. U tim dokumentima koje Josip Lucić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, šalje Željku Bagiću, izvještava se kako je vojna policija prijavila 251 počinitelja kaznenih dijela koja se kreću od ubojstava, nehotičnih ubojstava do pljački, paleži i teških krađa. Prijavljeno je 58 djelatnih vojnih osoba, 164 pričuvnika, dva ročna vojnika te 27 civilnih osoba koje su počinile kaznena djela zajedno s pripadnicima OS RH. Ta dokumentacija dokazuje da je ipak funkcionirao pravni sistem unutar vojske.

Druga skupina dokumenata, potkrijepljena i vidio zapisima, govori o organiziranom odlasku Srba iz Krajine. Ti su dokumenti ujedno i krunski dokaz da s hrvatske strane nije bilo nikakvog pokušaja genocida i etničkog čišćenja, nego da su srpske vlasti nekoliko mjeseci prije operacije “Oluja” sve pomno isplanirale. Tu izuzetno kompletiranu dokumentaciju na zamolbu Ureda predsjednika dostavio je Franjo Turek, ravnatelj POA.

Prema mišljenju pravnih stručnjaka koji su je vidjeli, tako kompletirana dokumentacija sigurno ruši dio optužnice protiv Gotovine za genocid i etničko čišćenje. Obranom Gotovine od te kvalifikacije, od optužbe za genocidno ponašanje i etničko čišćenje Srba za vrijeme akcije “Oluja” obranila bi se i sama Republika Hrvatska. Taj najveći dio dokumentacije sastoji se od nekoliko stotina dokumenata iz tzv. Republike Srpske Krajine. Od zapovijedi komandanta vojske tzv. RSK Mile Mrkšića da se krene u evakuaciju stanovništva do dokumenata iz raznih općina i gradova o konkretnoj organizaciji evakuacije. Iz tih dokumenata može se vidjeti da su prvi planovi o evakuaciji rađeni već 1993. godine, kada je rukovodstvo RSK, nakon operacija “Maslenica” i “Medački džep”, shvatilo da neće moći sačuvati kontrolu nad teritorijem ako HV izvrši napad.

Najvažniji su dokumenti koji pokazuju da je evakuacija bila do detalja razrađena na lokalnoj razini: točno su bili predviđeni pravci evakuacije, zaduženi vozači kamiona i autobusa, a postoje čak i potvrde kako su pojedini vozači preuzimali gorivo za potrebe evakuacije. Prema tome sasvim je jasno da stanovnici RSK nisu otišli u bijeg prestrašeni preagresivnim napadom HV-a nego zato jer je sve to već ranije pripremilo i dogovorilo tamošnje vodstvo. Uostalom sve je to potvrdio magistar Milisav Sekulić, jedan od rukovodioca RSK, u knjizi “Knin je pao u Beogradu” koja je objavljena još 1996. godine u glavnom gradu Srbije. Jedan od najjačih dokaza da su rukovodioci RSK sami organizirali cijelu akciju su video kazete sa snimljenim probama evakuacije stanovništva koje su također priložene dokazima POA.

Treći dio dokumenata odnosi se na stegovne mjere koje je svojeručno potpisao general Gotovina. Na prvi pogled te mjere nisu važne no pravni stručnjaci tvrde da one dokazuju kako je general Gotovina u okviru svoje zapovjedne vertikale, kao zapovjednik sektora Jug, uvijek provodio stegovne mjere kada je za to bilo potrebe, odnosno kada su se bili ispunili zakonski uvjeti za to. Dakle Gotovina nije, kao što to tvrdi pravni stručnjak upućen u haaška zbivanja, propustio dužnu radnju kao zapovjednik, već je svaki, pa i najmanji disciplinski prekršaj stegovno kažnjavao. No, on je kao zapovjednik imao ingerencije nad disciplinom a ne i nad kaznenim i prekršajnim djelima. To je bilo u domeni vojne i kriminalističke policije te vojnih i civilnih tužitelja, koji su, kako tvrdi državni odvjetnik Mladen Bajić, također izvršili svoju zadaću.

Zadnja dva dokumenta, Zakon o sudovima i Zakon o državnom odvjetništvu, jasno pokazuju da je i vojno tužilaštvo bilo dio Državnog tužilaštva, kasnije odvjetništva, što znači da nije pripadalo MORH-u te da MORH nije mogao prikrivati kaznena djela. To potvrđuje i današnji državni odvjetnik Mladen Bajić koji će u sljedećem razdoblju u rješavanju “slučaja Gotovina” imati izuzetno važnu ulogu. Kako Nacional doznaje, on je pismenim putem 13. lipnja 2003. obavijestio Željka Bagića, koji operativno vodi cjelokupnu “operaciju Gotovina” u ime predsjednika Mesića, da “državna odvjetništva u osnovi raspolažu ne samo sa svim podacima o broju podnesenih kaznenih prijava protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, kao i drugim traženim podacima, nego i svim traženim spisima iz tog razdoblja”. Bajić u pismu Bagiću nastavlja: “Ja sam 11. srpnja 2002. godine ocjenjujući kako se u našim spisima nalazi izvorna arhivska građa vezana za Domovinski rat donio opću uputu prema kojoj će do daljnjeg državni odvjetnici čuvati svu arhivu vojnih tužiteljstava, kao i sve spise iz vremena Domovinskog rata i time sačuvati materijale nužne da se nepristrano i znanstveno istražuje Domovinski rat s posebnim naglaskom na žrtve koje su stradale u tom ratu”.

U roku od nekoliko dana Državno odvjetništvo će dostaviti 3978 dokumenata koji se odnose na okrivljene i kaznena djela počinjena tokom i nakon operacija “Bljesak” i “Oluja”. Od toga je procesuirano čak 1949 slučajeva među kojima su bile 1492 osuđujuće presude, 179 oslobađajućih i 278 odbijajućih presuda.

Pravomoćnom presudom za ubojstva osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju od jedne do 20 godina: Perica Čudina, Zvonimir Lasan, Milo Mrkić, Dane Krznarić, Mario Dukić, Veselko Bilić, Ivica Petrić, Zoran Špoljarić, Darko Salopek, Ivica Lipak, Ivica Slijepčević, Ivica Drvodelić, Mirsad Nuhanović i Robert Samarin. Protiv oslobađajućih presuda Državno odvjetništvo je podiglo i žalbe te se predmeti nalaze na Vrhovnom sudu RH kao što je to primjer s ubojstvom u Varivodama i selu Gošići. Zbog kaznenog djela ubojstava u selu Gošići 27. kolovoza 1995. godine donesena je oslobađajuća presuda protiv četiri optuženika te oslobađajuća presuda protiv četiri optuženika zbog ubojstva devet osoba u mjestu Varivode 28. rujna 1995. godine. Većina tih primjera nalazi se u tzv. Bijeloj knjizi koja je poslana Haagu 1999. godine. Nažalost uz nju nije poslan i prateći materijal koji dokazuje navode iz nje i koji baca potpuno novo svjetlo na funkcioniranje pravne države zbog sankcioniranja zločina i kriminalnih djela počinjenih u tom razdoblju.

A kako je došlo do toga da je Mladen Bajić, koji je tada bio vojni tužitelj, sačuvao de facto oslobađajuće dokaze za Gotovinu? U srpnju 2002. došao mu je u posjet pravnik, Gotovinin prijatelj, koji je s odbjeglim generalom bio cijelo vrijeme rata. Pitao je Bajića kako se može pomoći Gotovini a Bajić mu je odgovorio – samo materijalnim dokazima. Tad su počeli razgovarati o tome koji su to dokazi i gdje se oni nalaze. U tome trenutku Bajić je shvatio da prolazi vremenski rok određen za arhiviranje tih procesa te da će se ta arhiva početi uništavati. Istoga je dana, 11. srpnja 2002., poslao uputu svim državnim odvjetnicima da ne uništavaju arhivu. Pravni stručnjaci smatraju da je tih 4500 dokumenata, koji su već dati i koji će biti dati u nekoliko sljedećih dana, i više nego dovoljno da Haag odbaci tužbu protiv Ante Gotovine. Dakle, to je priča koja zorno prikazuje kako su dokumenti prikupljeni u potpunosti službenim putem – a ne putem “obavještajnog podzemlja”, kako je to izjavio Goran Granić, koga je vjerojatno o tome, kao i o mjestu boravka Ante Gotovine (Austrija), obavijestila uvijek “dobro” informirana Lončarićeva Obavještajna agencija. Te Granićeve informacije su na razini analize Jutarnjega lista čije su vizažistice, proučavajući Gotovininu fotografiju iz Nacionala, zaključile da odbjegli general nosi bradu i brkove. Moramo ih razočarati – ne nosi niti jedno niti drugo.

Na kraju – Gotovinini odvjetnici (Marijan Pedišić, Luka Mišetić, Ante Vukorepa i Ivo Farčić). Većina njih je izgubljena u prostoru i vremenu. Nemaju pojma što se događa s njihovim klijentom i samo mu štete svojim izjavama. Luka Mišetić, povezan s krajnjom desnicom, stopirao je večer prije objave intervjua Marijana Pedišića da javno potvrdi kako je intervju autentičan. To je sutradan uzrokovalo potpuno zbunjene izjave državnoga vrha. Dva dana nakon te gluposti, također Mišetićevom inicijativom, odaslano je u javnost krajnje nespretno i grubo pismo u kojem ispada da Gotovina Haagu ultimativno postavlja uvjete, što on u svojem intervjuu nigdje nije izjavio. Većina odvjetnika potrošila je dvije godine politizirajući na račun rigidne desnice oko Ante Gotovine umjesto da je poduzela sve moguće mjere da se pripremi obrana i na svaki mogući način pribave potrebni dokumenti. Umjesto toga trošili su dane i dane optužujući novu vlast kako ne želi s njima surađivati prikupljajući na taj način poene krajnjoj desnici. Od toga je najmanje koristi imao Ante Gotovina, koji bi morao promisliti čemu služe takvi odvjetnici.

Vezane vijesti

Žalbeno vijeće 'što prije' odlučuje o sudbini novih dokaza

Žalbeno vijeće 'što prije' odlučuje o sudbini novih dokaza

Žalbeno vijeće Haaškoga suda u predmetu "Gotovina i Markač" donijet će odluku o zahtjevu obrane za uvođenjem novih dokaza u žalbeni postupak "što je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika