Bio je to dotad najgori teroristički zločin protiv zapadnih državljana, kojeg su tek mnogo kasnije nadmašili teroristički napadi Al QaedePotkraj ovog mjeseca Vijeće sigurnosti UN-a očito će ukinuti sankcije Libiji zbog rušenja “boeinga 747” američke zračne kompanije “Pan Am” 21. prosinca 1988. na letu London – New York iznad škotskog gradića Lockerbieja, kad je poginulo 270 ljudi, 259 putnika i članova posade te 11 stanovnika Lockerbieja. Libijska vlada prošlog je tjedna u službenom pismu obavijestila Vijeće sigurnosti da preuzima odgovornost za taj događaj pa će platiti odštetu obiteljima poginulih, ukupno 2,7 milijardi dolara, po 10 milijuna dolara svakoj obitelji.

Amerika će poticati druge zemlje da glasuju za ukidanje sankcija UN-a, ali sama će ostati suzdržana i ostavit će Libiju na popisu zemalja koje podupiru terorizam Preuzimanje odgovornosti i isplata odštete bili su uvjet za ukidanje sankcija Libiji. SAD i Britanija već su obavijestili Vijeće sigurnosti da je Libija ispunila uvjete za ukidanje sankcija, a britanska vlada uputit će Vijeću sigurnosti nacrt rezolucije kojom bi se sankcije ukinule.

Vodeće zapadne sile pokazale su iznimnu upornost da se kazne krivci. Bio je to dotad najgori teroristički zločin protiv zapadnih državljana, kojeg su tek mnogo kasnije nadmašili teroristički napadi Al Qaede. U avionu je bilo mnogo mladih ljudi koji su se zbog božićnih blagdana vraćali iz Europe u SAD: 46 roditelja ostalo je bez jedinaca, sedmero djece bez oboje roditelja, 76 ljudi bez bračnog partnera.

Američka i britanska vlada tada su pokrenule dotad najveću međunarodnu istragu. Uključili su se i FBI, koji se bavi kontraterorizmom i kontrašpijunažom, britanska tajna služba, škotska policija. Nakon tri godine rada, 14. studenog 1991., u Washingtonu i Edinburghu objavljeni rezultati istrage. Iako se dotad tvrdilo da iza atentata stoje prosirijske radikalne palestinske grupe, istraga je utvrdila da su atentat počinili agenti libijske tajne službe, vjerojatno po nalogu samog predsjednika Moamera Gadafija. Istražitelji su identificirali 48-godišnjeg Abdelbaseta Alija Mohmeda Al Megrahija i 44-godišnjeg Al Amina Khalifa Fhimaha, šef aposlovnice libijske avionske kompanije na Malti. Istražitelji su tvrdili da su oni na Malti od dijelova nabavljenih na raznim mjestima u Europi sklopili pakleni stroj, sakriven u kazetofonu marke Toshiba i smjestili ga u kovčeg. Taj su kovčeg, opremljen ukradenim oznakama avionske kompanije Air Malta s aerodroma u La Valetti poslali kao nepraćenu prtljagu u SAD, znajući da će kovčeg na svom putu negdje dospjeti na avion američke kompanije. Kovčeg je s Malte odletio u Frankfurt, tamo je prebačen u avion američke kompanije Pan Am, koji je preko Londona letio u New York. Za izvršitelje tog atentata tamo se dogodila jedna neugodna stvar. Oni su satni mehanizam paklenog stroja namjestili tako da eksplodira dok avion bude nad Atlantikom, da se nikada ne otkrije zašto se survao jer bi njegovi dijelovi bili na dnu oceana. No avion “Pan Ama” za New York je kasnio pa ga je pakleni stroj raznio nad Škotskom, što je bitno olakšalo istragu.

Istražitelji su u Lockerbieju skupili dijelove srušenog aviona, ponovno ga sastavili i pronašli u toj olupini sićušne dijelove rasprsnutog paklenog stroja koji su uspjeli rekonstruirati i otkriti tko je gdje kupio njegove dijelove. Čak su otkrili i kovčeg u kojem je bio pakleni stroj i na njemu naljepnicu s kojom je krenuo na put s Malte. Tako su otkrili i libijske agente. Potkraj 1991. dan je uhidbeni nalog a od Libije zatraženo izručenje. Libijska vlast energično je zanijekala svoju umiješanost u atentat i objavile da neće predati dvojicu osumnjičenika. SAD i Britanija počeli su dugoročne pritiske na Libiju, kako bi se dvojica libijskih državljana, ma koliko to trajalo, privela pravdi i zatražili od UN-a da poduzme mjere kako bi se Libija pokorila tom zahtjevu. Vijeće sigurnosti podržalo je američko-britanski zahtjev pa su Libiji u ožujku 1992. uvedene sankcije, među ostalim zabrana međunarodnog avionskog prometa i restrikcije prodaje libijske nafte.

Libija je tvrdoglavo prkosila pa su sankcije godinama ostale na snazi. SAD, Britanija i Francuska uvele su svoje zasebne sankcije, i druge zapadne zemlje uglavnom su bojkotirale odnose s Libijom. S vremenom je to za naftom bogatu Libiju postao golem teret. Međunarodne okolnosti su se promijenile, nestalo je sovjetskog bloka na koji se Libija oslanjala, oslabile su ljevičarske terorističke skupine koje je Libija podržavala, a razvile islamske fundamentalističke s kojima Libija nije održavala odnose. Libijski vojno-politički projekti u Africi, gdje je Libija željela postati kontinentalni predvodnik, nisu uspjeli pa je ta zemlja tonula u izolaciju. To ju je ekonomski unazađivalo i frustriralo megalomanskog libijskog vođu Gadafija, koji je sebe zamišljao kao svjetskog lidera.

Takva je situacija potrajala godinama pa je Gadafija počne popuštati. Libija je ponudila da sama sudi dvojici osumnjičenika, ali su to SAD i Britanija odbili. Potom je bilo predloženo da im se sudi u neutralnoj zemlji, što je za Washington i London isprva također bilo neprihvatljivo. Pojavila se potom ideja da im u Nizozemskoj sude škotski suci. Libija je tu ideju prihvatila, izručila dvojicu svojih državljana i suđenje je obavljeno u Nizozemskoj po škotskom zakonu. U 83 dana procesa saslušano je 230 svjedoka, pregledano 10.000 stranica dokumenata, a tročlano sudsko vijeće 30. siječnja 2001. proglasilo je Abdelbaseta Alija Mohmeda Al Megrahija krivim, a Al Amin Khalifa Fhimah oslobođen je optužbe. Sudsko je vijeće zaključilo da su posredni dokazi toliko čvrsti da je Megrahi kriv, dok za drugooptuženog takvih dokaza nije bilo.

Kad je Libija izručila dvojicu svojih agenata, ukinu joj je samo dio sankcija jer kao država nije htjela prihvatiti svoju odgovornost za rušenje aviona nad Lockerbiejem. Isprva je Libija odbijala sve zahtjeve da prizna krivnju, no lani u ljeto libijski je vrh napravio zaokret kako bi se Libija napokon potpuno integrirala u međunarodnu zajednicu i oslobodila se stigme zemlje koja podržava terorizam. Tako je, u naporima da normalizira odnose sa Zapadom i ukloni sve sankcije UN-a, počela povjerljivu diplomatsku akciju iza kulisa kako bi zadovoljila posljednje uvjete Zapada za normalizaciju – preuzimanje odgovornosti i isplata odštete žrtvama terorističkog čina nad Lockerbiejom, svakoj obitelji poginulih 10 milijuna dolara.

Pregovori su se vodili tajno i preko posrednika, a ne službenim diplomatskim kanalima. Obitelji žrtava predstavljala je velika zapadna odvjetnička tvrtka. Libija je dala do znanja da je spremna na plaćanje odštete, ali je to uvjetovala onom dinamikom kojom bi se ukidale sankcije. Na Zapadu su iručenje libijskih obavještajaca i spremnost da se plati odšteta smatrali faktičkim priznanjem odgovornosti, ali su tražili da Libija formalno i javno prihvati svoju odgovornost. Nakon dugih pregovora dogovoreno je da Libija prihvati odgovornost i formalno, pismom Vijeću sigurnosti UN-a.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti bit će ukinute samo sankcije UN-a, ali ne i one koje su Libiji samostalno nametnule pojedine zemlje. Britanija je neke svoje sankcije nedavno ukinula, nakon što je Libija prihvatila odgovornost za ubojstvo britanske policajke pred libijskom ambasadom u Londonu 1984. Zbog poboljšanih odnosa dviju zemalja Britanija je sada spremna pokrenuti inicijative da se sankcije Libiji ukinu.

No SAD još nije spreman ukinuti svoje sankcije Libiji koje je uveo i zbog libijskog pomaganja međunarodnom terorizmu, razvijanja oružja za masovno uništavanje, vojno-političkih akcija u Africi, kršenja ljudskih prava u samoj Libiji. Ipak, SAD neće u Vijeću sigurnosti glasovati protiv ukidanja sankcija nego će se suzdržati, ali će potaknuti druge zemlje da glasuju za rezoluciju. Svoje sankcije Libiji ukidat će postupno u budućnosti, ovisno o ponašanju Libije prema američkim zahtjevima.

I Francuska ima rezervi, čak bi mogla u Vijeću sigurnosti staviti veto na rezoluciju o ukidanju sankcija, jer smatra da su na Libiju u dva istovjetna slučaja primijenjeni različiti kriteriji, jedni za američke i britanske, a drugi za francuske državljane. Jer libijski su obavještajci 19. rujna 1989. iznad Nigera srušili i putnički avion DC-10 francuske kompanije UTA na letu iz Ndjamene, glavnog grada Čada, u Pariz, kad je poginulo 170 putnika, uglavnom Francuza. Libija je već prije prihvatila odgovornost za taj slučaj i isplatila Francuskoj odštetu, ali su obitelji samo trećine putnika dobile odštetu, i to od 30.000 dolara po poginulom putniku. Ona traži da se i obitelji francuskih putnika poginulih u Nigeru tretiraju kao obitelji poginulih u Lockerbieju. Jer obitelji putnika američkog “boeinga” srušenog nad Lockerbiejem dobile su 300 puta veću naknadu od obitelji putnika iz francuskog aviona DC-10 srušenog nad Nigerom!

Ukidanje sankcija UN-a za Libiju je jako važno, no nju ekonomski više pogađaju američke sankcije. Libija je posebno zainteresirana da je SAD skinu sa svoje liste sedam zemalja koje smatra sponzorima terorizma, uz Irak, Sudan, Sjevernu Koreju, Kubu Siriju i Iran. Američko ministarstvo vanjskih poslova ni ove godine nije promijenilo tu listu, ali nedavno je ocijenilo da se “Sudan i Libija najviše trude da siđu s te liste”. Ipak, SAD još Libiju smatra zemljom koja se nije sasvim jasno odredila protiv terorizma, a libijskog vođu Gadafija nepredvidljivim, hirovitim i neodgovornim pa je zato suzdržan u ukidanju svojih sankcija.

Prema nekim izvorima, diplomatskim kanalima ipak je načelno dogovorena dinamika reintegracije Libije u međunarodnu zajednicu. Libije je prije svega dužna ukupnih 2,7 milijardi dolara prebaciti na račun u švicarskoj banci, nakon čega će svaka obitelj dobiti po 4 milijuna USD odštete. Sljedeća 4 milijuna dobit će za osam mjeseci ako američka vlada dotad ukine glavne sankcije Libiji, a posljednja 2 milijuna kad SAD makne Libiju s liste zemalja koje podržavaju terorizam. Ako SAD u tih osam mjeseci ne ukine sankcije, smatrat će se da je Libija ispunila svoje obaveze prema UN-u ako još svakoj obitelji isplati milijun dolara, dok će ostatak položenog novca – 1,35 milijarde dolara – moći povući iz švicarske banke. Tada će taj novac možda biti predmet budućih pregovora, uz ostale uvjete koje SAD postavlja Libiji.