U povijesti HND-a doista nije zabilježen primjer da njegov predsjednik jednu redakciju nagovara i huška da drugu redakciju tuži profesionalnom Vijeću častiProšlih tjedan zabilježen je događaj koji, u mnoštvu raznih simptoma, najavljuje krah Hrvatskog novinarskog društva, najutjecajnije profesionalne kaste u Hrvatskoj. U Nacionalu je objavljen tekst o izdavačko-poslovnim malverzacijama Željka Žmaka, direktora pulskog tjednika Glas Istre. U obranu Žmakovog poštenja, časti i ugleda ustao je riječki Novi list, jedan lokalni državni odvjetnik koji prakticira pravosudni reket i osobno Dragutin Lučić, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, deklarirani hedonist i veseljak s pozom nasmiješenog dobričine. Lučić je tom je prigodom, protivno vlastitim običajima, čak dao vrlo eksplicitnu i razumljivu izjavu:

“Sam tekst je pun vrijednosnih sudova i stavova o kojima je nemoguće suditi. Članak usto obiluje kontradikcijama i netočnostima… Stoga u Nacionalu ne vidim ništa više od iskonstruirane priče i Glas Istre se mora obratiti Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva da se ono očituje u o navodima u tekstu. HND štiti i štitit će novinare Glasa Istre u borbi za istinu…”

Doduše, kada su ga dan kasnije nazvali Nacionalovi novinari, Lučić je to i porekao. Postavljena su mu dva pitanja: odakle on, kao predsjednik HND-a, tako pouzdano zna da se Nacionalova priča o Žmaku ne temelji na dokumentima, već pukim konstrukcijama? I nije li tim arbitriranjem “napamet” grubo zloupotrijebio svoje predsjedničke ovlasti. U povijesti HND-a doista nije zabilježen primjer da njegov predsjednik jednu redakciju nagovara i huška da drugu redakciju tuži profesionalnom Vijeću časti. Ako huškanje dolazi od vrhovnog autoriteta profesionalnog ceha, onda se, po logici stvari, implicira i već zgotovljena presuda u korist nahuškanog tužitelja.

Telefonski poziv iz Nacionala zatekao je predsjednika HND-a na brodu koji plovi debelim morem. Opušten i dokon, kako reče, nije stigao provjeriti je li u Novom listu njegovu izjava o “slučaju Žmak” vjerno reproducirana. “Pogrešno sam interpretiran”, rekao je, uzbuđeno i pomalo zamuckujući. “Izjavio sam drukčije: ako se osjećaju povrijeđeni vrijednosnim sudovima Nacionala i ako misle da je tekst konstrukcija, neka se obrate našem Sudu časti. To sam zapravo rekao.”

Ipak, navodno pogrešno citirani Lučić nije zahtijevao da se u riječkom dnevniku barem naknadno ispravi tobože netočni navod njegovih tvrdnji. Tako se nikada neće saznati istina: je li Lučić sa stranica Novog lista tek bezazleno i neutralno podsjetio Žmaka na HND-ovo sudbeno-etičko tijelo, ili je postao neka vrsta privatnog medijskog odvjetnika vještog poslovno-medijskog mešetara.

Tko Dragutina Lučića imalo poznaje, tome je jasno da se on, u svojoj ljetnoj opuštenosti, uz čašicu vina, vjerojatno ne sjeća kome je što kazivao. Za bolje razumijevanje njegovog lika i djela, preostaje tek činjenica da je Dragutin Lučić, Istranin iz sela Lindar, među ostalim i snažnim zavičajnim sentimentima povezan s Glasom Istre, s Novim listom i njihovim direktorima. Svi su oni dugogodišnji prijatelji, a Lučiću su prijateljske veze osnovni instrument, kako za održavanje svog imidža dobričine, tako i za miran opstanak na funkciji predsjednika HND-a.

Iza nasmiješenog dobroćudnog lica, krije se, međutim, mentalitet i lukavstvo državnog činovnika koji je svojih 50-ak godina života proveo prilično lagodno, uspješno izbjegavajući konflikte, rad, napore i odgovornost. Braneći Žmaka i Glas Istre Lučić je vjerojatno imao na umu jednostavnu statistiku: pulski dnevnik, zajedno s Novim listom, svojim poslovnim i političkim saveznikom, u HND-u ima daleko brojnije članstvo i utjecaj od Nacionala, o kojem, naprotiv, najmanje ovisi idila Lučićeva položaja. A Lučićeva je najveća ambicija da svoju predsjedničku funkciju u HND-u sačuva kao rajsko stanje.

Dragutin Lučić, izvorno diplomirani politolog, uspeo se na funkciju predsjednika Hrvatskog novinarskog društva kao urednik u državnoj agenciji HINA specijaliziran za tzv. zanimljivosti. Njegov novinarski posao i danas se sastoji u tome da uglavnom na Internetu pronalazi bizarne trivijalnosti. ”Što su to sedrotvorci? Neobično pitanje, bolje rečeno, neobičan naziv. Tek usput, sedra je vapnenačka naslaga, primjerice uz neki slap. U kakvoj su tajnoj vezi sedrotvorci sa sedrom? Jednostavan odgovor dao je dr. Drago Maguš, stručni voditelj Nacionalnog parka Krka, prema kojem su sedrotvorci svi organizmi koji iniciraju i pomažu taloženje sedre”, tako glasi jedan od Lučićevih novinarskih proizvoda.

Prije izbora za čelnu poziciju HND-a, Lučić je, uz prepisivanje takvih “zanimljivosti”, obavljao dužnost predsjednika novinskog sindikata koji godinama nije primjećivao da u divljem HDZ-ovom kapitalizmu većina njegovih kolega prima plaće “na crno” kako bi im poslodavci uštedjeli doprinose i poreze. Sindikat pod Lučićevim vodstvom intervenirao bi tek u situacijama koje su bile više no očigledne: ako bi neki novinar, primjerice, digao graju jer je nezakonito najuren s radnog mjesta ili mu, kao u slučaju propalog Tjednika, ne bi bile isplaćene obećane naknade. No, kako su njegovi kolege, privatno i neslužbeno, znali da Lučić nije sljedbenik HDZ-ovog režima i kapitalističkih običaja, taj defetizam pripisivan je objektivnim ograničenjima u teškim vremenima.

U lidera Hrvatskog novinarskog društva Dragutin Lučić promoviran je 1999., na preporuku i uz jaku lobističku podršku svoje prethodnice Jagode Vukušić, urednice u Novom listu, koja je cehovsku organizaciju uspješno vodila i branila od HDZ-ovih progona, Reljićevih špijunskih montaža protiv politički nepodobnih novinara, te HDZ-ovih sudskih tužbi koje su prijetile bankrotom cijelog niza novina. Kao svojevrsnu nagradu, nakon izborne pobjede aktualne koalicijske vlade, Jagoda Vukušić dobila je idilično ambasadorsko mjesto, ostavivši Lučića za jamstvo kontinuiteta ranije politike HND-a. Lučićev protukandidat bio je Drago Pilsel, također iz Novoga lista. Kako je u redovima HND-a pušten glas da je riječ o konfliktnoj osobi koja bi izazvala raskol u cehovskom udruženju, Lučić je – kao skloniji kompromisima – trijumfalno pobijedio, započevši svoj predsjednički mandat, višestruko simbolično, u počasnoj straži uz mrtvački sanduk Franje Tuđmana.

Treći kandidat nije ni postojao. Jer ulogu predsjednika, poput svih ostalih funkcija u HND-u, može prihvatiti samo onaj tko nema nekog osobitog posla u svojoj matičnoj medijskoj kući. To je shvatljivije da reprezentaciju HND-a, uz Hininog urednika “zanimljivosti”, čine umorni i umirovljeni novinari koji imaju vrlo slabašne predodžbe i o novinskom tržištu i o procesima koji radikalno mijenjaju novinarske ambicije, etiku i ponašanje.

Premda, dakle, izabran da u HND-u faktički završi tek poslove svoje prethodnice, Lučiću se, kao za inat, krajem 2000. dogodila jedna od najvećih afera u povijesti domaćeg novinstva: afera Grupo u kojoj je otkriveno da se EPH, najmoćnija izdavačka kuća u Hrvatskoj, s najbrojnijim članstvom u HND-u, izgradila na tajnim ortačkim ugovorima između njezinog vlasnika Ninoslava Pavića s HDZ-ovim političkim i poslovnim moćnicima. Bio je to test na kojem je Lučić prvi put pokazao što doista znači njegov gard hedonista, veseljaka i dobričine koji se zalaže za nekonfliktne odnose među novinarima.

Aferu je otvorio dnevnik Republika. Lučić je autoricu teksta, kao dugogodišnji prijatelj, pozvao na kavu u Novinarski dom da joj privatno objasni svoju tešku situaciju: “Ucjenjuju me, traže da izdam priopćenje u korist EPH. U protivnom, svi EPH-ovi novinari, kako prijete, izaći će iz Hrvatskog novinarskog društva. Bojim se, stara, jako se bojim…”, žalio se predsjednik HND-a.

“Zašto meni to govoriš? Zašto to ne kažeš javno. Što od mene hoćeš?”, pitala je sugovornica.

“Oni mene i korumpiraju. Ponudili su da u Globusu objavim tekst, o čemu god hoću, za ogroman honorar. Znam da je to korupcija, ipak ja sam na to pristao. Dajem časnu riječ da ću Globusov honorar dati kao donaciju u novinarski fond. Zanima me hoćeš li me napasti u svojim novinama?”, uzvratio je Lučić molećivo, gotovo snishodljivo. Zbog lica dobričine i straha kukavice, u ime starog prijateljstva, dobio je traženo obećanje. I doista, postao je učestali suradnik Globusa, Vijeće časti kojim danas prijeti Nacionalu popunjeno je EPH-ovim kadrovima, a kao jedinu poantu “afere Grupo” Lučić je inicirao malu promjenu Zakona o javnom priopćavanju. Istina, izvorna ideja koja je potekla iz Nacionala bila je radikalno drukčija: da institucije pokrenu istragu o svim znanim i neznanim zakulisnim ortaklucima koji se kriju iza nominalnih, registriranih vlasnika svih domaćih novina, televizija i radiostanica. U stilu svog čuvenog kompromiserstva i dobrohotnosti, Lučić je, besmisleno, predložio da se zakonom naloži javno publiciranje vlasničke strukture svih medija onako kako je zapisana u Trgovačkom sudu.

Sljedeća iskušenja stigla su Lučiću u formi privatnih ortačkih aranžmana dviju novinarki s institucijama koje su istodobno pratile kao izvjestitelji. Popović, Lučićeva nasljednica na čelnom mjestu novinskog sindikata, kako je dokazao Feral Tribune, imala je tajni ugovor s Croatia osiguranjem da o toj kući, uz dodatnu nagradu, u svojim novinama piše isključivo afirmativne tekstove. Slični ortakluk identificiran je između jedne zdravstvene ustanove i Dijane Glavine, koja se u Večernjem listu bavi zdravstvenim temama. Bio je to siguran znak da su hrvatski novinari svoju medijsku misiju počeli shvaćati kao marketinški posao i dvostruki izvor zarade. Kako se Lučić o tome nije želio izjasniti, a kamo li pokrenuti neku radikalniju akciju u zaštiti elementarne novinarske etike, danas je praksa već uvelike raširena: po uzoru na te starije i uglednije kolegice, sportski novinari pišu tekstove u korist sportaša koji ih privatno financiraju; koristeći profesiju kao prijetnju, novinski stručnjaci za estradu prikupljaju sponzore za pojedine festivale i uzimaju odgovarajuće provizije… Posljednji skandal zabilježen je u Areni, gdje je novinar kolegici ukrao tekst iz kompjutera i objavio ga pod svojim imenom. Slučaj je zataškan zato što su i lopov i pokradena novinarka uposlenici EPH.

Dosljedno istom razvoju novinarske profesije Smiljan Reljić, bivši šef tajne službe i režiser najprljavijih špijunskih operacija protiv novinara, pojavio se u hrvatskom izdanju Playboya. Reljića je angažirao Denis Kuljiš, novi glavni urednik domaće verzije tog američkog magazina, donedavno direktor jedne tvrtke HDZ-ovog tajkuna Miroslava Kutle, a uza sve to – predsjednik Odbora za stručna pitanja u Hrvatskom novinarskom društvu. No, Lučić ni o tome nema pojma. Kako se ima običaj hvaliti, kao hedonist koji mrzi politiku, on dnevne novine čita vrlo rijetko, tjednike i magazine – nikad. Zato će Lučićev mandat u HND-u ostati zapamćen po tome da je kasta hrvatskih novinara definitivno postala slika i prilika njezinog predsjednika.