Zoran DukićInstrumentacijski i formalni srodnici Bachovih Brandenburških koncerata dosegli su svoju petu praizvedbu u utorak, u velikoj dvorani HGZ-a. Izrade Petog Zagrebačkog koncerta prihvatio se hrvatski skladatelj Davorin Kempf (r.1947), redovni profesor na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije u Zagrebu čija su djela izvođena na koncertima i glazbenim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Uz odgovarajuću instrumentaciju i broj stavaka, Kempf je u zadanom djelu objedinio različite kompozicijske sustave, a strukturno-asocijativne veze s Bachovom glazbom pojačao je kontinuiranim korištenjem modusa B-A-C-H, kao i prigodnim nazivima stavaka; Fantazija i fuga, Arioso i koral i Gigue, fuga s varijacijama i koralom.

Ipak, estetski gledano, u Kempfovom su se motoričnom koncertu koji nikoga nije ostavio ravnodušnim, uvjetom spojile prednosti s nedostacima. Zanosni su i poletni rubni stavci, upravo kao kod Bacha, zaveli podjednako publiku i izvođače, a kontinuiranom su naglašenom dinamikom, ovoga puta više nego kod Bacha, potisnuli pokoje minimalističke zvukovne sintakse, za razliku od Bacha, koje su kroz povijest glazbe otvarale misaone zagonetke i smjelo gledale unaprijed. Tu bi se ogradio od besmislenih skladateljskih eksperimenata i nametanja nespretno uglazbljenih suzvučja kojih srećom nije bilo, te samo ukazao na primjere koje smo do sada imali prilike čuti u Zagrebačkim koncertima, primjerice kod Seletkovića (3) i Dedića (4), u različitim oblicima. U Concertino skupini, Kempf je sasvim prirodno istaknuo ulogu Pavla Mašića na čembalu, raspoloženijeg u praizvedbi uz dirigentsku potporu Tomislava Fačinija (r. 1975), nego u Bachovom inspirativnom izvorniku. Ostatak solističke skupine, sastavljen od Renate Penezić na flauti i Borivoja Marinića Jerčića na violini, odlično se snašao tijekom cijelog nastupa istaknuvši iznimno kvalitetna suglasja (i) u središnjim stavcima oba koncerta.

Najboljeg solista publika je ipak čula u English Concertu za gitaru i gudače Vojislava Ivanovića (r. 1959). Oštrouman je sarajevski gitarist i skladatelj navedeno djelo skladao prije 11 godina na narudžbu svog nekadašnjeg mentora i glasovitog gitarističkog virtuoza Kostasa Kotsiolisa, a zagrebačkoj ga je publici približio iznimno talentirani umjetnik, vrstan pedagog i instrumentalist Zoran Dukić (r. 1969). Poznati glazbeni materijal iz pet popularnih britanskih rock pjesama (Another One Bites the Dust, Angie, Walking On the Moon, While My Guitar Gently Weeps, Aqualung), Ivanović je upotrijebio tek u službi citata, koje je spretnim permutacijama razvio u kompleksno razrađene solističke i orkestralne dionice. Visoka izvedbena razina Zagrebačkih solista i u ovom je djelu došla do punog izražaja, potaknuvši nadahnutog Zorana Dukića na izvanserijski solistički nastup kakav mu je, između ostalog, priskrbio brojna prva mjesta na najvećim svjetskim gitarističkim natjecanjima, te mnoga njemu posvećena glazbena djela.