POBJEDA U HAAGU Čedo Prodanović duže je vrijeme branio Ivana Čermaka i njegovu obranu postavio tako da je nakon prvostupanjske presude bio oslobođenČedo Prodanović, jedan od najkvalitetnijih hrvatskih odvjetnika, može se smatrati i jednim od rijetkih pobjednika nakon izricanja prvostupanjske presude generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Prodanović je zajedno s Jadrankom Sloković duže vrijeme branio u tom postupku Ivana Čermaka i uspio je njegovu obranu postaviti tako da je Čermak nakon prvostupanjske presude oslobođen. Prodanović je u razgovoru za Nacional ispričao kako je branio Čermaka, kako komentira reakcije Vlade i nekih drugih visokih dužnosnika nakon izricanja te presude te kako bi se trebala postaviti žalba osuđenih generala. Prodanović je ispričao zašto misli da je haaško tužiteljstvo sklono političkim i procesnim kalkulacijama, što misli o razvoju pravosuđa i tranziciji Hrvatske prema EU, zašto je prije desetak godina odbio ponudu da postane glavni državni odvjetnik te kada je u Hrvatskoj osobno i profesionalno proživljavao najteže trenutke.

NACIONAL: Kako komentirate uključivanje premijerke Jadranke Kosor i Vlade u javnu polemiku o tome tko je i zašto dostavljao dokumente haaškom tužiteljstvu u predmetu koji se vodi protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka?

- Riječ je o retorici koja je za domaću upotrebu. Vlada je u panici zbog potencijalnih reakcija nekih braniteljskih udruga, pa postupa neprincipijelno. Postupak koji je prethodio dostavi podataka haaškom tužiteljstvu bio je posve u skladu s Ustavnim zakonom o suradnji s Haaškim sudom. Tu nema nikakve mrlje na postupcima Vlade i drugih visokih dužnosnika koji su eventualno u tome sudjelovali. Posve je deplasirano uopće raspravljati o toj temi. Može se raspravljati samo o tome jesu li materijali dostavljeni sudu autentični i sadrže li istinite informacije ili ne, a to je sud procjenjivao tijekom postupka.

NACIONAL: Jeste li kao Čermakov odvjetnik imali priliku izravno vidjeti kako su Čermak, Gotovina i Markač reagirali na prispjeće ključnih dokumenata do Haaškog suda?

- Jadranka Sloković i ja smo se uglavnom bavili obranom Ivana Čermaka. U kontaktu s braniteljima ostalih generala komentirali smo i brijunske transkripte. Oni su bili svjesni težine podataka koji se nalaze u tim dokumentima, ali nismo o tome dublje raspravljali. Dijelom je to bilo tako i zato što je Čermakova pozicija u postupku bila drugačija, pa smo se usmjerili na druge prioritete. Mi smo obranu postavljali malo drugačije. Nismo negirali zločine koji su se dogodili, posebno nakon operacije Oluja, već smo dovodili u pitanje samo pojedine slučajeve gdje stvari nisu bile do kraja raščišćene. Jadranka Sloković i ja polazili smo od spoznaje općeg uvjerenja koje je postojalo na Haaškom sudu, a ono je i danas takvo, da se režim Franje Tuđmana smatra u najmanju ruku nesimpatičnim. Stoga za potencijalne svjedoke nismo ni predlagali predstavnike te vlasti, posebno ne one iz vrha tijekom tog inkriminiranog vremena, koji su se i sami mogli suočiti s kaznenom odgovornošću. To nismo radili jer smo smatrali da ih sud ne bi doživio vjerodostojnima. U situaciji u kojoj se svjedoci s područja bivše Jugoslavije i inače na Haaškom sudu ne doživljavaju odveć vjerodostojnima, osim žrtava koje ni nisu imale što lažno svjedočiti jer su se zločini neosporno dogodili, mi smo težište Čermakove obrane stavili na dokumentaciju i zakonsku regulativu koja mu je išla u prilog. U biti, mi nismo bazirali našu obranu isključivo na obaranju teze o postojanju zločinačkog pothvata, već smo obranu postavili i tako da razjasnimo kakva je bila Čermakova uloga u tom razdoblju, bez obzira na to kako će sud okarakterizirati to razdoblje i tu akciju. Dakle, ostavili smo u pristupu obrani i eventualnu mogućnost da bi sud mogao procijeniti da je postojao udruženi zločinački pothvat u inkriminiranom vremenu. Iz zapovijedi koje je Čermak izdavao tijekom tog razdoblja jasno se vidi čime se on stvarno bavio te koje su bile njegove ovlasti i zaduženja. Takav se pristup na koncu pokazao ispravnim, što je i rezultiralo oslobađajućom presudom. Čermakove zapovijedi dostavljali smo haaškom tužiteljstvu još 1999., pa nakon toga tužiteljstvo nije ništa poduzelo punih pet godina. Mi smo kao Čermakovi odvjetnici duboko uvjereni da Čermak uopće ne bi bio optužen da Gotovina nije pobjegao nakon podizanja optužnice.

NACIONAL: Zašto to mislite?

- Da Gotovina nije pobjegao, predmet protiv Čermaka eventualno bi, poput Ademija, kao svojevrsno kukavičje jaje bio dostavljen hrvatskom pravosuđu. Mi smo u to vrijeme imali i neformalne i formalne kontakte s haaškim tužiteljima. Tijekom svih tih razgovora oni su nam neformalno i sami priznali da im je predmet protiv Čermaka slab. Ali u situaciji u kojoj je Gotovina bio nedostupan, pribjeglo se pronalaženju drugih protagonista da bi se provelo suđenje povodom akcije Oluja. U to vrijeme u optužnici još nije bila uvedena odgovornost na temelju udruženog zločinačkog pothvata. Osim toga, Čermak je isprva sam otišao iznijeti obranu, pa je još dvaput obranu iznosio u prisustvu odvjetnika. Potom se pet godina nije ništa događalo. Da su ga imali na osnovu čega tužiti, učinili bi to puno ranije. Ovo što se događalo kasnije zapravo je bila rezervna varijanta haaškog tužiteljstva da bi se o akciji Oluja provelo suđenje.

NACIONAL: Smatrate li da je haaško tužiteljstvo sklono procesnim i političkim kalkulacijama?

- To je apsolutno tako. Činjenica je da je Čermak optužen zbog svoje navodne odgovornosti za postupanje civilne policije, a on je u to vrijeme bio vojna osoba. To je totalna nelogičnost. Bilo je i drugih konspiracija i dogovora. U pogledu odabira okrivljenih, vremena za objavu optužnica, pa i u pogledu impostacije optužnica, haaško tužiteljstvo je često postupalo dosta neselektivno i po plutajućim kriterijima. No kada postupak jednom krene, politika više na njega ne utječe.

NACIONAL: Jesu li obrane Gotovine i Markača doista, kako je to i sam Gotovina priznao, potcijenile tezu o postojanju udruženog zločinačkog pothvata?

- Mi smo kao Čermakovi branitelji bili uvjereni da nitko neće biti osuđen kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata. Brijunski transkripti nisu dovoljan dokaz da bi se donijela takva presuda, posebno ne zato što se ovdje radi o vojnim osobama koje su samo izvodile oslobodilačku akciju, a ne kreirale politiku državne vlasti. Stoga su sve obrane polazile od te daljnje pretpostavke da ćemo se na sudu boriti da optužene oslobodimo potencijalne mogućnosti da odgovaraju po principu zapovjedne odgovornosti. Unatoč tome, mi smo kao Čermakovi branitelji ipak ostavili rezervnu varijantu da bi sud mogao prihvatiti spornu tezu tužiteljstva o odgovornosti za udruženi zločinački pothvat, ali smo bili uvjereni da tužiteljstvo ne raspolaže ni jednim dokazom na temelju kojeg bi Čermak mogao biti proglašen odgovornim po toj osnovi. Smatram da su na sličan način rezonirale i obrane Gotovine i Markača.

NACIONAL: Jeste li, s obzirom na tijek suđenja, kao odvjetnik već ranije mogli naslutiti da bi prvostupanjski epilog suđenja mogao biti baš ovakav kakav jest?

- U odnosu na Čermaka da, a u odnosu na Gotovinu i Markača, to se nije moglo predvidjeti. Svi smo u Hrvatskoj manje ili više zatečeni kaznom, koja je posljedica primjene tog instituta za koji smo vjerovali da ga sudsko vijeće neće prihvatiti. Da me netko pitao ranije, rekao bih da presuda neće biti takva. Međutim, takav ishod nije nikakva senzacija, s obzirom na to da je sud već ranije donosio presude na temelju primjene tog instituta.

NACIONAL: Kolike su sada šanse da se u žalbenom postupku, u tzv. drugom poluvremenu, uspješno ospori prihvaćena teza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata uoči i nakon akcije Oluja?

- Netočne su tvrdnje Vlade da je žalbeni postupak drugo poluvrijeme. Ako ćemo govoriti tim rječnikom, primjerenije bi bilo reći da smo ušli u produžetke. Žalbeni postupak ne otvara baš previše manevarskog prostora za uvođenje većeg broja dokaza. Puno će teže i restriktivnije žalbeno vijeće usvajati nove dokazne prijedloge. U žalbenom bi se postupku obrane mogle bazirati i na djelomičnom otklonu od državne politike iz tog vremena. Sporna se teza može rušiti prvenstveno pravno teorijskom interpretacijom neospornih činjenica. Teško se može načelno prigovarati Sudu da se koristi tim principom odgovornosti jer je po istom doneseno već više presuda, no svakako se može dovoditi u pitanje opravdanost primjene tog instituta u konkretnom slučaju – u odnosu na Gotovinu i Markača. Može se tvrditi da se taj princip, odnosno konstrukcija udruženog zločinačkog pothvata, ne može primijenjivati na činjeničnu situaciju predmeta Oluja. Naime, može se uspješno dokazivati da nema uzročno-posljedične veze između postupanja okrivljenika i ostvarenja tog navodnog zločinačkog plana.

NACIONAL: Na što ste konkretno mislili kada ste spomenuli mogući otklon obrane generala Gotovine i Markača od službene državne politike iz tog vremena?

- Obrane Gotovine i Markača su se trudile i pošteno su radile svoj posao. No možda je sada ODVJETNIČKI TANDEM Čedo Prodanović i Jadranka Sloković s hrvatskim generalom Rahimom Ademijem nakon što ga je Županijski sud u Zagrebu 2008. godine oslobodio optužbi za ratne zločine tijekom akcije Medački džep 1993. godinevrijeme da se pri obrani Gotovine i Markača više inzistira na tome da su oni bili vojni zapovjednici koji su samo provodili vojnu akciju i koji nisu znali što će politika u tom vremenu dalje poduzimati. Presuda implicira zaključak da su njih dvojica prisustvovanjem brijunskom sastanku sudjelovali i u činjenju i provođenju plana etničkog čišćenja. Tu se može napraviti svojevrsni odmak od politike koju su provodili Gojko Šušak ili Franjo Tuđman. U postupku se može eventualno i dokazati njihova odgovornost za neke inkriminirane događaje unutar zona njihove odgovornosti, ali to opet ne bi značilo da su oni odgovorni za kreiranje i provođenje plana etničkog čišćenja. To govorim stoga što su se u inkriminiranom razdoblju doista i dogodili određeni zločini, tijekom najmanje dva mjeseca, pa se nikako ne može govoriti o izoliranim incidentima.

NACIONAL: Što biste sugerirali Vladi u ovoj situaciji? Kako bi se Vlada trebala ponašati?

- Vlada se treba distancirati od ovog sudskog postupka. Vlada nema što raditi u sudskim postupcima, osim ako izravno nije stranka u postupku. Pogotovo se treba distancirati od slanja javnih poruka namijenjenih domaćoj javnosti, što se uvelike počelo događati nakon izricanja prvostupanjske presude. Što danas znači tvrditi da će se Vlada angažirati u statusu prijateljice suda? Što trebaju značiti izjave da će se poslati diplomatske note povodom tog slučaja? Sve su te najave čiste besmislice. Na koncu, tiha se diplomacija radi tiho, a ne na tiskovnim konferencijama. Mi s jedne strane zagovaramo nezavisnost pravosuđa kao opći princip, a s druge strane pričamo da ćemo naše elaborate dostavljati diplomatima kako bi oni pokušali utjecati na isti taj sud. Sve je to jedna pogrešna politika. U Haaškom sudu inače su neskloni hrvatskom režimu iz 90-ih i zato postoji više razloga. Nije tu riječ samo o akciji Oluja, već i o brojnim kršenjima ljudskih prava, deložacijama hrvatskih građana srpske nacionalnosti i o drugim načinima njihova obespravljivanja. To se radilo godinama i to Haaškom sudu nije bilo prihvatljivo. Kada na Haaškom sudu vide što se sada u Hrvatskoj događa, a budite uvjereni da oni prate apsolutno sve što se može u medijima pronaći, sigurno će se dodatno nakostriješiti po tom pitanju. Na koncu, nakon takve retorike Vlade, žalba će se podnositi istom tom sudu. Zato je na bilo kojoj razini kontraproduktivno tvrditi da je riječ o političkom sudu i političkoj presudi. Vlada bi u ovom slučaju trebala osigurati obranama generala vrhunske pravnike, vične međunarodnom kaznenom pravu, koji bi trebali napraviti znanstveno teorijsku analizu činjenica već nesporno dokazanih u ovom postupku. Na taj način, drugačijom interpretacijom dokaza, moglo bi se relevantno ustvrditi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni instituta udruženog zločinačkog pothvata.

NACIONAL: Koliko se to kvalitetno može napraviti u relativno kratkom preostalom vremenu?

- Puno se toga prije obećavalo, ali se napravilo jako malo. Oni koji o tome mogu jedini odlučivati su Gotovina i Markač. Oni sami daju naputke svojim odvjetničkim timovima, s obzirom na to da u konačnici sami i snose posljedice eventualno krivo odabrane strategije obrane. U ovom preostalom vremenu ne bi trebalo biti prostora za moguće sujete, iako je i toga u prošlosti bilo. Samo bi glup branitelj mogao odbiti pomoć Vlade, jer se angažiranjem dodatnih stručnjaka ne bi dovela u pitanje ni njihova stručnost ni kvalificiranost.

NACIONAL: Je li hrvatsko pravosuđe danas sazrelo za zatvaranje tog pregovaračkog Poglavlja 23 na putu pristupa Hrvatske u EU?

- Činjenica je da pravosuđe u Hrvatskoj nije ogledno niti će biti ogledno za desetak godina. Međutim, sigurno će biti bolje nakon što uđemo u EU. Hrvatsko pravosuđe ne može se jednoznačno vrednovati. Ono se može ocjenjivati od suda do suda, od suca do suca. Pravosuđe plaća danas totalnoj kadrovskoj devastaciji iz 90-ih. Ono se danas regenerira. Neki kvalitetni pojedinci koji su ostali u pravosuđu drže potreban nivo, neki mladi su usput stasali, ali ima još i puno balasta koji ni po kakvim kriterijima ne može raditi u pravosuđu. Imamo neke suce koji su bolji od haaških sudaca te su neki procesi, poput suđenja Ademiju i Norcu, vođeni po najvišim svjetskim standardima. Međutim, neka su suđenja, poput onih za ratne zločine u Lori ili u poznatom slučaju u Gospiću, bila sačuvaj Bože. Velika je neujednačenost, ali ide se prema boljemu. Nisam siguran da je princip apsolutne nezavisnosti sudaca garancija da će se stanje u pravosuđu poboljšati. To bi značilo čekati evolucijski proces, ali isto tako danas bi državna intervencija bila neprimjerena.

NACIONAL: Kada vam je vlada koalicije lijevog centra prije desetak godina nudila funkciju glavnog državnog odvjetnika, izjavili ste da tada još nije bilo vrijeme za to da jedan Srbin preuzme tu funkciju u Hrvatskoj. Je li se ta situacija danas promijenila?

- Nisi trebao biti veliki vizionar za izricanje takvog stava. Dugo se u samostalnoj Hrvatskoj moralo isticati da neki potezi nisu posljedica nečije nacionalne pripadnosti, koju se stječe rođenjem i ne može se birati, niti te ta nacionalna pripadnost određuje u postupanju. U Hrvatskoj se još uvijek dosta vodi računa i o tome koje je nacionalnosti osoba koja je u situaciji povlačiti određene poteze. Mnogi bi se moji potezi na toj funkciji sagledavali kroz prizmu moje nacionalne pripadnosti. Zamislite da sam ja kao glavni državni odvjetnik trebao sudjelovati u izručenju Ante Gotovine haaškom tužiteljstvu. Mnogi bi rekli da ga nije izručivao glavni državni odvjetnik, već Srbin Čedo Prodanović. Nije to odraz stanja u cijelom društvu, ali je takvo promišljanje prisutno u dobrom dijelu hrvatske javnosti. U krajnjoj liniji, taj dio hrvatske javnosti i Stipu Mesića je periodički znao nazivati Stevanom.

NACIONAL: Mislite li da bi taj dio hrvatskog društva, naročito nakon ovakve prvostupanjske presude na suđenju hrvatskim generalima, mogao znatno utjecati na formiranje političke klime u Hrvatskoj uoči parlamentarnih izbora?

- Mislim da to nije vjerojatno jer oni ne predstavljaju neku značajnu snagu u društvu. Osim toga, i sam Ante Gotovina se u ovoj situaciji ponaša vrlo odgovorno, dostojanstveno i primjereno. Čini mi se da Gotovina vrlo pravilno prosuđuje koliki su realni dosezi tih protesta. Oni mu apsolutno ne mogu pomoći. Mogu mu samo odmoći. To što će se u Hrvatskoj na protestima skupiti 20-ak tisuća ljudi, s aspekta Haaškog suda ne znači apsolutno ništa. Gotovina je toga svjestan, on želi da to suđenje prođe u normalnom ozračju i u tom smislu ujedno pomaže i Vladi.

NACIONAL: Koliko se Hrvatska uspjela odmaknuti od profila režima Franje Tuđmana, koji je po vašim tvrdnjama krajnje nesimpatičan Haaškom sudu, i koliko je uspjela evoluirati od društvene situacije unazad desetak godina?

Čedo Prodanović u Haagu s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem i njegovim savjetnicima Željkom Bagićem i Tomislavom Jakićem, 2002. kad je Mesić svjedočio na Sudu- U Hrvatskoj su se od stjecanja nezavisnosti svi povijesni događaji sublimirali u 15-20 godina. Kod nas se u tom razdoblju dogodilo sve ono što se u drugim državama zbivalo cijelo stoljeće ili duže. S aspekta zaštite ljudskih prava, u Hrvatskoj je od 90-ih naovamo napravljen ogroman korak. Danas je Hrvatska manje-više normalna država. Ekonomsko ozračje za život drugo je pitanje i ne muči samo hrvatsko društvo. Napravljeno je puno, ali ima još jako puno posla. Nedavno se prilikom javne diskusije o izbornom zakonu pojavila izjava da su prava Srba u Hrvatskoj podjednako ugrožena kao i prava nezaposlenih. Tom se izjavom htjelo reći da prava Srba u Hrvatskoj više nisu neko posebno pitanje koje odudara od sličnih postojećih. Ja se s time ne slažem. U Hrvatskoj još uvijek nitko nije dobio batina zato što je nezaposlen, ali se to Srbima povratnicima na područje Dalmatinske zagore i danas zna događati. To je naprosto činjenica, kao što je činjenica i da je Hrvatska u odnosu na ozračje iz 90-ih posve druga zemlja koja ima svoju europsku demokratsku perspektivu. Može se raspravljati o kvaliteti političkih dužnosnika, jesu li neki aktualni saborski zastupnici primjereni za takve dužnosti i slično, ali Hrvatska danas više nije zemlja u kojoj se pravda dijeli sjekirom. Kako procesi civilizacijske evolucije nikako nisu dovršeni, čini mi se presudnim trenutak koji će uslijediti nakon pristupanja Hrvatske u EU, što će djelovati kao zamašnjak na njen cjeloviti razvoj.

NACIONAL: Koji je period sazrijevanja hrvatskog društva za vas bio najdramatičniji?

- Period borbe za osobnu egzistenciju početkom 90-ih. Bile su to kritične godine za cijelu zemlju, kada je u stanju izvršene agresije na Hrvatsku u jednom trenutku bilo otvoreno pitanje u kojem će pravcu država krenuti. Događalo se štošta, a sad se ti repovi vuku po sudovima. Ne može se pobjeći od činjenice da se u Sisku, Pakračkoj poljani ili Osijeku događalo svašta te da ti slučajevi još uvijek nisu do kraja razriješeni. Hrvatska je danas od te faze daleko odmakla, ali treba reći da se sve dramatično iz tog vremena događalo uz privolu i asistenciju vlasti. Nitko me ne može uvjeriti da tadašnja vlast te pojave nije mogla uspješno spriječiti da je htjela.