Premijer, ministar policije i tužitelji znaju da postoji dokaz da je Vukojević naručio i jedno ubojstvo, ali ga ne dirajuKada za nekoliko mjeseci u skladu s najavama odstupi njezin aktualni čelnik Smiljko Sokol, najvažnija nacionalna pravosudna institucija – Ustavni sud Republike Hrvatske mogao bi dobiti novog predsjednika, a to je – Vice Vukojević. Koliko god povezivanje s titulom predsjednika Ustavnog suda nekadašnjeg HDZ-ova ekstremista koji od kraja 1999. sjedi u fotelji ustavnog suca izgleda kao scenarij nekog horora, izvori dobro upućeni u situaciju unutar institucije čiji je Smiljko Sokol već dulje vrijeme gotovo samo formalni voditelj i odnose među tamošnjih 13 sudaca, potvrdili su za Nacional da Vukojevićev izbor nije nemoguć. Sadašnje stanje je takvo da sudačka liberalna struja ima samo četiri člana: Jasnu Omejec, Agatu Račan, Ivana Matiju i sve neaktivnijeg Smiljka Sokola, a nasuprot njima desničari mogu računati na najmanje natpolovičnih sedam glasova, što je dovoljno za izbor predsjednika po njihovoj volji. Sedmorku predvođenu Vukojevićem i Milanom Vukovićem još čine Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Marijan Hranjski, Petar Klarić i Ivan Mrkonjić. Što je najgore i preostalih dvoje sudaca, Marija Kosa i Žarka Potočnjaka, poznavatelji opisuju kao konzervativce izrazito bliske desno-radikalnoj struji.

Od 13 sudaca Ustavnog suda Vukojevićev izbor podržava njih šest, pet je protiv, dok su dvoje suzdržani Vukojevićev izbor je skandal bez presedana. U Hrvatskoj gotovo da nema toliko omražene javne osobe. Pa ipak Vukojević, iako ga se osnovano sumnjiči za najmanje jedno silovanje te krađu dosjea o emigrantima, sasvim nesmetano uživa beneficije suca Ustavnog suda. Premijer, ministar policije i tužitelji znaju da postoji dokaz da je Vukojević naručio i jedno ubojstvo, ali ga ne diraju. Neshvatljiva inertnost na jesen bi im se mogla vratiti kao bumerang, bude li za čelnika Ustavnog suda izabran bivši predsjednik komisije koja je prije nekoliko godina “otkrila” kako je u NDH ubijeno samo 203 Židova.

Ne treba biti ni futurolog da bi se predvidjela reakcija međunarodne zajednice. Bio bi to dokaz kako hrvatske vlasti ne kontroliraju ni svoje najvažnije institucije, dakako onda se ne treba čuditi zašto neki lokalni palikuća može opstruirati povratak izbjeglica u svom okrugu. Ili još jasnije, s Vukojevićem kao predsjednikom Ustavnog suda Hrvatska nema šanse za ulazak u Europsku uniju. I to sasvim opravdano.

Kako predsjednika Ustavnog suda biraju sami suci između sebe, postala je javna tajna da Vukojević odnedavno figurira kao glavni kandidat desne frakcije. Da postane predsjednik uz šestoricu osiguranih, treba pribaviti još samo jedan glas. S takvim ishodom Hrvatska bi postala doista jedinstveni slučaj u današnjem svijetu jer bi na čelo Ustavnog suda potpuno legalno bio izabran čovjek čiji su, da paradoks bude potpun, manji uteg njegovi ksenofobični stavovi i sudjelovanje u stvaranju zločinačke tzv. Herceg-Bosne. Dapače taj dio spada u benigniji segment Vukojevićeve biografije koju opterećuju kudikamo teže optužbe; od sumnji da je 1993. silovao (premda neuspješno) zatočenu 22-godišnju Bošnjakinju u HVO-u logoru pokraj Mostara, zbog čega su odnedavno bosansko-hercegovačke službe intenzivirale akciju prikupljanja podataka, preko saznanja da je sudjelovao u otuđivanju stotinjak dosjea o hrvatskoj emigraciji pa do HIS-ova dokumenta koji ga tereti da je od Mladena Naletilića Tute zatražio likvidaciju zagrebačkog poduzetnika Želimira Doddera.

Potonji dokument ujedno je do sada najteža optužba protiv Vukojevića. Riječ je o službenoj zabilješci HIS-a od 21. i 22. travnja 1998. prilikom operacije “Barakuda” i tajnog svjedočenja agenta i bivšeg Tutina tjelohranitelja Veselina Marinova. Približno 15 stranica gusto ispisanog teksta vrvi gotovo nevjerojatnim podacima o ponašanju političara, državnih dužnosnika, Tuđmanovih omiljenih nogometaša, generala i visokih policijskih časnika. Ubojstva neistomišljenika i pljačka njihove imovine, reket, zvjerstva nad pripadnicima drugih etničkih skupina, podmićivanja i grupni odlasci u javne kuće koje su radili pod paskom korumpiranih mupovaca – prikazuju kako je u zbilji izgledala ona prava Hrvatska koja je pod lažnom brigom obrane nacionalnih interesa donosila odluke tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ali najgore od svega je da su službene podatke koji dramatično kompromitiraju Vicu Vukojevića vidjeli i Ivica Račan, Šime Lučin, Stipe Mesić, Mladen Bajić i Mladen Žganjer. Unatoč tome najradikalniji “jastreb” HDZ-a koji je javno, primjerice 1994., članovima splitskog ogranka UHDDR-a poručivao: “Na kraju, želim vam smirene prste na okidaču u traženju neprijateljskih čela”, još uvijek nesmetano obavlja posao ustavnog suca, najčasniju funkciju u pravosuđu bilo koje zemlje. Uostalom zašto bi se Vukojević pretjerano uzbuđivao kada je ionako prije četiri godine izabran na mjesto ustavnog suca iako se samo nekoliko godina prije javno pojavljivao u uniformi Hrvatskog vijeća obrane, a svoj odnos prema muslimanima u pravilu opisivao pomoću seksualnih aluzija poput: “Mi smo sve napravili da se suradnja nastavi, samo se nismo dali obrezati” (Danas, 4. siječnja 1994.), ili: “Neka si Alija natakne ferman na svoj obrezenjak” (u Zagrebačkoj skupštini iste godine).

Ništa, međutim, od toga nije spriječilo Vukojevićevo imenovanje i napredak unutar 13-članog Ustavnog suda. Zato ostaje upitno hoće li nešto proizići iz zabilješke u kojoj se ustavnog suca optužuje za naručeno ubojstvo. HIS-ova službena bilješka sadrži oznaku “vrlo tajno” i u drugom dijelu nalazi se podatak o narudžbi Dodderove likvidacije.

“Vice Vukojević je izdao zapovijed Tuti da likvidira privatnog poduzetnika iz Zagreba Doddera. Tuta je to prihvatio, ali je izvršio neka provjeravanja i otišao na razgovor Dodderu. Nakon razgovora Tuta je odustao od likvidacije, ali je Dodder svakih petnaestak dana davao Tuti 20-30.000 DEM, a ponekad i više… Vukojević je radi ovakvog ponašanja Tute bio ljut”, sažeto glasi prijepis “Barakudina” izvješća posvećenog ustavnom sucu i njegovoj nevjerojatnoj narudžbi za likvidaciju osobe koja mu se iz nekog razloga zamjerila. Vukojevićev fajl sadrži oko jedne kartice teksta, a u njemu se kao jedan od autora lista za likvidacije apostrofira i njegov sin Višeslav Vukojević. Njegovo ime spominje se još jednom jer je služio kao kurir preko kojega Vice Vukojević, u to vrijeme visoki državni dužnosnik, dostavlja Mladenu Naletiliću Tuti izvješća o tajnim službama koje su pratile zapovjednika Kažnjeničke bojne te popise tajnih agenata i obavještajaca. Spomenutog Doddera spasila je Naletilićeva gramzivost i naviknutost na udoban život. Zapovjednik Kažnjeničke boje poslovnom je logikom zaključio kako mu je isplativije ostaviti bogataša na životu u zamjenu za nekoliko desetaka tisuća maraka mjesečno, negoli u ime navodne obrane hrvatstva besplatno ispuniti Vukojevićevu brutalnu želju.

Najkraće govoreći HIS-ov dosje pod operativnim nazivom “Barakuda” krucijalan je dokaz da u Ustavnom sudu odluke donosi, najblaže rečeno, duboko sumnjiv sudac. S takvim dokaznim bremenom bilo koji drugi hrvatski državljanin već bi odavno postao predmet policijske istrage o čijoj bi daljnjoj sudbini odlučivalo Državno odvjetništvo. Za razliku od njih Vukojević ima sreću jer zakonski propisi govore da članove Ustavnog suda štiti imunitet poput saborskih zastupnika. Ako nisu osumnjičeni da su počinili kazneno djelo kažnjivo s više od pet godina zatvora, mogu biti mirni sve do isteka osmogodišnjeg mandata. Odredba donesena s logičnom namjerom onemogućavanja da se državni dužnosnici svaki tjedan pojavljuju pred sudom zbog nerijetko besmislenih optužbi, u hrvatskim okolnostima dovedena je do krajnjeg besmisla.

Dapače, koliko su doista moćni nakon više od tri godine od smjene HDZ-a konzervativci u Ustavnom sudu pokazali su u dva iznimno važna predmeta posljednjih mjeseci. Najprije su u travnju derogirali odluku nekadašnjeg ministra obrane Joze Radoša koji je pripadnicima MORH-a zabranio političke istupe. Izvjestiteljica u ovom slučaju bila je Emilija Rajić, a od odluke su se poslije ogradili Smiljko Sokol, Jasna Omejec i Agata Račan. Odluka Ustavnog suda je zanimljiva budući da je 2002. Sabor donio Zakon o oružanim snagama kojim su onemogućeni javni politički istupi časnika i vojnika. Drugim riječima ustavni suci su svrstavajući se uz zahtjev pojedinih članova Hvidre potvrdili da vode više računa o zahtjevima desnih udruga kakva je Hvidra nego aktualnim zakonima.

A onda je nedavno uz preglasavanje i rezultat 8 prema 5 ukinuta i obveza plaćanja pretplate HT-u. Uz pomalo standardnu trojku Sokol, Omejec, Račan, ovoj odluci suprotstavili su se još Petar Klarić i Ivan Matija. Samu sjednicu, prema tvrdnjama nazočnih, obilježila je Vukojevićeva replika: “Neće nama Nijemci u Hrvatskoj donositi odluke.” I u slučaju HT-ove pretplate sudac-izvjestitelj bila je Emilija Rajić, koju je u Ustavni sud dovela tadašnja HDZ-ova većina nakon što je godinama radila kao anonimna pravnica u Nami.

Vukojevićevi protivnici računaju na institut sigurnosne provjere koji se nalazi u Zakonu o obavještajnim službama. Kao što je poznato parlament je zakon donio još u travnju 2002., međutim zbog neslaganja vladajuće koalicije čelnici triju tajnih službi imenovani su tek ovog proljeća. Unatoč brojnim međustranačkim sukobima oko tajnih službi nekolicina važnih zastupnika najjačih koalicijskih partnera potvrdila je za Nacional kako će upravo pomoću Uredbe o sigurnosnoj provjeri pokušati zaustaviti Vukojevićev izbor. Riječ je o podzakonskom aktu koji propisuje da svi važniji državni dužnosnici prije službenog imenovanja moraju biti temeljito provjereni. Postoji potpuna specifikacija onoga što može zaustaviti nečiji izbor, a što ne. Tako recimo u Hrvatskoj za razliku od SAD-a na generalski položaj može biti izabrana osoba homoseksualnog opredjeljenja. No sasvim sigurno ne bivši kriminalci, osumnjičeni silovatelji ili naručitelji ubojstava o kojima čak ni službe pod kontrolom Franje Tuđmana nisu mogle zataškati gomilu kompromitirajućih podataka. Čini se da je i Vukojević svjestan kakva je opasnost sigurnosna provjera – nedavno se izričito suprotstavio da se provjeri što su dvojica novih savjetnika u Ustavnom sudu radila u prošlosti.

Za takvo ponašanje Vukojević ima i više nego dovoljno razloga. Još krajem 1999. nekadašnji zastupnik u bosansko-hercegovačkom parlamentu Irfan Ajanović podnio je Haaškom sudu optužni prijedlog protiv Vukojevića zbog navodnog silovanja 22-godišnje Bošnjakinje u logoru Vojno. Vojno se nalazi blizu Mostara, a Vukojevićevo ponašanje opisano je i u knjizi “Molila sam da me ubiju”. Žrtva silovanja studentica mostarskog sveučilišta opisala je kako je u njezinu zatočeničku sobu ušao današnji sudac Ustavnog suda:

“Pitala sam Vukojevića što će biti sa mnom… Ako budeš dobra i ako ne budeš pravila problema sve će dobro završiti… Ležala sam gola na kauču i bila gotovo bez daha od mlohavog tijela Vice Vukojevića koji je dahtao nada mnom, pa onda sam sebi nešto mrmljao. Vice Vukojević dižući se sa mene govorio je ‘Smrdiš muslimanko na islam, pa me tvoja smrad blokirala…’.” Zbog bestijalnog ponašanja, za Vukojevića su se zainteresirali haaški istražitelji koji su razgovarali sa silovanom Bošnjakinjom koja od kraja rata s obitelji živi kao izbjeglica u Švedskoj. Međutim, prema Nacionalovim saznanjima, prije nekog vremena istraga je aktualizirana i u kriminalističkim službama susjedne države. Ustvrde li istražitelji da je djevojkina priča iz Vojnog osnovana, lako se može dogoditi da BiH da nalog za uhićenje Vukojevića.

Tako bi susjedi pomogli i ovdašnjim vlastima koje ekstremističkog zagovornika Herceg-Bosne ne vole, smeta im na položaju ustavnog suca, strahuju od mogućnosti da postane predsjednik suda, ali mu se ne usuđuju ništa napraviti. Permanentna vladajuća inertnost i kompromisnost doveli su do nezamislivog scenarija u kojem bi osoba osumnjičena za krađe, silovanje i ubojstvo, a uz to latentni ksenofob, mogla postati predsjednik Ustavnog suda. Čak i ako u tome bude spriječen, još će četiri godine nositi togu kakvu smije odjenuti samo 13-ero odabranika najvažnije hrvatske pravosudne institucije. Ustavni sud iznenada se našao u dilemi koja latentno muči cjelokupno hrvatsko društvo, a glasi: smije li se dopustiti da umjesto sadašnjeg zla ispadne nešto još gore.

Ustavni sud Republike Hrvatske ima 13 sudaca koje bira Sabor iz redova pravnika, odvjetnika, sudaca i sveučilišnih profesora. Ustav u dijelu od 125. do 131. članka određuje način konstituiranja suda te poslove koje on obavlja. Najvažniji su zadaci Ustavnog suda: – Odlučuje o odgovornosti predsjednika Republike. (Zahtjev podnosi Hrvatski sabor, zajedno sa službenim obrazloženjem. Ustavni sud potom traži očitovanje predsjednika RH i, konačno, odbija ili prihvaća zahtjev Sabora o predsjedničkoj odgovornosti.) – Nadzire rad političkih stranaka i može ih zabraniti. – Nadzire izbore i referendume i odlučuje o sporovima za koje nisu nadležni sudovi. – Odlučuje o ustavnim tužbama protiv državnih tijela i tijela lokalne i regionalne samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su povrijeđena ljudska prava i slobode. – Odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom. – Rješava sukobe nadležnosti izvršne, sudske i zakonodavne vlasti.