General Mile MrkšićNacional je u posjedu cjelokupne dokumentacije koju je Ured Predsjednika Republike dostavio vladinom uredu za suradnju s haškim sudom 12. lipnja ove godine u vezi sa “slučajem Gotovina”. Riječ je o dvije skupine dokumenata – jedna se odnosi na odlazak Srba iz tzv. Krajine 1995., a druga na određene naredbe koje je potpisao general Ante Gotovina.

Osim jednog dokumenta koji možda i jest falsifikat, predane su i brojne zapovijedi, mape, tablice i prepiska najviših političkih i vojnih dužnosnika krajine na više od stotinu stranicaDokumentaciju koja bi mogla pomoći obrani generala Ante Gotovine zaplijenile su hrvatske sigurnosne službe odmah po ulasku u Knin 5. kolovoza 1995., a kasnije su svi dokumenti završili na stolu ravnatelja Protuobavještajne agencije (POA) Franje Tureka. Premda je Feral Tribune prošlih dana tvrdio kako se “Nacional, Ured Predsjednika i Protuobavještajna agencija (POA) upuštaju u obranu generala Ante Gotovine uz pomoć obavještajnih falsifikata i podvala,” istina je da se osim spornog dokumenta, koji može i biti falsifikat, u dokumentaciji nalazi trideset tri različita dopisa, zapovijedi, mapa, tablica i ostalih prepiski najviših političkih i vojnih tijela krajinske paradržave – što sve iznosi stotinjak stranica – koje ne mogu biti falsificirane.

Dokumentacija upućena sudu u Haagu koja bi mogla pomoći obrani generala Ante Gotovine sastoji od sažetka saznanja o podacima vezanim uz organizirani odlazak Srba iz Hrvatske na temelju dokumentacije zatečene u Kninu nakon vojno-redarstvene operacije Oluja te šest dokumentacijskih priloga u kojima se nalazi izvorni spisi krajinskih vlasti o pripremama za evakuaciju dokumentacije i ljudi.

U prvom prilogu nalazi se četiri dokumenta visoko pozicioniranih krajinskih dužnosnika – načelnika Glavnog štaba srpske vojske Mile Mrkšića i jednog od čelnika MUP-a Toše Pajića. General Mile Mrkšić u dokumentu “Problemi u vojnoj organizaciji i eliminisanje negativnih pojava koje su jedan od uzroka poraza i gubitaka teritorija RSK”, potpisanom 30. svibnja 1995., zapovijeda u točki 5. da komande korpusa razrade mjere civilne zaštite i da zaduže tijela općinskih vlasti u organizaciji izvlačenja, smještaja i ishrane stanovništva iz mogućih zona ratnih djelovanja.

U drugom dokumentu, koji su neki mediji prošlog tjedna proglasili falsifikatom, Mrkšić izdaje zapovijed da se cjelokupno civilno stanovništvo povuče iz područja borbenih djelovanja smjerom Benkovac-Žegar-Srb. Nekoliko dana pred Oluju, 31. srpnja 1995., ministar MUP-a Toše Pajić u trećem dokumentu iz priloga br. 1 zapovijeda sekretarijatima unutrašnjih poslova da pripreme sve za brzu evakuaciju cjelokupne arhive građana, personalne kartone zaposlenika, blagajničke izvještaje, pečate, operativne evidencije i ostale dokumente vezane uz rad MUP-a.

U prilogu br. 1 nalazi se, između ostalog, dokument “Procjena ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spašavanje” sastavljen kolovoza 1994. i proglašen državnom tajnom, a izradio ga je Republički štab civilne zaštite. Na petnaest stranica dokumenta analizira se okruženje krajinske paradržave, mogući pravci ugrožavanje od strane Hrvatske vojske, posljedice djelovanja HV-a po objektima i stanovništvu, procjena potreba i mogućnosti zaštite i spašavanja (sklonišna mjesta, redoslijed evakuacije stanovništva, zbrinjavanje, ABK obrana).

Ovu procjenu ugroženosti usvojio je Štab civilne zaštite RSK na 1. sjednici održanoj 14. srpnja 1995. U prilogu br. 2 ukupno je šesnaest dokumenata izvornih planova, zapovijedi i rasporeda za evakuaciju stanovništva. Iz dokumentacije je vidljivo da pripreme i planovi za organizirani odlazak Srba iz Krajine traju još od 1993.

U dokumentu 31. pješačke brigade iz Petrinje od 18. veljače 1993. zapovjednik brigade Nikola Gruborović dostavlja podčinjenim postrojbama plan evakuacije koji je dostavio i Štabu civilne zaštite Petrinja. Osnovni cilj evakuacije, prema strogo povjerljivom dokumentu, jest zaštita i spašavanje stanovništva s područja grada Petrinje te njegovo premještanje u dubinu teritorija Banije i to preko Sajmišta, Slatine i Slavija ciglane do Miočionovića i Šamarice.

Na ozbiljnost planova za evakuaciju ukazuje i zastupničko pitanje Branka Bibića koje je postavio Skupštini RSK 21. ožujka 1994. jer njime traži od vlasti da osigura pogonsko gorivo za evakuaciju. U odgovoru na zastupničko pitanje 26. ožujka Ministarstvo obrane Republike Srpske Krajine tvrdi kako zbog poznatih teškoća osiguranja nafte i povećanih potreba za obavljanjem tekućih zadaća nije bilo u mogućnosti osigurati potrebne količine. U odgovoru se tvrdi da će u danoj situaciji gorivo biti dostavljeno neposredno nakon donošenja odluke o evakuaciji stanovništva s određenog dijela teritorija.

Navedeni planovi i pripreme za evakuaciju intenziviraju se tijekom 1995. što je vidljivo i iz dokumenata tzv. Republičkog štaba civilne zaštite i Štabova civilne zaštite u Korenici od 15. i 26. srpnja 1995. U prilogu dopisa Uprava Ministarstva obrane Lika dostavlja svim ličkim općinama pod srpskom kontrolom procjenu ugroženosti i mogućnosti za zaštitu i spašavanje. Posebno se upozorava na potrebu da se u svakoj općini utvrde mjesta i količine opasnih tvari koje mogu izazvati kemijske nesreće.

Prema zapovijedi 103. brigade iz Donjeg Lapca napisane 20. lipnja 1995. traži se izrada plana evakuacije civilnog stanovništva na temelju zapovijedi 15. Ličkog korpusa od 1. lipnja 1995. Zanimljiv je i dokument Republičkog Štaba civilne zaštite od 2. kolovoza 1995. u kojem se od regionalnih štabova civilne zaštite traži da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih, kulturnih i drugih dobara i to samo dva dana prije početka Oluje.

U dopisu predsjedniku Skupštine općine Krnjak Nikoli Mrkiću, koji je poslao Đorđe Šimulija, stoji da su u periodu od 20. veljače do 3. ožujka poduzete sve mjere obrambenih i zaštitnih aktivnosti stanovništva MZ Sjeničak, Tušilović, Gornji Budački, Trebinja, Popović Brdo, Sajevac, Donji Budački, Zagorje, Gornji Skrad, Trupinjak, Dugi Dol, Udbinja, Donji Skrad, Partizansko Žarište i da su povjerenicima Civilne zaštite uručene upute za zaštitu civilnog stanovništva i brošure “Kako se zaštititi u ratu”.

Prema procjenama odjeljenja Ministarstva obrane u Krnjaku za izvršenje evakuacije civilnog stanovništva potrebno je osigurati 2000 litara dizela i 1000 litara benzina. Načini i modeli povlačenja Srba nalaze se dokumentirani u prilogu br. 3 i odnose se na evakuaciju stanovništva sve do razine mjesnih zajednica što je vidljivo iz dokumenta “Planovi civilne zaštite za evakuaciju mjesnih zajednica” od 7. veljače 1995., a odnosi se na Sajevac, Popović Brdo, Trebinju, Tušilović, Donji Skrad, Gornji Skrad i druge.

Na tri stranice dokumenta iz Vojnog odsjeka Vojnić precizno su pobrojani svi pravci izvlačenja 1500 civila u slučaju ratnih djelovanja iz svake mjesne zajednice. To je očito i iz dokumenta “Izvještaj o poduzetim mjerama u novonastaloj situaciji” koji je 31. srpnja 1995. Odjeljenje Drniš Ministarstva obrane uputilo upravi Ministarstvu obrane Sjeverna Dalmacija. Navedeni planovi uključivali su planove raspodjele goriva za evakuaciju stanovništva po mjesnim zajednicama što potvrđuje i dopis Ministarstva obrane – odjeljenje Benkovac od 30. ožujka 1995. Za 30 mjesnih zajednica dostavljeno je 1650 litara dizela. U dopisu Ministarstva obrane odjeljenje Benkovac upućenom 11. svibnja 1995. Ministarstvu obrane Uprava Sjeverne Dalmacije u Kninu pod nazivom “Zahtjev za osiguranje dodatne količine nafte za izvršenje evakuacije” stoji kako je planom evakuacije civilnog stanovništva općine Benkovac planirano 4.500 litara goriva. Općinski štab civilne zaštite dobio je 1.800 litara D-2 i 200 litara benzina.

U dopisu piše da postoji veliki interes stanovništva i boraca iz ostalih mjesnih zajednica i Benkovca da se izvrše pripreme za evakuaciju civilnog stanovništva te se traže dodatne količine pogonskog goriva. U prilogu br. 3 nalazi se i popis stanovništva sposobnog za evakuaciju i to iz sela Jasenovčani, Hrvatska Dubica, Rausovac i drugih. Pravci kretanja stanovništva i načini prijevoza vide se i iz dokumenta od 15. veljače 1993. u kojem se utvrđuje raspored vozača za evakuaciju stanovništva u poduzeću Slavijatrans Petrinja. Na raspolaganje je stavljeno desetak autobusa i isto toliko šlepera, s preciznim uputama o izlaznim zonama vozila, imenima vozača, njihovim adresama i registracijskim oznakama.

U prilogu br. 3 postoje popisi stanovnika sposobnih za evakuaciju raspoređeni po vodovima i precizna lista naseljenih mjesta s područja Benkovca te broj osoba za evakuaciju s podjelom na žene, starije osobe, trudnice i djecu do 14 godina. Planirano je da se evakuacija 1300 stanovnika iz 15 naseljenih mjesta – Kakme, Jagodne Donje, Tinja, Lišana Tinjskih, Pristega, Ceranja Donjih i Gornjih, Mirnja Gornjih i Donjih, Provića, Morpolače, Ostrovice, Biljana Donjih, Zemunika Gornjeg i Smilčiča – obavlja u dvije faze s 4 autobusa, 31 kamionom, 103 traktora i 84 putnička automobila.

U prilogu br. 4 dostavlja se informacija o vremenskim fazama za evakuaciju stanovništva i napuštanje naseljenih mjesta. Navodi se i po čijem su nalogu stanovnici morali napuštati sela kao i osobe koje i danas o tome mogu nešto reći. Dana 2. kolovoza, stoji u dokumentu POA-e, mještani sela Svinica kod Sunje počeli su napuštati selo u organizaciji Branka Vujanića, predsjednika Mjesne zajednice. Postoje osobe koje mogu i svjedočiti o navedenom slučaju. Prvog dana Oluje u kuće mještana sela Gornji Hrastovac dolazili su pripadnici srpske vojske s naredbom da napuste domove i odu za Bosnu i Hercegovinu. Slično je bilo i s mještanima srpske nacionalnosti iz Hrvatske Dubice kada im je 5. kolovoza Stevo Zaklanac rekao da spakiraju sve stvari i priključe se konvoju za Bosni i Hercegovinu.

U večernjim satima 2. i 3. kolovoza 1995. više pripadnika civilne i vojne službe sigurnosti iz SRJ boravilo je na području Knina i nagovaralo stanovništvo da napusti svoje domove jer se očekuje napad HV-a. Davali su upute o poželjnim smjerovima evakuacije. Planovi evakuacije Srba sadržavali su, uz popise vozila, zaduženja i rasporede civilnog stanovništva i sheme mogućih pravaca evakuacije za pojedina područja što se nalazi u prilogu br. 5.

Navedena saznanja potvrđuje i izuzeta “shema evakuacije” za Dvor na Uni te “shema evakuacije” s područja Benkovca koja je bila sastavni dio “Izvoda iz plana evakuacije opštinskog štaba CZ opštine Benkovac”. Između ostalog, u prilogu se nalazi tablica 3. faze evakuacije nekoliko mjesta benkovačke općine i to: Korlat, Kula Atlagić, Benkovačko selo, Benkovac i Buković. Tim je planom trebalo biti evakuirano ukupno 3.071 osoba na područje Kistanja i to s ukupno 255 automobila, 37 traktora, 33 teretna automobila i 18 autobusa.

U planu za evakuaciju spomenutih mjesta Općinski štab civilne zaštite Benkovac predlaže da se za svako domaćinstvo koje ima prijevozno sredstvo osigura 10 litara dizela ili benzina. U prilogu br. 6 nalazi se izvješće UNHCR-a iz kolovoza 1996. o posljedicama vojno-redarstvene operacije Oluja s posebnim osvrtom na odlazak srpskih civila iz Hrvatske.

Autor knjige “Knin je pao u Beogradu” general Milisav Sekulić izravni je svjedok svih ratnih događanja na području tzv. Krajine, iznimno dobar poznavatelj funkcioniranja kninske paradržave i odnosa između pojedinih čelnika kninskih Srba na vlasti.
Od početka ratnih sukoba na teritoriji bivše SFRJ bio je na dužnosti u Generalštabu oružanih snaga (do 1993.), poslije čega je, kao pukovnik, na poziv kolega s ratišta otišao u Knin, u Glavni štab Srpske vojske Krajine. Tamo je na dužnosti načelnika operativno-nastavnog odjela unaprijeđen u čin general majora. Nacional citira dijelove knjige generala Sekulića koji se odnose na organiziranu i planiranu evakuaciju civilnog stanovništva tzv. Republike Srpske Krajine iz Republike Hrvatske:
“Oni koji su doneli takvu odluku o evakuaciji, morali su dobro da znaju i znali su, da su poveli sav narod i vojsku u izgnanstvo. Ako to neko od članova Vrhovnog saveta odbrane nije shvatao, na sednici je bio komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, koji je to sigurno znao. Njegova je obaveza i dužnost bila da članovima saveta kaže šta znači takva odluka, da ih upozori, pa ako se i pored toga usvoji, onda je trebalo da se definiše onako kako jeste zamišljena – evakuacija naroda, milicije i vojske iz zapadnog dela RSK.
Odluka Vrhovnog saveta odbrane saopštena je javnosti 4. avgusta u 20 časova. Ona je otišla u narod, a preko Unprofora na znanje hrvatskoj vojsci i Tuđmanovoj državi, i glasila je:
‘Vrhovni savet odbrane Republike Srpske Krajine, donio je, na današnjoj sjednici, odluku da se zbog preventivnih i bezbjednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva, aktivno će učestvovati pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, uz Civilnu zaštitu RSK. Na ovaj potez Vrhovni savet odbrane se odlučio kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice.’”
“Vrhovni savet odbrane apeluje da građani Krajine, na području sa koga se organizuje evakuacija stanovništva, ne preduzimaju samoinicijativne akcije i da ne nasedaju na hrvatsku propagandu. Za sve informacije građani se mogu obratiti mjesnim povjerenicima Civilne zaštite. Još jednom se naglašava da će u organizaciji evakuacije aktivno učestvovati pripadnici Unprofora.”
U 20 časova održava se sastanak u Operativnom centru Glavnog štaba, kome prisustvuju komandanti brigada iz 7. korpusa, sa komandantom korpusa generalom Slobodanom Kovačevićem. Sastankom rukovodi komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine general Mile Mrki a prisutni su i svi njegovi pomoćnici. Odluka o evakuaciji prenosi se kao gotova stvar. Ne govori se o evakuaciji stanovništva samo iz opština severne Dalmacije i južne Like. Svi prisutni su shvatili da se odluka odnosi na celu teritoriju zapadnog dela RSK. Stav komandanta Mrkšića – da je evakuacija stvar vlasti, sugeriše da Vojska treba da nastavi odbranu i da omogući evakuaciju naroda.
Na celom prostoru zapadnog dela RSK pečat svim zbivanjima daje evakuacija. Ona je prvo započela u Lici. Čak je imala najmasovniji karakter u severnom delu Like, gde nije bila ni predviđena. I cela Banija je pokrenuta na evakuaciju. Samo je Kordun bio pod kontrolom Koordinacionog tela, koje je pretendovalo da rukovodi svim civilnim poslovima dok traju borbena dejstva. Tamošnji komandanti korpusa i brigada nisu ni od koga bili upoznati sa odlukom o evakuaciji stanovništva. Oni su ubrzo postali nemi svedoci paničnog kretanja stanovništva i pridruživanja svojih vojnika izbegličkim kolonama. Na pitanja koja su im upućivana sa svih strana, nisu znali da odgovore. U uslovima kada je došlo do prekida svih veza, nisu mogli da se konsultuju sa višim nivoom komandovanja.”