Objavljeno u Nacionalu br. 400, 2003-07-15

Autor: Maroje Mihovilović

ČEČENSKI RAT U SRCU RUSIJE

'Crne udovice' - novi odredi smrti Šamila Basajeva

Udovice, sestre i majke ubijenih čečenskih boraca novo su oružje kojim Čečeni žele svoj rat preseliti na ulice Moskve

Zarima Mužikojeva šesta je "crna udovica" u posljednjih nekoliko mjeseciZarima Mužikojeva šesta je "crna udovica" u posljednjih nekoliko mjeseciGodišnji moskovski rock festival “Krila”, u subotu 5. srpnja na moskovskom aerodromu Tušino u sjevernom predgrađu ruskog glavnog grada, posjetilo je dvadesetak tisuća ljudi. U gužvi na ulazu čuvarima se učinila sumnjivom mlada u crno odjevena žena orijentalna izgleda jer nije izgledala poput ljubiteljice rock-galzbe. Kada su odlučili provjeriti tko je ona, aktivirala je eksploziv skriven ispod odjeće. Uto je i druga mlada u crno odjevena žena aktivirala eksploziv: 14 je osoba poginulo, a 50 je bilo ranjeno. Budući da prva bomba nije eksplodirala cijela – zbog čega ju je kasnije detonirao pirotehničar Georgij Trofimov i tako postao heroj – tijelo samoubojice nije bilo posve unakaženo pa je policija otkrila o kome je riječ. Bila je to 20-godišnja Čečenka Zalihan Elihadžijeva iz čečenskog mjesta Kurčaloja, a brat joj je hodža u islamskoj vahabitskoj sekti. Prema jednoj je novinsko verziji udovica, i muž joj je ubijen u borbi sa Rusima, a po drugoj joj je muž živ, a poginuo joj je jedan mladi rođak. Identitet druge mlade žene nije ustanovljen.

Četiri dana kasnije u restoranu “Imbir” u ulici Tverskaja u centru Moskve izbjegnuta je mnogo veća nesreća. Nešto iza ponoći u restoran je željela ući mlada crno odjevena žena s rancem na leđima, ali su iz ranca izvirivale žice pa su čuvari pozvali policiju. Ženu je policija prebacila u moskovski zatvor Lefortovo, a eksploziv u rancu pokušala aktivirati robotom. Nakon pet neuspjelih pokušaja pozvan je Georgij Trofimov – koji je pritom poginuo u iznimno snažnoj eksploziji. Da je bomba detonirana u restoranu, bilo bi najmanje 50 mrtvih.

U Lefortovu su istražitelji smjesta identificirali atentatoricu. Bila je to 22-godišnja Zarima Mužikojeva, mlada žena rodom iz Ingušetije, udovica čečenskog borca kojeg su Rusi ubili prilikom akcije čišćenja. Ona je do prije nekoliko mjeseci živjela sa tetkom u Čečeniji, ali je potom nestala. U trenutku uhićenja, tvrde policajci, bila je pod utjecajem droge.

Zarima Mužikojeva šesta je “crna udovica” u posljednjih nekoliko mjeseci. Prva tri napada izvršena su u Čečeniji: jedna se žena raznijela eksplozivom kraj autobusa u kojem su bili ruski vojnici i pobila njih dvadesetak, druga je isto učinila na jednoj vjerskoj svetkovini, a treća se zabila kamionom punim eksplozivom u zgradu proruske čečenske vlade u Groznom.

Potom su ruske vlasti 150 kilometara izvan Moskve pronašle sklonište s 30 kilograma eksploziva od čega se može napraviti nekoliko desetaka bombi za samoubojice – što je znak da se Rusija stvarno našla na udaru novog čečenskog “oružja” koje bi moglo promijeniti tok drugog rata u Čečeniji koji traje već gotovo četiri godine. U prvom su od 1994. do 1996. Čečeni uspjeli nanijeti ruskoj vojsci poraz, pa su se ruski vojnici povukli iz Čečenija koja je dobila neku vrstu neformalne nezavisnosti i samouprave. S tim mnogi u Rusiji nisu bili zadovoljni, ali ni u Čečeniji gdje su mnogi radikali željeli da se Rusi i formalno zauvijek odreknu Čečenije i daju joj nezavisnost. Uslijedio je u ljeto 1999. niz bombaških terorističkih napada na stambene zgrade u Moskvi i drugim ruskim gradovima s brojnim civilnim žrtvama, za koje su ruske vlasti optužile Čečene. Stoga je u Rusiji nastalo opće antičečensko raspoloženje. Ujesen 1999. tadašnji novi premijer Vladimir Putin pokrenuo je vojnu ofenzivu, pa su čečenski borci istjerani iz nizinskog dijela Čečenije, iz svih velikih gradova, te prisiljeni da se sakriju u kavkaske planine. Na temelju tog svojeg vojnog uspjeha Putin je početkom 2000. izabran za predsjednika Rusije.

Njegova politika u Čečeniji bila je od početka sasvim jasna. Nema nikakvih pregovora s čečenskim predstavnicima, nekadašnjim pobunjenicima, koji su u međuvremenu postali vodeći ljudi autonomne čečenske vlasti, s čečenskim predsjednikom Aslanom Mashadovim ili bilo kim drugim. Putin se odlučio za vojno rješenje pa je u Čečeniju prvo poslao velike elitne ruske vojne snage, sve profesionalce, a ne neiskusne regrute, kakvi su u Čečeniji masovno pogibali u prvom čečenskom ratu. Te su moćne ruske snage slamale sve čečenske pokušaje da se negdje suprotstave ruskoj vojsci te razbijale gerilske grupe djelovati iza ruskih linija.

Ruski predsjednik već je prošle godine objavio javnosti da je u Čečeniji postignuta vojna pobjeda i da se većina ruskih vojnika iz Čečenije povlači, a tamo će ostati samo specijalne snage i policija da održavaju red. U ožujku je u Čečeniji organizirao referendum na kojem su se Čečeni u području pod ruskom kontrolom izjasnili da žele ostati u sastavu Rusije. Putin je za jesen najavio i izbore u Čečeniji uvjeren da će se oformiti nova čečenska vlast koja će surađivati s Moskvom.

Čečenski su se borci stvarno morali povući iz ravničarskog sjevernog dijela Čečenije u planinski južni, no iz tih ih planina ruske snage nisu uspjele otjerati te od tamo oni i dalje djeluju. Štoviše, tamo se Rusi uopće nisu ni usuđivali ući pa su pobunjenici ondje uspostavili čvrste baze. Od tamo su odlazili u akcije u ostale dijelove Čečenije koja uopće nije tako mirna kao što to ruska vlada želi prikazati. Gotovo svakodnevno stižu vijesti o sabotažama, atentatima i zasjedama. Ruske trupe i dalje su prisiljene na protuakcije. Nedavno je francuska novinska agencija AFP objavila da je u posljednjih šest mjeseci u Čečeniji život u borbama izgubilo 1800 Čečena. Čečeni tvrde da jako mnogo žrtava ima među čečenskim civilima jer ruske specijalne snage operiraju bestijalno – otimaju sumnjivce koji potom nestanu, uništavaju čečensku imovinu te masovno siluju.

Zbog Putinova stava da neće pregovarati s čečenskim pobunjenicima, pa nii onim umjerenim kakav je Aslan Mashadov, u čečenskim redovima došlo je do raslojavanja i do slabljenja utjecaja umjerenijih čečenskih vođa. Jačaju čečenski radikali koji su uvjerenja da ni Čečeni nemaju što pregovarati sa Putinom te da i oni moraju u Čečeniji težiti vojnom rješenju. Ti čečenski radikali uvjerenja su da oni u ratu s Rusijom mogu na kraju ipak pobijediti ako budu spremni na velike žrtve, te ako će Rusija nanositi teške udarce na pravim mjestima, gdje će ih najviše boljeti. No da bi im mogli nanositi te udarce, nužno je da za to imaju i odgovarajuće oružje, a sada su ga i našli.

Rusi tvrde da je iza svega Šamil Basajev, jedan od najpoznatijih i najradikalnijih čečenskih vođa, nekadašnji čečenski premijer i kandidat na predsjedničkim izborima, poznatiji po svojim vojnim akcijama. Za njega u Rusiji tvrde da je oduvijek bio uvjerenja da se Ruse može poraziti samo terorizmom. Rodio se 1965. u Vedenu u planinskom dijelu Čečenije u relativno imućnoj obitelji. Jedan njegov predak bio je značajan čečenski borac protiv ruske imperijalne armije kada je ona u 19. stoljeću osvajala Čečeniju, te suradnik slavnog ondašnjeg čečenskog vođe Imama Šamila, po kojem je on dobio i ime. Obitelj je imala dovoljno novaca da ga je mogla poslati na studij u Moskvu, pa je 1987. počeo studirati za inženjera geodezije i geologije. Kao student bio je ljevičar, čak je u svojoj studentskoj sobi držao plakat Che Guevare. Bio je u Moskvi kada su u kolovozu 1991. godine komunisti pokušali izvršiti vojni udar, svrgnuti sovjetskog vođu Mihaila Gorbačova, kojeg su zatočili na Crnom moru, i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, koji im je u Moskvi pružio otpor. I Basajev se pridružio Jeljcinu da zaštiti rusku demokraciju koja se tek rađala. Nakon što je vojni udar slomljen, vratio se u rodnu Čečeniju. Ondje su stanovnici Čečenije, ali i drugih područja na Kavkazu, gdje su u većini živjeli neruski narodi islamske vjere, počeli tražiti politička prava.

Da bi skrenuo pozornost svjetske javnosti na Čečeniju Basajev je 1991. izvršio svoju prvu terorističku akciju: oteo je putnički avion na putu za Ankaru te u turskom glavnom gradu objavio priopćenje o stanju u Čečeniji. Potom se vratio u Čečeniju gdje se kao komandant uključio u jednu oružanu formaciju nazvanu Vojska konfederacije kavkaskih naroda. On je u prvim oružanim akcijama sudjelovao 1992. kada se muslimanska Abhazija počela odvajati od Gruzije. Od 1992. do 1994. bio je na vojnoj izobrazbi među mudžahedinima u Afganistanu, a kada je u ljeto 1994. izbio ustanak u Čečeniji, bio je jedan od vojnih pomoćnika Džohara Dudajeva.

Basajev je smatrao da se rat vodi bojažljivo i defenzivno, nedovoljno energično, a da Čečeni bez velikog učinka daju velike žrtve. U jednom ruskom zračnom napadu na njegovo selo poginulo je 11 članova njegove obitelji, među njima i jedan od njegova tri brata. Da bi pokazao što treba napraviti, on je 14. lipnja 1995. poveo 150 čečenskih boraca duboko u Rusiju te u gradu Budenovsku, u Stavropoljskoj oblasti 300 kilometara od Čečenije, zauzeo tamošnju bolnicu i 2000 ljudi – pacijenata, njihovih rođaka, medicinskog osoblja – uzeo za taoce. Ruska je vojska pokušala osloboditi bolnicu, ali akcija nije uspjela, a poginulo je nekoliko stotina talaca. Na kraju se u pregovore morao uključiti ondašnji ruski premijer Viktor Černomirdin pa je dogovoreno da će Basajev pustiti taoce, a ruske vlasti njemu jamčiti siguran povratak u Čečeniju, što se i dogodilo.

Otada su Čečeni radikalizirali svoje akcije, pa je i to bio jedan od razloga da je 1996. ruska strana pristala na sporazum po kojem su Čečeni dobili mogućnost da sami upravljaju svojom zemljom, iako bez formalne nezavisnosti. Basajev je u Čečeniji prvo bio imenovan za zapovjednika čečenske vojske, potom se kandidirao na predsjedničkim izborima te bio drugi iza Mashadova s 24,5 posto glasova. Mashadov ga je imenovao za premijera, ali je na toj funkciji bio kratko jer je smatrao da čečenska borba nije završena te da se Čečenija treba izboriti za potpunu nezavisnost. Po njegovu mišljenju nezavisnost trebaju dobiti ne samo Čečenija nego i Dagestan, Kabardino-Balkarija i Tatarija. Zbog toga je pokrenuo i neke oružane akcije izvan Čečenije, a posebno je spektakularna bila akcija početkom kolovoza 1999. u susjednom Dagestanu. Zbog toga se našao na udaru drugih umjerenijih čečenskih vođa, pa i Mashadova koji je bio uvjeren da Basajev ugrožava ono što su Čečeni do tada postigli.

Kada su ujesen 1999. Rusi ponovno napali Čečeniju, Basajev se reaktivirao kao vojnik, organizirao razne grupe boraca, te – navodno – neko vrijeme vodio borbu iz Turske, odnosno Azerbajdžana. Ruske obavještajne službe tvrde da je u ovaj drugi čečenski rat Basajev ušao promijenivši i svoju ideologiju. On dotad nije bio sklon islamskom ekstremizmu i fundamentalizmu, iako je neke akcije vodio zajedno s čečenskim islamskim vođama, na primjer sa slavnim Hatabom rođenom u Saudijskoj Arabiji. No posljednjih je godina počeo mijenjati svoj stav, navodno potaknut i onim što se događa i među samim Čečenima.

Čečeni su muslimani, ali u Čečeniji donedavno uopće nije bilo islamskog ekstremizma i fundamentalizma. To se počelo mijenjati, možda baš i zbog brutalne ruske represije, pa se islamski fundamentalizam počeo širiti i među Čečenima. Pritom su neke islamske sekte, u prvom redu vahabiti, dobivali sve više pristalica. Vahabiti, koji slijede učenje svojeg osnivača Ibna Anda al-Vahaba, islamskog mislioca iz 18. stoljeća, zagovaraju stvaranje islamske teokratske države u kojima se vjera i državna vlast potpuno prožimaju, a čovjek živi samo kroz vjeru. Vahabitsko učenje danas je dominantno u mnogim arapskim zemljama, u Saudijskoj Arabiji na primjer, ali nije do prije nekoliko godina bilo osobito utjecajno u Čečeniji. No sada sve više Čečena strogo prihvaća upute kako u skladu s islamom treba živjeti – i umrijeti.

Vahabitsko učenje imalo je značajni utjecaj u cijelom islamskom svijetu na stvaranje kulta žrtve, posebno žrtve u teškim uvjetima za neku islamsku zajednicu. Čečenska se zajednica nesumnjivo nalazi u teškoj situaciji, pa je u njoj sada i kult žrtve postao sve važniji. Mnogi se čečenski borci hrabro žrtvuju u okršajima s ruskim vojnicima. No sada se taj kult žrtve proširio na još jednu kategoriju – na njihove žene. Nekada čečenske žene nisu sudjelovale u borbama, nego im je u skladu s čečenskom kulturom bila prva zadaća da se i u vrijeme rata najviše brinu za obitelj. No, kako tvrde ruski obavještajni izvori, već se dulje vrijeme zapaža kako islamski propovjednici djeluju među ženama boraca, a posebno među udovicama, tvrdeći kako oni trebaju u borbi slijediti svoje muževe, braću i očeve. Uvjeravaju ih kako svoje muževe trebaju slijediti u svemu, pa i u smrt. A u tu smrt trebaju otići boreći se za istu stvar kao i njihovi muževi. Pri tome moraju neprijatelju nanijeti što veću bol kako bi taj neprijatelj osjetio kako su one same patile.

Tako je u posljednju godinu dana oformljena jedna grupa mladih Čečenki, većinom udovica, ali i supruga, sestara i kćeri čečenskih boraca, koje su spremne i poginuti za čečensku stvar. Dobile su nadimak “crne udovice”. Prvi su put viđene tokom poznate akcije prošlog listopada čečenskih boraca u moskovskom kazalištu. Tada je zauzeto kazalište usred predstave s gledateljima i glumcima – njih 800 – kao taocima sve dok u kazalište nisu upali ruski specijalci. Od četrdesetak čečenskih boraca, polovica su bile žene. One su oko tijela imale zavezan eksploziv, prijeteći da će se dignuti u zrak, te sa sobom odnijeti i brojne druge živote ako ruski specijalci ulete u kazalište. Kako bi ih se u tome spriječilo, ubačen je u kazalište opasan uspavljujući plin – on ih nije samo uspavao, nego i pobio, a s njima i 129 talaca. Svi su tada bili iznenađeni sudjelovanjem tako velikog broja odlučnih mladih žena u ovoj akciji.

Akcija u moskovskom kazalištu izazvala je ogromno uzbuđenje, ali je završila za Čečene neuspjehom jer se ništa nije postiglo, a veliki je broj ljudi poginuo. Zato je sada donesena odluka da se strategija promijeni, a uzor su palestinski bombaši-samoubojice koji su počinili gotovo sto terorističkih atentata te jako uzdrmali Izrael. Izrael je protiv njih odgovorio žestokom represijom po palestinskim gradovima. Oni koji su isplanirali operaciju s čečenskim “crnim udovicama” uvjerenja su da će se čečenski organizatori ovih akcija od ruske represije lakše zaštititi, već i stoga što se Rusi u njihova planinska uporišta još uopće ne usuđuju ući.

Vezane vijesti

Čečenija namjerava zabraniti energetske napitke

Čečenija namjerava zabraniti energetske napitke

Ruska republika Čečenija planira zabraniti prodaju energetskih napitaka poput Red Bulla mlađima od 18 godina jer su ta pića neislamska i opasna, kako… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika