Lyon je u rujnu 2000. postao šefom Međunarodne krizne grupe za Srbiju i Crnu GoruJames Lyon, šef Međunarodne krizne grupe za Srbiju, 3. srpnja 2003. postao je prvi član međunarodnih nevladinih organizacija kojeg je nova srbijanska vlada protjerala iz Srbije i Crne Gore. Toga dana Dušan Mihajlović, ministar unutarnjih poslova Srbije, rekao je da mu vlada neće produljiti vizu i radnu dozvolu i da u roku od tri dana mora otići. Mihajlović je tako odlučio donio samo zato što je srbijanska vlada doznala da se Lyon uskoro sprema objaviti izvješće koje vladu oštro kritizira i razotkriva veze njenih dužnosnika s organiziranim kriminalom.

Tom odlukom srbijanska vlada samo je posredno potvrdila ono što je Lyon više puta javno tvrdio: da se nova vlast malo razlikuje od Miloševićeve te da su reforme u Srbiji blokirane brojnim privatnim interesima.

Lyon je dan nakon te odluke rekao kako iza nje stoji nova srbijanska oligarhija, koja će učiniti sve kako bi zaštitila svoje privatne interese. Dva dana poslije srbijanska vlada povukla je tu odluku, ali tek nakon jakih neslužbenih pritisaka međunarodne zajednice.

Međutim, neslužbeni pritisci na Jamesa Lyona u Srbiji bili su tek na početku. On se svojim suradnicima i nekim novinarima tih dana žalio kako mu prisluškuju ured te da ga neprestano prate pripadnici srbijanskih tajnih službi. Istodobno im je rekao i da nova srbijanska oligarhija na njega sprema medijski napad preko glasila koja posredno kontrolira.

Da je Lyon tada govorio istinu, pokazalo se 16. srpnja 2003. kad ga je Nedeljni telegraf u nepotpisanom tekstu neprofesionalno i oštro napao da je krijumčar cigareta i da se bavio brojnim drugim nezakonitim aktivnostima.

Kako je to posredno sugerirao i sam Lyon, glavni razlog zbog kojeg se našao na udaru srbijanske vlasti bilo je njegovo izvješće, koje je pod naslovom “Srbijanske reforme ponovno zapele” Međunarodna krizna grupa objavila 17. srpnja 2003. Zbog siline neformalnih pritisaka na Lyona to je izvješće objavljeno s tjedan dana zakašnjenja, a zbog delikatnosti čak je na kraju bilo i donekle ublaženo.

Čim je dovršio izvješće, Lyon je otišao na dvotjedni odmor u SAD. Krugovi bliski Međunarodnoj kriznoj grupi tvrde kako postoji mogućnost da se Lyon više i ne vrati u Srbiju i Crnu Goru, jer mu je prema nekim procjenama zbog izvješća ugrožen i život.

Lyonovo izviješće porazno je za srbijansku vladu. Ono detaljno rekonstruira razgranate veze vlade i organiziranog kriminala, manipulacije medijima i pritiske na sve koji kritiziraju njen rad. Posebno je dramatičan dio u kojem se opisuje nova srbijanska oligarhija. Nacional objavljuje prijevod dijela oštrije verzije Lyonova izvješća koji podrobno opisuje novu srbijansku oligarhiju:

“Nespremnost da se nastavi s reformama odraz je moći financijskih struktura iz Miloševićeva režima koje su se, zbog izostanka obračuna s Miloševićevim tajnim službama, transformirale u novu srbijansku oligarhiju koja financira vodeće političke stranke i ima ogroman utjecaj na odluke vlade. Te kompanije profitirale su od posebnih neformalnih monopola, privilegiranih tečajnih razlika i u nekim slučajevima izbjegavanjem poreza i carinskim prekršajima. One su zauzvrat financirale Miloševićev režim i njegove paralelne strukture, kao i samog Miloševića.

Neke od tih osoba i kompanija dobro su poznate prosječnim Srbima. To su: Delta Holding (Milorad Mišković), Karić (Bogoljub Karić), Pink (Željko Mitrović), Zepter (Milan Janković), Kapital banka (Đorđe Nicović), C market (Slobodan Radulović), Toza Marković (Dmitar Šegrt), Progres (Mirko Marjanović), Simpo (Dragan Tomić), Komercijalna banka (Ljubomir Mihajlović), Novokabel (Đorđe Siradović), FMP (Nebojša Čović), Krmivoprodukt (Dragoljub Marković), Yu point (Zoran Drakulić), Stanko Subotić, Dibek (Milan Beko), ABC (Radisav Rodić), Hemofarm (Miodrag Babić), AIK Banka Niš (Ljubiša Jovanović) i Dijamant (Savo Knežević). Zbog njihove podrške Miloševićevu režimu i njegovim paralelnim strukturama, mnogima od tih osoba bar je jednom bio zabranjen ulazak u SAD ili Europsku uniju, a nekima je zamrznuta imovina u tim zemljama.

Sve su te kompanije izravno ili neizravno profitirale od Miloševićeva režima i financijski ga podržavale. Iako je tijekom političke predizborne kampanje DOS-a (Demokratska oporba Srbije) u rujnu 2000. bilo najavljeno da će te kompanije i njihovi vlasnici morati odgovarati za svoje grijehe iz prošlosti, osim nekoliko slučajeva naknadne naplate poreza, zasad je skupljeno samo 65 milijuna eura, akcija provedbe zakona o ‘ekstraporezima’ često se promatra kao selektivna, a gotovo nitko nije bio subjektom ikakve pravne akcije. Javnost posebno zabrinjava to što u vremenu kad nacionalna ekonomija slabi te kompanije zadržavaju jednake pozicije moći, utjecaja i pristupa javnim dobrima.

Miloševićeva oligarhija prošla je tranziciju između dvije vlasti relativno lako, jer im je omogućeno da financiraju srbijanske političke stranke. Prije Miloševićeva svrgavanja, većina stranaka iz DOS-a primala je znatna financijska sredstva iz inozemstva, bilo od stranih vlada, bilo od nevladinih ili multinacionalnih organizacija. Poslije 5. listopada 2000. taj novac je presušio. Kad je DOS trebao sredstva za financiranje svojih političkih aktivnosti, Miloševićeva financijska oligarhija tražila je zaštitu od odmazde. Interesi obiju strana lijepo su se podudarili pa se DOS prometnuo u zaštitnika starih Miloševićevih partnera koji su ga zauzvrat financirali. Danas srbijanske političke stranke, pozicija i opozicija, uživaju financijsku velikodušnost te oligarhije i unutar vlade toliko je manje spremnosti na reforme koliko bi one mogle naškoditi interesima te oligarhije. Rezultat je toga da je oligarhija postala presudna zapreka reformama.

Nigdje se moć nove srbijanske oligarhije, njene veze i utjecaj na srbijansku vladu nisu mogli bolje vidjeti nego na Đinđićevu pogrebu. Četiri od šest nosača njegova lijesa (Vladimir Beba Popović, Dragoljub Marković, Miodrag Kostić i Čedomir Jovanović) ili su članovi te oligarhije, ili su u raznim prigodama bili kritizirani od beogradskog tiska zbog svojih veza s članovima oligarhije ili organiziranog kriminala. Kostić i Marković poslovni su ljudi uključeni pretežno u poslove u vezi s poljoprivredom. Obojica su financirali političke stranke DOS-a, održavali bliske veze s pokojnim premijerom i znatno profitirali i u vrijeme Miloševićeva režima i u vrijeme nove vlade. Beogradski tisak često je povezivao Markovića sa surčinskim klanom, dok je Kostićevo ime često spominjano u kontekstu afere s uvozom šećera u EU. Živahni Čedomir Jovanović, potpredsjednik vlade i Đinđićev štićenik, u središtu je medijskih kontroverzi zbog navodnih čestih veza s članovima i surčinske i zemunske mafije, uključujući Markovića, Čumeta i Legiju.

Popović, kontroverzni šef vladina Biroa za informiranje, bio je na glasu kao osoba koja održava bliske veze s Ljubišom Buhom zvanim Čume, Bogoljubom Karićem i Željkom Mitrovićem, kao i s kontroverznim duhanskim kraljem Stankom Subotićem zvanim Cane. Popović je također na glasu kao organizator financiranja Demokratske stranke.

Osim toga, još dvije osobe u bliskim vezama s Miloševićevim financijerima drže ključne pozicije i utjecaj unutar Đinđićeva kabineta. Šef kabineta Nemanja Kolesar bivši je zaposlenik Delte, dok je Zoran Janjušević, savjetnik premijera, bivši zaposlenik Državne sigurnosti i tvrtke Zepter.

Nova srbijanska oligarhija dovoljno je moćna da nacionalni interes podredi svom privatnom, financijskom interesu. U ožujku 2003. Europska unija suspendirala je Srbiji i Crnoj Gori uvozne povlastice za njihov proizvedeni šećer nakon što je uhvatila veći broj njihovih poduzeća kako preprodaju šećer koji nije proizveden u njihovoj zemlji. Tako su 2002. preprodane 164 tisuće tona, a do travnja 2003. još 100 tisuća tona. Prijevaru su omogućile carinske preferencije koje je Europska unija dala kako bi ojačala srbijansku ekonomiju, ali i lažna dokumentacija koju carina i poreznici nisu provjeravali. Unatoč upozorenjima Europske unije srbijanska vlada omogućila je dijelu nove oligarhije nastavak nelegalnog izvoza, iako je jako dobro znala da će to narušiti odnose s Europskom unijom. Glavni je razlog to što ta poduzeća financiraju vodeće političke stranke.

Kao što je već bilo sa svim drugim skandalima u koje su bili uključeni dužnosnici vlade ili njihovi financijeri, vlada je taj skandal zataškala. Osim male tvrtke Interfrigo iz Užica, koja je izvezla manje od jedan posto spornog šećera, nitko nije bio kažnjen. Miodrag Kostić, vlasnik kompanije MK Komerc i nekoliko drugih tvornica koje su bile misteriozno privatizirane za svotu od 3 eura, bio je prisiljen da se u javnosti žestoko brani. Izvori iz Europske unije i srbijanske carine Međunarodnoj kriznoj grupi rekli su kako je Kostić bio jedan od ključnih prijestupnika u tom skandalu. No on nije bio jedini. Tu suruge kompanije koje uvoze šećer, uključujući YU Point i naftnu kompaniju NIŠ. Šećerna afera još je jednom pokazala snagu oligarhije: šef carine Vladan Begović na tiskovnoj konferenciji izjavio je kako ima saznanja o kompanijama uključenim u aferu i izjavio kako bi protiv njih htio pokrenuti akciju i javno objaviti te informacije. Ministar financija ga je pod pritiskom vlade smjesta smijenio. Ovo je samo jedan od slučajeva u kojima su privatni interesi oštetili javne.

Dio Miloševićeve financijske oligarhije prilagodio se novoj vladi i pokušao svoje operacije uskladiti sa zakonom. Većina njih nastojala je pritom privući što manje pozornosti javnosti. Delta Holding, jedna od najvećih i najuspješnijih takvih kompanija, uklapa se u taj obrazac i čini se da nema prevelikih želja znatno intervenirati u politiku vlade i provedbu reformi.

Drugi su na tom području kudikamo aktivniji. Jedan od najmoćnijih članova Miloševićeve oligarhije, Bogoljub Karić, vlasnik je banke, televizijske postaje, mobilne telefonske mreže i brojnih drugih poslova u Srbiji, na Cipru, u Kanadi i Rusiji. Nakon Miloševićeva pada opirao se naporima vlade da od njega naplati ekstraporez zbog bogatstva koje je stekao u Miloševićevo doba. Kako bi stekao naklonost vladajućih, Karić je počeo izdašno financirati više političkih stranaka koje u parlamentu imaju 55 zastupničkih mjesta: LSDV Nenada Čanka, socijaldemokrate Slobodana Orlića, demokršćane Vladana Batića, SNS Branislava Ivkovića i Stranku srpskog jedinstva Borislava Pelevića.

Oligarhija je ojačala svoje pozicije i unutar savezne vlade Srbije i Crne Gore. Predsjednik Svetozar Marović nedavno je imenovao Ekonomsko vijeće, u pokušaju da uvjeri EU da SiCG ozbiljno prihvaća akcijski plan za pridruživanje. Svi članovi tog vijeća (Bogoljub Karić, Ljubomir Mihajlović, Đorđe Nicović, Slobodan Radulović, Dragan Brković i Ivo Armenko) predstavljaju kompanije Miloševićeve oligarhije i sa svojim interesima ekonomskim reformama donose više štete nego koristi.”

Lyon je posebno kritičan spram Vladimira Popovića, nedavno smijenjenog kontroverznog šefa vladina ureda za komunikacije. Upravo kroz njegove zakulisne aktivnosti predstavljen je i veći dio veza srbijanske vlade s organiziranim kriminalom, kao i medijske manipulacije. Popović je koordinirao snažne medijske napade protiv Čedomira Čupića i Slobodana Beljanskog, nakon što su potkraj 2002., nezadovoljni podrškom vlade, dali ostavke na članstvo u vladinu Vijeću za borbu protiv korupcije. Većinu tih napada predvodili su Pink televizija Željka Mitrovića i dnevni list Politika. Politika je u većinskom vlasništvu njemačkog medijskog koncerna WAZ.

Dan nakon službenog objavljivanja izvješća srbijanski premijer Zoran Živković posredno je sugerirao da je najveći dio kritika na račun vlade bio posve opravdan. On je izjavio da nema vremena za čitanje tog izvještaja i da mu je mnogo važnije što o radu vlade misle birači nego nezavisni strani promatrači. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li srbijanski premijer Živković pronaći vremena za čitanje tog izvještaja ako međunarodna zajednica prihvati sugestije Međunarodne krizne grupe da uskrati svaku financijsku pomoć Beogradu i blokira prijem Srbije u Partnerstvo za mir dok Srbija doista ne provede nužne reforme i očisti se od ostataka Miloševićeva režima.

James Lyon rođen je 6. kolovoza 1960. u američkoj saveznoj državi Massachussets. Posljednjih 11 godina proveo je na području bivše Jugoslavije. Između 1996. i 1999. u Bosni i Hercegovini radio je kao poslovni savjetnik brojnim stranim tvrtkama, tamošnjim vladinim organizacijama i lokalnim poduzećima. Početkom 1999. postaje šef Međunarodne krizne grupe za Bosnu i Hercegovinu. Tamošnja javnost pamti ga i po oštroj kritici vlasti. “Tko ste vi, gospodine Lyone, tko vas je poslao i što je vaš cilj?”, upitala ga je u jednom pismu stranka SDA, nakon što ju je Lyon nazvao strankom koja vodi politiku suprotnu interesima svog naroda. Lyon je tada napisao da “tvrdolinijaši iz SDA ne dopuštaju privatizaciju jer znaju kako opljačkati Zavod za platni promet, Elektroprivredu, Energoinvest i druge tvrtke čija sredstva koriste za svoje stranačke potrebe”. Lyon je u rujnu 2000. postao šefom Međunarodne krizne grupe za Srbiju i Crnu Goru. Ubrzo potom optužio je Srpsku demokratsku stranku i Partiju demokratskog progresa u Republici Srpskoj da surađuju s organiziranim kriminalom, a policiju Republike Srpske da štiti kriminalce. Oštro je kritizirao srbijansku vladu zbog nedavno otkrivene prodaje oružja Iraku u doba vladavine Sadama Huseina. Nakon objavljivanja posljednjeg izvješća Lyon je otišao na dvotjedni odmor u SAD.