Umjesto da snosi odgovornost za takvo ponašanje, Žmak je ovih dana optužio Nacional da je tekstom "Počeo totalni rat IDS-a s Glasom Istre i TDR-om zbog projekta od 2,8 milijardi eura" pokrenuo protiv njega medijsku hajku za račun IDS-aNacional raspolaže nizom dokumenata koji otkrivaju da pravosuđe i carina već godinama idu na ruku vlasniku Glasa Istre Željku Žmaku štitećih ga od pokrenutih postupaka. Žmak je više puta oštetio poreznike, Hrvatski fond za privatizaciju, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Mirovinski fond i poslovne partnere za više od 15 milijuna kuna, ali zbog toga, premda se neki postupci vode od 1995., još nije odgovarao.

Umjesto da snosi odgovornost za takvo ponašanje, Žmak je ovih dana optužio Nacional da je tekstom “Počeo totalni rat IDS-a s Glasom Istre i TDR-om zbog projekta od 2,8 milijardi eura” pokrenuo protiv njega medijsku hajku za račun IDS-a. Takvim objedama Žmak pokušava izokrenuti osnovne poruke teksta iz prošlog broja Nacionala. Istražujući, naime, najnoviju eskalaciju političkih sukoba u Istri, Nacional je utvrdio da je njihov uzrok projekt Brijuni Rivijera Račanove vladre i Istarske županije. Glas Istre, TDR, Istarski demokratski forum, Nezavisna lista Brune Poropata te oporbene desničarske stranke otvoreno pokušavaju spriječiti Vladu i Istarska županija da realiziraju najveći turistički projekt Istre. Pritom ne biraju sredstva da se domognu dijela tog bogatog financijskog kolača. Zbog toga što se služe čak i metodama poznatima iz “antibirokratske revolucije” u Srbiji i Crnoj Gori nije bilo teško zaključiti da se u Istri stvaraju osamostaljeni, neformalni centri moći koji se suprotstavljaju ne samo politici IDS-a nego bez demokratskog legitimiteta i kontrole pokušavaju upravljati najbogatijom hrvatskom regijom. U tome djelomice, upozorio je Nacional, već i uspijevaju zbog međusobne povezanosti: u taj sustav medijskog monopolista, duhanskog diva, političkih stranaka i moćnih pojedinaca umreženi su i pravosuđe, policija i carina. Dio dokaza za takve tvrdnje Nacional je pronašao u dokumentima koji ponajbolje oslikavaju odnos pravosuđa i carine spram Željka Žmaka.

Prvu manipulaciju Žamk je izveo 1992. kad je proveo privatizaciju Glasa Istre: premda su na svoja imena upisali svih 100 posto dionica, novi vlasnici nisu platili Fondu za privatizaciju oko 41 posto dionica vrijednih oko 2,5 milijuna kuna. Hrvatski fond za privatizaciju vratio je 31. siječnja 2002. u svoj posjed 6645 dionica Glasa Istre, no kako je u međuvremenu u toj tvrtki pokrenut stečajni postupak, Fond nije mogao doći do svojih dionica. Žmak je preduhitrio Fond za privatizaciju pa je tvrtku Glas Istre 17. kolovoza 1999. preimenovao u Istarsku nakladu d.o.o. Istoga je dana tvrtku TEN d.o.o., čiji je on jedini vlasnik, preimenovao u Glas Istre d.o.o. Time je Žmak sve dugove Glasa Istre, pa i dugove državi, prebacio na Istarsku nakladu. Ta nova tvrtka prema BON-2 od 16. rujna 1999. imala je 199 zaposlenih, no nije imala prihode, bila je blokirana i, što je najvažnije, imala je 6,3 milijuna duga. Zbog toga je u Istarskoj nakladi 5. listopada 2001. pokrenut stečajni postupak, a Odbor vjerovnika Istarske naklade 2. veljače 2002. donosi odluku o pobijanju svih pravnih radnji Istarske naklade i novoga Glasa Istre koje je sklapao i potpisivao Željko Žmak. To potvrđuje i Trgovački sud 15. travnja 2003. dajući mogućnost svim vjerovnicima da pokrenu postupak naplate svojih potraživanja. No od toga vjerovnici nemaju nikakve koristi jer je u međuvremenu Istarska naklada prenijela svu svoju imovinu na druge Žmakove tvrtke. Umjesto da zbog toga odgovara, Žmak već godinama, uz pomoć pravosuđa, izigrava vjerovnike.

I dok je Istarska naklada bila bez prihoda, ali je grcala u dugovima, tvrtka TEN, kojoj je vlasnik također postao Željko Žmak i koja je bila bez ijednog zaposlenog, ostvarila je u prvih mjesec dana promet od 7,2 milijuna kuna: na žiro-račun te tvrtke stizali su svi prihodi od izdavanja Glasa Istre i tjednika Butiga, premda ta tvrtka nije bila registrirana za izdavačku djelatnost. Žmak je u međuvremenu obavijestio sve poslovne partnere da od 1. rujna 1999. Glas Istre d.o.o. prestaje biti korisnik, odnosno isporučitelj usluga te da će se od toga datuma sav novac uplaćivati na drugu tvrtku istog naziva Glas Istre, ali s drukčijim poreznim brojem i drugim brojem žiro-računa. Žmak je tako protuzakonito prenio sve dugove na jednu, a poslovanje na drugu tvrtku, pa vjerovnici nisu mogli naplatiti svoja potraživanja. Isto je učinio i s imovinom koju je na razne načine izuzeo iz stečajne mase pa vjerovnici, među kojima su bili HZZO, MIO, poreznici, također nisu mogli doći do svog novca. Kako bi sve to izveo, Žmak je morao stalno potpisivati ugovore sa samim sobom: tako je ugovorom od 31. svibnja 2000., u ime Istarske naklade prodao njenu imovinu Glasu Istre u vrijednosti od 3.441.020,82 kune s porezom na dodanu vrijednost. U ime Glasa Istre taj je ugovor opet potpisao Željko Žmak. Nekoliko mjeseci poslije, 4. listopada 2000., Žmak se dva puta, kao direktor Istarske naklade i kao direktor Glasa Istre, potpisuje na ugovor kojim se mijenjaju odredbe sporazuma od 31. svibnja 2000.

Stalno mešetarenje dovelo je do potpune zbrke u kojoj se više čak ni Žmak nije snalazio. Tako je, među ostalim, 2. kolovoza 1999. potpisao s Novim listom čudan ugovor o osiguranju koji je nedugo zatim, 11. studenoga 1999., novim ugovorom razvrgnuo. U preambuli tog drugog ugovora stoji da su ugovor sklopili Novi list i Istarska naklada, dok u potpisu stoji da je ugovor, uz direktora Novog lista Zdenka Mancea, potpisao Željko Žmak, ali kao vlasnik Glasa Istre. U tom kaosu istog imena za dvije tvrtke nije se izgubio samo Žmak nego i Trgovački sud u Rijeci koji nije znao o kojem se Glasu Istre radi. Takvo ponašanje Željka Žmaka suprotno je odredbama Zakona o trgovačkim društvima, ali on zbog toga nije odgovarao.

Tvrtka Selecta International iz Zagreba koju je Žmak oštetio za najmanje 4,5 milijuna kuna pokrenula je protiv Žmaka niz postupaka. No ni jedan, premda se neki vode već osmu godinu, nije okončan. Sudovi, naime, toleriraju Žmaku da na svako novo ročište dolazi s prijedlozima da se ispitaju nove okolnosti ili da se ispitaju novi dokazni prijedlozi što sudovi u Puli i Rijeci redovito prihvaćaju. Nakon što žalba odvjetnice Ljerke Šmit-Primorac stigne do Vrhovnog suda, on u pravilu poništava njihove odluke. Vrhovni sud čak je u ljeto 2002. odredio da se provede istraga protiv Žmaka zbog sumnje da je postupao suprotno Zakonu o trgovačkim društvima i Zakonu o sudskom registru. U obrazloženju se navodi da je okrivljeni Žmak priznao nezakonito ponašanje, ali da ga je opravdavao time što je želio spasiti imovinu svoje tvrtke. To što je time upropastio drugu tvrtku Žmaka očito nije zabrinjavalo. Istražni sudac u Puli odbacio je, međutim, zahtjev Vrhovnog suda za provođenje istrage protiv Žmaka, obrazlažući to činjenicom da su se od 1. siječnja 2003. počele primjenjivati nove odredbe Zakona o kaznenom postupku, po kojima istražni sudac nije dužan pokrenuti istragu nego to mora učiniti oštećena stranka. Tako se i taj postupak, kao i niz drugih, vratio na početak pa Žmak opet ima priliku predlagati nove svjedoke. Time Žmak postiže upravo ono što želi: kupuje vrijeme sve dok svi ti slučajevi ne padnu u zastaru.