Objavljeno u Nacionalu br. 399, 2003-07-08

Autor: Maroje Mihovilović

Slom moći Vladimira Bebe Popovića

Montgomery srušio srbijanskog medijskog policajca

Vladimir Beba Popović, šef Biroa za komunikacije vlade Srbije i jedan od najmoćnijih ljudi srbijanskog režima, koji je rigoroznom kontrolom medija i napadima na novinare stvarao temelje za autoritarnu vladavinu, prošlog je tjedna nakon diplomatskih pritisaka podnio ostavku, čime je spriječen pokušaj uvođenja nove diktature u Srbiji

Vladimir Beba Popović podnio je ostavkuVladimir Beba Popović podnio je ostavkuVeleposlanik SAD-a u Beogradu William Montgomery slomio je moć jednog od najutjecajnijih ljudi srbijanskog režima, koji je vladao iza kulisa, usmjeravao političke prilike u zemlji, lomio srbijansku štampu, modelirao javno mnijenje i polako stvarao temelje za autoritarnu vladavinu jedne grupe ljudi iz vrha Demokratske stranke – Vladimira Bebu Popovića, šef Biroa za komunikacije vlade Srbije, koji je naoko obavljao samo tehničke poslove obavještavanja javnosti i medija o potezima vlade. Po mišljenju nekih beogradskih medija njegovim slamanjem sprečava se pokušaj uvođenja nove diktature u Srbiji i omogućuje da Srbija ipak pokuša krenuti putem demokracije.

Američki veleposlanik otkrio laži kojima se Vladimir Popović služio u napadima na novinareNakon svrgavanja Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. pobjednička koalicija DOS pokušala je formirati nove demokratske institucije vlasti, ali se ta golema koalicija od dvadesetak stranaka vrlo brzo posvađala, i to ne samo oko položaja nego i oko političke orijentacije države. Stvorila su se na početku dva središta moći, jedno u vladi Srbije oko premijera Zorana Đinđića, drugo u predsjedništvu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije oko predsjednika Vojislava Koštunice. Obojica su se pozivali na svoj demokratski legitimitet, a iza kulisa stvarali paradržavne mreže moći. Koštunica se oslanjao na vojsku, neke obavještajne službe i tzv. patriotske snage, nositelje nacionalističke politike iz Miloševićeva doba, od kojih je mnogima prijetio odlazak u Haag. Đinđić se pak oslanjao na razne stranačke, medijske, poslovne, ali i paraposlovne krugove, čija je djelatnost ponegdje graničila s organiziranim kriminalom. Ta dva središta moći žestoko su se sukobljavala i na političkoj, i na medijskoj, ali i na obavještajno-kriminalnoj sceni, a polako ali uporno pobjeđivao je Đinđić.

U tome mu je uvelike pomagao Vladimir Beba Popović, šef vladina Biroa za komunikacije, koji se tobože bavio isključivo medijskom prezentacijom Đinđićeva političkog djelovanja. No malo je tko znao da je Popović niz godina bio jedan od najbližih Đinđićevih suradnika, kudikamo važniji od svih ministara. Djelovao je iz sjene, čak nije dopuštao da ga fotografiraju i spominju u novinama, no bio je na mjestima gdje su se donosile ključne političke odluke i provodile propagandne i obavještajne operacije i dok je Đinđić bio u opoziciji, a posebno nakon što je došao na vlast.

Vladimir Popović, stručnjak za marketing, rodio se 1958. u Jagodini (tadašnjem Svetozarevu) i diplomirao ekonomiju u Beogradu. Suvlasnik je marketinške tvrtke “Spektra”. Još kao student radio je kao šef sale na brodu-restoranu na ušću Save u Dunav. Zaposlio se 1989. u agenciji “Spektra” i poslije postao njen suvlasnik. “Spektra” je 1993. za Đinđićevu Demokratsku stranku pripremila izbornu kampanju za parlamentarne izbore pod parolom “Pošteno”, a položaj Demokratske stranke je ojačao iako je Milošević ostao na vlasti. Đinđić je uočio da je Popović marljiv, uvijek usredotočen na bitno, vrlo spretan u manipulaciji medijima, a kao jedan od prvih političara koji su shvatili da se politička borba u Srbiji može voditi modernijim medijskim sredstvima uvidio je da mu je potreban čovjek koji će se brinuti za medijsku prezentaciju njegove vlade. Popović je u Đinđićevo ime komunicirao s novinarima, odlučivao tko će dobiti koje informacije, intervjue. A pozivajući se na Đinđića često je nazivao urednike, prosvjedovao protiv pojedinih napisa i tako disciplinirajo medije.

Do Miloševićeva pada srbijanski mediji bili su pod gotovo potpunom kontrolom režima, a samo su malobrojni, kao radio B92, tjednik Vreme ili dnevnik Dnevni telegraf, neki i uz inozemnu financijsku pomoć, sačuvati samostalnost. Kad je Milošević srušen, smijenjeni su urednici u većini njemu poslušnih medija. Dio listova sljedećih je mjeseci opet discipliniran na liniji vlade Srbije. Taj posao obavio je Popović. Nastupao je vrlo grubo a novinari su shvatili da je opasno zlopamtilo. Ako neki list ne bi učinio ono što je Popović od njega tražio, bile su mu uskrućene ekskluzivne informacije i našao bi se na udaru drugih listova, kojima bi to Popović diskretno sugerirao. Novinari ga se isprva uopće nisu usuđivali spominjati u svojim člancima, a kamoli ga kritizirati. U Biro za komunikacije počelo se čak sumnjati da je postao neformalnom vladinom obavještajnom službom koja prisluškuje Đinđićeve političke suparnike. Stoga je tadašnji predsjednik SRJ Koštunica navodno planirao s vojskom upasti u taj ilegalni obavještajni centar i onemogućiti ga. Kad je taj plan otkriven, aferu je istraživala parlamentarna istražna komisija.

No u Srbiji su bujali politički tabloidi s vrlo sumnjivim informacijaama, ali naklade su im rasle. Poslije je utvrđeno da su neki osnovani novcem srbijanske mafije, neprijateljski raspoložene prema Đinđiću. I neki ugledni novinari i mediji počeli su se, braneći slobodu tiska, javno suprotstavljati Popovićevim metodama. Tako je nekoliko članaka protiv njega u ljeto prošle godine napisao Željko Cvijanović, glavni urednik tjednika Blic Njuz. Kritičan prema Popoviću bio je i dugogodišnji novinski komentator Aleksandar Tijanić, koji je u svojoj dugoj karijeri mijenjao strane pa je lani bio i Koštuničin medijski savjetnik. Popović je protiv Cvijanovića podigao sudsku tužbu, ali se suđenje produljilo zbog neurednog dolaska stranaka na ročišta. Prilikom jednog dolaska na suđenje Popović nije dopustio televizijskim snimateljima da ga snime, a kad ga je snimatelj televizije B92 snimio, prijetio je njenom uredniku.

Prvi čovjek radiotelevizije B92 Veran Matić u jesen prošle godine našao se na udaru javne hajke. Najviše ga je napadala privatna televizija Pink, čiji je vlasnik Željko Mitrović bio čovjek Slobodana Miloševića, njegove supruge Mirjane Marković i njene stranke Jul, te je svoju televiziju, na kojoj pretežno emitira spotove srbijanskih turbo-folk zvijezda, stvorio uz njihovu pomoć i basnoslovno se obogatio, što mu je pomoglo da preživi smjenu vlasti 5. listopada 2000. Na vrhuncu kampanje protiv Matića na ulicama Beograda pojavili su se plakati u obliku tjeralice s njegovim imenom na kojima je pisalo “Traži se”. Nakon diplomatskih intervencija kod premijera Đinđića ta je kampanja prekinuta. Lani u listopadu Popović je otišao s položaja direktora Biroa za komunikacije, ali nije bilo jasno je li dao ostavku ili je riječ o duljem odmoru.

Za nega se nije čulo šest mjeseci, a iznenada se ponovno pojavio kad je Đinđić ubijen. U trenutku atentata 12. ožujka 2003. ranjeni Đinđić ležao je na Popovićevim rukama. Na Đinđićevu sprovodu 15. ožujka Popović je organizirao protokol a bio je i jedan od šestorice koji su nosili lijes. Beogradski tjednik Vreme u zadnjem broju tvrdi da su šestorica nosača lijesa nakon Đinđićeve smrti preuzeli upravljanje Srbijom: Zoran Živković, tadašnji potpredsjednik Demokratske stranke i savezni ministar unutarnjih poslova, koji je uskoro izabran za premijera Srbije, mladi Čedomir Jovanović, potpredsjednik DS-a i šef zastupničkog kluba DOS-a u Skupštini Srbije, koji je izabran za potpredsjednika vlade, Boris Tadić, tada potpredsjednik DS-a, poslije imenovan za ministra obrane SiCG-a, Dragoljub Marković, vlasnik velike tvrtke “Krmivoprodukt”, Đinđićev kum, koji je financirao DS, Miodrag Kostić, također veliki financijer DS-a, tadašnji vlasnik “MK komerca”, koji se u doba vladavine DOS-a silno obogatio i bio umiješan u afere sa šećeranama, i Vladimir Popović, koji je odmah nakon pogreba ponovno postao šef Biroa za komunikacije. No sada je Popović djelovao u sklopu izvanrednog stanja u kojem je 10.000 ljudi završilo u zatvoru, a srbijanskim medijima nametnute su drastične restrikcije. Neki su zabranjeni, ostali su o istrazi protiv organiziranog kriminala smjeli izvještavati samo ono što bi doznali na tiskovnim konferencijama predstavnika državnih tijela. Medije su isprva informirali razni članovi vlade, no kako su njihove izjave bile uzajamno proturječne, informiranje se kanaliziralo na ministarstvo unutrašnjih poslova i svakodnevne brifinge u vladi Srbije. Novine su prenosile senzacionalne informacije koje su na tim brifinzima dobivale “od izvora u vladi Srbije” o vezama mafije i političara. Kao suradnici mafije spominjane su stranke koje su politički protivnici DOS-a, političari i novinari. Ljudi koji su bili spominjani kao suradnici mafije uzalud su prosvjedovali da je posrijedi neosnovano političko difamiranje. No u okolnostima izvanrednog stanja i opće psihoze zavjere nakon Đinđićeva ubojstva njihovi demantiji nisu dopirali do javnosti. Posebno su prosvjedovali novinari spomenuti kao plaćenici koji su medijski pripremali atentat na premijera. Bilo je najavljeno da će srbijanska vlada osnovati komisiju koja će analizirati pisanje novina prije Đinđićeva ubojstva, jer postoje dokazi da su neki novinari, kritizirajući premijera medijski pripremali njegovo ubojstvo.

Iako su novinari znali da je “izvor u vladi Srbije” Vladimir Popović, isprva nisu otkrivali njegovo ime. No zamijetili su da se na brifinzima možda i neutemeljenim optužbama obračunava s političkim protivnicima. U okolnostima izvanrednog stanja, kad je policija imala ovlasti da svakoga na 60 dana zatvori zbog i najmanje sumnje da ima veze s mafijaškim naručiteljima i počiniteljima atentata, u medijima su se uplašili, posebno nakon što je Popović izravno optužio i neke novinare da posredno sudjelovali u pripremi atentata. U petak 13. travnja Popović je na brifingu podijelio priopćenje u kojem je neke novinare optužio da su organiziranu grupu za difamiranje premijera Đinđića, da je “osnovni zadatak Aleksandra Tijanića, savjetnika donedavnog predsjednika SRJ, bio da vrijeđa republičkog premijera Zorana Đinđića i utječe na medije da pišu o njegovim vezama s kriminalom”, da je pod Tijanićevim okriljem osnovana slična grupa za medijski pritisak na Đinđića u kojoj su navodno bili Predrag Popović iz beogradskog dnevnog lista Nacional, Željko Cvijanović iz Blic Njuza, Sonja Lakić, dopisnica novinske agencije Srna, i Marina Borozan, novinarka podgoričkog dnevnika Dan.

Prozvani novinari to su demantirali, a Cvijanović je u otvorenom pismu vladi Srbije poručio: “Ili se ispričajte, ili hapsite.” I dodao: “Politički smisao akcije kompromitacije novinara vrlo je proziran. Neki među vama uplašili su se završetka izvanrednog stanja. Potrebno im je dakle, i kad prestane izvanredno stanje, i kad nestane vaše formalne arbitraže, zadržati novinare na dužini užeta da im uši budu duže nego jezik, uvjeriti ih da bi mogli proći kao njihovi oklevetani kolege. Lani sam o izvoru Vlade objavio nekoliko tekstova kao o čovjeku koji pritišće medije u Srbiji, koji kompromitira političke protivnike i sudjeluje u mnogim poslovima koji nijednoj demokratskoj vladi ne služe na čast. S tim gospodinom već se neko vrijeme okapam na sudu, što ga nije omelo da mi već godinu dana šalje prijetnje maštovitog sadržaja, poput hapšenja i 20-godišnjeg zatvora.”

Tada su Popovića mnogi prepoznali kao veliku prijetnju slobodi tiska i političkog djelovanja u Srbiji. Hrabriji novinari počeli su ga javno optuživati da manipulira javnošću i od političara počeli tražiti objašnjenje zašto Popović ima toliku moć. Preispitivanje Popovićeva položaja prva je javno zatražila predsjednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije Gordana Suša. Ona je, intervjuirajući za televiziju potpredsjednika vlade Srbije Nebojšu Čovića, pitala kakav je Popovićev status. Čović je izbjegao odgovor, a Popovića je Sušu, izvrijeđao i prijetio joj. Protiv Popovićeva ponašanja prosvjedovale su mnoge srbijanske i inozemne novinarske udruge i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava i medijskih sloboda. Prema tvrdnjama beogradskog dnevnika Blic, Popović je sredinom travnja na sjednici vlade ponudio ostavku na mjesto šefa Biroa za komunikacije i izjavio da je to “ionako namjeravao učiniti po okončanju izvanrednog stanja”.

No vlada nije prihvatila ostavku. A Popović je protiv novinara podizao tužbu za tužbom. Tužio je tjednike NIN i Vreme, dnevnik Večernje novosti, radio B92 i Fond za humanitarno pravo, tražeći goleme odštete. Jednu je čak na sudu i dobio: Željko Cvijanović je proglašen krivim za klevetu i kažnjen da plati 900 dolara.

U beogradskim diplomatskim krugovima procjenjivalo se da Popovićevo djelovanje pokazuje da u vladi Srbije jača grupa koja pokušava nedemokratskim sredstvima uzurpirati vlast, možda čak i uvesti neformalnu diktaturu. Sve češće upozoravali su srbijansku vlast da to zaustavi. Već u travnju od srbijanske vlade diskretno se zahtijevalo da Popovića smijeni, ali se ona oglušila.

Sada je u akciju stupio Montgomery. Potkraj lipnja posjetio je redakciju tjednika NIN koji je često vrlo kritičan prema američkoj politici i još povremeno zagovara nacionalističke stavove. No Montgomery je tako htio pokazati solidarnost sa svim medijima koje je Popović tužio. Pritom je izravno potvrdio da je NIN napisao istinu tvrdeći da je SAD u listopadu zahtijevao od premijera Đinđića da smijeni Popovića, što je Popović proglasio klevetom i tužio NIN. Montgomery je otkrio pozadinu tadašnjih događaja: “Kad su počeli napadi na B92 i Verana Matića, mi smo to promatrali sa zabrinutošću. Nakon što su zaredali napadi u listu Publika i na televiziji Pink, u Beogradu su se pojavili plakati s likom Verana Matića na kojim je pisalo ‘Traži se’. Zbog posljedica koje je to moglo imati za osobnu sigurnost Verana Matića, to me je toliko zabrinulo da sam prilikom prvog sljedećeg susreta pitao premijera Đinđića što zna o tome. Premijer mi je bez oklijevanja rekao da Vladimir Beba Popović stoji iza tih napada. Objasnio mi je da je Popović stalno zvao Željka Mitrovića, vlasnika Pinka, i zahtijevao nove napade na Matića i B92, i da je to činio bez Đinđićeva znanja. Objasnio mi je da je o tome razgovarao s Mitrovićem i da mu je ovaj potvrdio da su pozivi dolazili od Popovića i da je Mitrović pretpostavljao da premijer zna za te pozive. Đinđić je rekao Mitroviću da on ništa o tome nije znao i da ti napadi trebaju prestati. Premijer mi je potom rekao da je Popović otišao, da ne obavlja više svoj posao. Nije rekao da je podnio ostavku, samo da više nije na poslu.”

Ta Montgomeryjeva izjava razotkrila je tko je stajao iza difamiranja novinara preko drugih medija, ali i da se Popović u tužbama služi lažima. Smjesta je u dugačkom intervjuu srbijanskoj državnoj televiziji za Montgomeryju izjavu rekao da je “pozivanje na pokojnika nedostatak stila”. Dodao je: ”Što je američki ambasador radio u novinama koje su antiameričke, antihaaške i anticivilizacijske, ja ne znam.” Branio je i svoju odluku da se obračunava s novinarima sudskim tužbama jer je protiv vlade Srbije objavljeno više od 7000 članaka, protiv njega osobno tisuću, a da je on tužio samo novinare koji su vrijeđali pokojnog premijera i politiku vlade: “Nisam ja tužio svakoga tko je o meni napisao tekst. To možda nije ni jedan postotak, nisam nikada računao. Tužio sam samo one za koje sam mislio da imaju utjecaj i da im je važna politička važnost u javnosti. Tom tužbom ne branim samo sebe nego i politiku čiji sam sudionik bio dvije godine i koja i nakon ubojstva Zorana Đinđića ipak i dalje postoji u srbijanskoj vladi i srbijanskoj političkoj javnosti i koju mi imamo potrebu nastaviti. To je bit mojih tužbi.”

Potpredsjednik vlade Čeda Jovanović izjavio je: “Nije točno da je itko iz republičke vlade utjecao na medije, nije točno da se Popović razišao sa Zoranom Đinđićem i oni novinari, političari i diplomati koji to tvrde samo pridonose neukusnoj kampanji koja zaobilazi činjenice .” Drugi potpredsjednik vlade Žarko Korać ironizirao je Montgomeryja: “Na ovo što se dogodilo s NIN-om odgovorit ću analogijom. Kako vama izgleda ovakva vijest: ambasador Srbije i Crne Gore posjetio je američkog predsjednika Georgea W. Busha i zahtijevao da smijeni svog portparola jer se loše ponaša prema novinarima. Tek kad svatko pošteno odgovori je li to u opisu radnog mjesta ambasadora, nastavit ćemo daljnji razgovor.”

No očito je da je iz diplomatskih krugova vladi Srbije došlo ozbiljno upozorenje da makne Popovića. I vlada Srbije to je napokon učinila.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika