Objavljeno u Nacionalu br. 806, 2011-04-26

Autor: Nina Ožegović

NEZAVISNA SCENA O KULTURNOM SKANDALU

Nezamisliva cenzura gradonačelnika i marionete

Mario Kovač, redatelj zabranjene predstave 'Maršal', objašnjava kako su golem trud i novac bačeni u vjetar zbog 'ishitrene, primitivne i bahate' odluke Željka Keruma i Duška Mucala

Umjetnik Mario Kovač kaže da se ovakva cenzura nije provodila ni u vrijeme komunizma, kada se
možda i činilo da postoje politički razlozi za takvu zabranuUmjetnik Mario Kovač kaže da se ovakva cenzura nije provodila ni u vrijeme komunizma, kada se možda i činilo da postoje politički razlozi za takvu zabranu“To je prva politička zabrana neke kazališne predstave u nezavisnoj Hrvatskoj”, izjavio je Mario Kovač, redatelj, pisac i glazbenik, poznat i kao humanist i agilni aktivist nezavisne kulturne scene Zagreba i čovjek bez dlake na jeziku, nakon što je splitski HNK iz političkih razloga zabranio praizvedbu komične opere “Maršal” Silvija Foretića. “Kako je zabranom prekršen ugovor i zapravo bačen velik novac, izbio je skandal većih razmjera i za sada se još ne zna hoće li se epilog dogoditi na sudu ili će splitski HNK i Muzički biennale ipak naći zajednički jezik”, nastavio je Kovač, koji je radio i filmove o Bori Leeju, “majstoru borilačkih vještina Cetinske krajine”, a nedavno je objavio, kao koautor, knjigu “Sto dana ispred ekrana” u kojoj je demistificirao mehanizam manipulacije “Big Brothera”.


Strastveni je kvizaš – na kvizu “1 protiv 100” zaradio je više od sto tisuća kuna, a trenutačno vodi dječje kazalište Tvornicu lutaka u bivšem kinu Grič gdje, osim predstava, postoje i igraonice za djecu koje vode dramski pedagozi. Uz sve to, iduće godine promovirat će svoj film, snimljen s engleskim invalidima, na Olimpijadi kulture u Londonu, a završit će i doktorsku disertaciju, prvu na svijetu, o kazalištu slijepih.

NACIONAL: Kako komentirate tu zabranu splitskog HNK i hoće li to ostaviti neke posljedice na hrvatsku kulturu?

- Može se dogoditi da taj presedan profunkcionira kao pravilo i da nekom budućem cenzoru pokaže put kako cenzurirati kulturne projekte u budućnosti. To bi bilo pogubno za hrvatsku kulturu. Vinko Brešan je dao najbolji komentar te zabrane rekavši kako “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” njegova oca Ive Brešana nisu zabranjivali 1971. godine kada se činilo da postoje politički razlozi za njezinu zabranu i kada su politički moćnici to mogli nekažnjeno učiniti, a sada, 40 godina kasnije, to se dogodilo u nezavisnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Takvu cenzuru ne bi mogao provesti nitko iz kulturnih krugova jer bi bio obilježen kao politički cenzor i zauvijek prekrižen za hrvatsku kulturu. Provela su je dva aktera koji nisu iz kulture: jedan je gradonačelnik koji je završio na toj funkciji samo zahvaljujući nezadovoljstvu dvjema strankama, a drugi je marioneta, postavljen na poziciju intendanta da bi izvršavao naredbe prvoga. Ovom zabranom oni ništa ne gube - njihov umjetnički dignitet neće biti poljuljan jer ga i nemaju, no moći će se hvaliti u kafićima, među svojim istomišljenicima, da su zabranili operu “Maršal”.

NACIONAL: Je li takva zabrana moguća i u drugim hrvatskim gradovima, primjerice, Zagrebu?

- Nezamislivo je da Milan Bandić nazove Anu Lederer i kaže joj da skine neku predstavu s repertoara. Čak je nezamislivo da to naredi Dušku Ljuštini, svom stranačkom kolegi, jer bi se našlo dovoljno razumnih ljudi koji bi mu objasnili da bi otkazivanjem predstave nastala šteta neslućenih razmjera. Naime, u ovom slučaju zabranjena je već završena predstava u koju je uložen velik trud cijele ekipe, ali i velik novac – oko pola milijuna kuna. Sav taj trud i novac je ishitrenom, primitivnom i bahatom odlukom, bez ikakvog suvislog opravdanja, bačen u vjetar. A time je okljaštren i koncept Bijenala koji je za 50. obljetnicu namjeravao izvesti pet praizvedbi, što je tom zabranom onemogućeno.

NACIONAL: Godinama vas smatraju jednim od glavnih aktivista na nezavisnoj kulturnoj sceni Zagreba, koju mnogi smatraju najaktivnijom i najrespektabilnijom u regiji. Kako je sve počelo?

- Zagrebačka nezavisna kulturna scena počela se razvijati sredinom ‘90-ih, kada je Autonomna tvornica kulture – Attack!, današnja Medika, postala inkubator nezavisnih kulturnih projekata, a s druge strane, tada se u Zagreb slilo mnogo ljudi iz manjih sredina, gdje nisu mogli izraziti svoju sklonost kulturnom i civilnom aktivizmu. U Attacku! su se okupljale razne udruge različitih profila, od antiratne kampanje pa do raznih feminističkih i anarhističkih udruga. Iz njihova aktivizma nastali su Festival alternativnog kazališnog izričaja - FAKI, Revija amaterskog filma - RAF, Međunarodni festival studentskog teatra - TEST i mnogi drugi, koji danas obilježavaju desetu godišnjicu. Mnogi od sudionika, koji su tada bili srednjoškolci, danas su diplomirani redatelji, glumci i dramaturzi, koji već dobivaju nagrade, primjerice, Nevio Marasović, Oliver Frljić, Anica Tomić, Miran Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić. Sve te inicijative nastale su spontano, iz entuzijazma i bez novca i mimo kulturne strategije Grada ili Ministarstva kulture, no zahvalni smo što nam se to dogodilo. Odrastao sam odlazeći u klubove poput Kulušića i slušajući priče o novom valu i Zvečki i bio sam tužan što tako nešto nije imala i moja generacija. Nakon deset godina shvatio sam da je Attack! ipak bio svojevrsni pokret, no tada toga nismo bili svjesni jer smo to doživljavali kao dio mladenačkog bunta i sazrijevanja. Sada se događaju evaluacije tog razdoblja i doktorandi Kulturalnih studija i teatrologije rade seminare i disertacije o nezavisnoj kulturnoj sceni u devedesetima u Zagrebu. To pokazuje da su ti naši projekti imali neku društvenu težinu.

NACIONAL: Bavite se režijom, glumom, pjevate i svirate u nekoliko bendova, pišete pjesme, radite u Gjuri II kao DJ, a snimili ste i nekoliko filmova o Bori Leeju. Što vam je najbliže?

- Kazalište. Kazalište mi je uvijek bilo i bit će broj jedan, jer u njemu mogu objediniti sve ono čime se bavim – pisanje, glazbu, videoprojekcije, glumu i politički aktivizam. Kazalište je živo i svaka predstava je drukčija, a to najviše odgovara mom temperamentu i karakteru. Do sada sam imao 40-ak profesionalnih režija, a ako se tome pribroji rad sa studentskim kazalištem, onda broj premašuje cifru od 100 režija.

NACIONAL: Je li deset godina u ZKM-u, a kasnije osnivanje Schmrtz teatra, bilo ključno za vaše opredjeljenje kazalištu?

- Imao sam sreću što sam zajedno s roditeljima i sestrom često odlazio u kazalište. Oni nisu Kao dio nezavisne kulturne scene, Mario Kovač jedan je od glavnih agitatora i promotora projekta Pecha KuchaKao dio nezavisne kulturne scene, Mario Kovač jedan je od glavnih agitatora i promotora projekta Pecha Kuchaimali veze s umjetnošću – moj otac je bio profesor tjelesnog odgoja, a majka medicinska sestra, no upisali su me u ZKM gdje sam se zaljubio u kazalište. Ubrzo sam shvatio da je kazalište mjesto gdje te nitko ne zaustavlja i ne cenzurira, što mi je jako odgovaralo. S 18 godina, zajedno s kolegama iz Klasične gimnazije i ZKM-a, osnovao sam svoju prvu kazališnu grupu Schmrtz teatar i s njom smo napravili nekoliko zapaženih performasa, primjerice “Milenijum marihuana marš”, zbog kojih su nas hapsili, zatvarali i kažnjavali. Zatim, u sklopu uvođenja PDV-a na knjige napravili smo performans “22%”, kada smo “krali” knjige iz knjižara, a bila je zapažena i egzorcistička akcija istjerivanja zlih demona iz zgrade HNK. Mnogi su me tada pitali jesam li svjestan da nakon te akcije nikad neću moći raditi u HNK-u. I zaista, radio sam u mnogim kazalištima, od Gavelle i Teatra &td do splitskog i riječkog kazališta, ali ni jedan intendant zagrebačkog HNK nije me pozvao da režiram i u najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući. No time se uopće ne opterećujem. Tada sam imao potrebu reći što sam mislio o estetici, etici i politici zagrebačkog HNK i to sam napravio. Istinsku umjetnost u smislu konsekvenci ne zanima – sutra.

NACIONAL: Je li vas neki dramski autor ili pisac posebno usmjerio prema društvenom angažmanu?

- To je definitivno bio Radovan Ivšić, čija sam djela najviše radio, a radit ću i dalje. Ivšić je bio svjetski prepoznat umjetnik, dio svjetskog nadrealističkog pokreta, a sva njegova djela imaju slobodarski duh. Nije priznavao nametnute autoritete ni sitničarenje i prodavanje ispod žita, nego je uvijek otvoreno iznosio svoju politiku i program. Evo, u slučaju zabrane opere “Maršal” puno mi je ljudi savjetovalo da budem tiši jer će se možda splitski moćnici predomisliti. Međutim, to nije najvažnija stvar. Najvažnije je glasno izreći svoje mišljenje i biti spreman snositi konsekvence tog svog stava. Osim Ivšića, cijenim kritičara Igora Mandića, kazališnog redatelja Roberta Lepagea te filmske autore Belu Tara, Wernera Herzoga i Larsa von Triera, koji me oduševljava iskrenošću i beskompromisnošću, iako se ne slažem uvijek s njegovom ideologijom, a izbor pjesnika Luke Paljetka u Rusku akademiju smatram najvećim kulturnim događajem sezone.

NACIONAL: Nakon Schmrtz teatra uslijedila je faza Nove grupe s kojom ste proputovali brojne festivale eksperimentalnog kazališta, od Montreala do Caracasa. Po čemu ste bili prepoznatljivi?

- Nova grupa je označila rez s estetikom Schmrtz teatra. Nastavili smo se baviti sličnim temama, ali na potpuno drukčiji način. Schmrtz teatar je bio anarhoidna grupa, koja se najviše oslanjala na efekt i provokaciju, a bavili smo se ljudskim pravima, ekologijom, civilnim društvom i kritikom. Nova grupa je više išla prema konstruktivnim i zanatski zaokruženim predstavama. Dakle, radio sam eksperimente i isprobavao nova rješenja. Taj preokret se dogodio jer smo postali zreliji, a osim toga shvatili smo da ne možemo daleko stići ako ćemo samo napadati i rušiti, nego da moramo ponuditi i neka rješenja. S Novom grupom proputovali smo cijeli svijet i dobili nekoliko značajnih nagrada, jedino nismo bili u Australiji i na Antarktiku.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da snimate filmove o Borisu Ivkoviću alias Bori Leeju, majstoru borilačkih vještina iz okolice Sinja, koji su, doduše, postali DVD hitovi, ali se nisu odmakli dalje od niskobudžetnih parodija?

- Schmrtz teatar je, među ostalim, njegovao koketiranje s osebujnim ličnostima, tako da smo bili inspirirani Andyjem Warholom, koji je snimao neobične ljude u njihovu realnom kontekstu i zatim bi te dokumentarne isječke ukorporirao u igrane filmove. Bora Lee je već snimio devet filmova i imao je svoje sljedbenike. Tada smo mu Ivan Ramljak, Krešimir Pauk i ja predložili suradnju, ponudivši mu svoje filmsko znanje, a njemu smo prepustili priču i imidž. Prvi film “U kandžama velegrada” snimili smo tijekom vikenda za moj rođendan 2003. godine, a rezultat je daleko nadmašio sva naša očekivanja - postao je najprodavaniji hrvatski film na DVD-u. Na YouTubeu vodi se velika debata između njegovih sljedbenika i osporavatelja, koji čak govore da je naš tim iskoristio Boru Leeja i ono što on radi, a neki protivnici osporavaju i ono što je radio u ranijoj fazi. To govore oni koji ga nisu upoznali. Bora Lee je beskrajno topla i iskrena osoba, koja 200 posto vjeruje u to što radi. Bora Lee je Don Kihot koji želi biti velika svjetska zvijezda borilačkih vještina, što iz naše perspektive izgleda kao nemoguća misija. Ja obožavam ljude koji imaju naizgled neostvarive snove.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da ćete se na Olimpijadi kulture 2012. u Londonu predstaviti provokativnim filmom o invalidima?

- U sklopu Kontejnerova festivala snimili smo dokumentarno-igrani “Film s invaliditetom”, u kojem je glavni kamerman bio slijepi glumac Vojin Perić, a akcijski junaci bile su osobe u invalidskim kolicima ili s fizičkim deformitetom. Temeljio se na principu skrivene kamere: dva dečka u invalidskim kolicima mlatila su se ispred Cibonina tornja, a kamera je snimala nevjerojatne reakcije ljudi. Bilo je svega, od pokušaja da ih razdvoje do snimanje mobitelom i stavljanja snimki na YouTube, što se sigurno ne bi dogodilo da se radilo o osobama bez invaliditeta. Svi su nam govorili da smo ludi što snimamo takav film, jer će ga doživjeti kao ismijavanje. Prikazan je na Danima hrvatskog filma u kategoriji eksperimentalnog filma, a na nekim međunarodnim festivalima dobio je nekoliko nagrada. Zatim su nas pozvali da u Londonu snimimo sličan film s engleskim invalidima i zatim ga prikažemo na Olimpijadi kulture 2012. godine.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da radite doktorsku disertaciju o kazalištu slijepih i slabovidnih osoba?

- Već godinama surađujem s Kazalištem slijepih i slabovidnih osoba Novi život, ali i s nekim drugim družinama tog tipa, primjerice, s Udrugom za autizam s kojom sam realizirao predstavu “Ne želim biti zarobljen u sebi”. S tom predstavom i autističnim glumcima gostovat ćemo ove godine na MESS-u u Sarajevu. Taj tip teatra otkrio sam nakon što sam se prestao baviti studentskim kazalištem. Svoja iskustva počeo sam zapisivati i zatim sam u razgovoru s profesoricom Sibilom Petlevski s Akademije dramske umjetnosti shvatio da bi se ta tema, uz podizanje na znanstveni diskurs, lako mogla pretočiti u doktorat. Osobito zato što nitko u svijetu nije radio doktorat s tom temom.

NACIONAL: Kako se dogodio veliki zaokret od alternativnog i eksperimentalnog teatra i društvenog aktivizma prema “Big Brotheru”, gdje ste u prvoj sezoni radili kao tzv. story editor, a kasnije u još nekim reality programima?

HUMANIST I AKTIVIST NEZAVISNE KULTURNE SCENE ZAGREBA
Početkom 2001., nakon šest godina u nezavisnoj studentskoj kazališnoj grupi Schmrtz teatar, Mario Kovač osnovao je Novu grupu ( s pjesnicima Radovanom Ivšićem i Annie Le Brun)HUMANIST I AKTIVIST NEZAVISNE KULTURNE SCENE ZAGREBA Početkom 2001., nakon šest godina u nezavisnoj studentskoj kazališnoj grupi Schmrtz teatar, Mario Kovač osnovao je Novu grupu ( s pjesnicima Radovanom Ivšićem i Annie Le Brun)- “Big Brother” me je jako zaintrigirao i kada sam dobio poziv od tadašnjeg vodstva RTL-a da radim kao story editor, zapravo Big Brother, prihvatio sam ponudu jer sam znao da mi se više nikad neće pružiti prilika da radim s 30 kamera. U zanatskom smislu jako sam puno naučio, tako da danas mogu snimati što god želim. S druge strane, uvidio sam da se “Big Brother” temelji na posvemašnjoj manipulaciji i falsificiranju, od podataka gledanosti do događaja u samom showu, koji se često izmišljaju i kreiraju. Ciljana publika - klinci, to ne vide. Zato sam i napisao knjigu “Sto dana ispred ekrana” u kojoj sam htio demistificirati taj mehanizam. Primjerice, nizozemski treneri svakodnevno su nam davali upute tipa - ako niste uspjeli snimiti prvi poljubac kandidata, snimite drugi i prikažite ga kao prvi pa će on u kolektivnoj svijesti publike i postati prvi poljubac. Zvali su me da radim i u drugoj sezoni, ali nisam pristao, jer sam upravo bio dobio ponudu od Teatra Rugantino da s glumačkim legendama Ivicom Vidovićem i Špirom Guberinom radim predstavu “Sad će Božo svaki čas”, a to se ne odbija. Osim toga, na vlastitoj koži osjetio sam strahovito otuđenje koje je bilo posljedica rada u velikom korporativnom sustavu - dolazio sam kući nakon 15 sati rada i ne bih mogao zaspati jer bih stalno pred očima imao 30 ekrana.

NACIONAL: Vidite li sebe u politici i jeste li imali nekih političkih ponuda?

- Imao sam nekoliko ponuda, primjerice, od stožera sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, a prije su me zvali HNS i SDP, dakle, lijevi spektar, koji su me možda prepoznali kao svog simpatizera. Nisam i ne želim biti član ni jedne stranke jer me ne zanima hijerarhijska struktura stranaka. Mnogo mi je bliži sustav horizontalnog odlučivanja, koji je teško postići. Za sebe volim reći da sam politički slobodan. Potencijalno bi me zanimale ekološke i zelene stranke, a zanima me i angažman u civilnom društvu. Ne vidim se u politici ni na nikakvim funkcijama jer smatram da do kraja mog životnog vijeka demokracija neće profunkcionirati tako da struka bira ministarske ili neke druge pozicije. To će biti politički odabir.

Vezane vijesti

Kerum: Ne pregovaram više s Končarom oko hotela Marjan

Kerum: Ne pregovaram više s Končarom oko hotela Marjan

Splitski gradonačelnik Željko Kerum izjavio je kako više ne pregovara s Dankom Končarom oko kupnje i ulaska u projekt hotel Marjan na Zapadnoj obali,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika