Ivo Čikeš angažirao je Mirka Batarela da svojim privatnim vezama ishodi odluku o poništenju novog zakona o zdravstvu koji liječnicima zabranjuje da istodobno rade u državnim i privatnim medicinskim ustanovamaKrunoslav Canjuga, bivši županijski državni odvjetnik u Zagrebu, nije jedini državni službenik kojeg je privatni odvjetnik Mirko Batarelo ugradio u svoj lanac korupcije. Prisluškujući njegove telefonske razgovore od siječnja do travnja 2003. policijski istražitelji identificirali su cijeli niz vrlo utjecajnih ljudi koji su Batarela opskrbljivali povjerljivim informacijama od neprocjenjive koristi za njegove prijatelje i klijente, nerijetko ispunjavajući čak i Batarelove pravosudne i političke narudžbe. Prema stenogramima tih tajno snimljenih telefonskih razgovora – danas, djelomice, u posjedu Nacionala – jedan je od njih Ivan Mrkonjić, sadašnji sudac Ustavnog suda.

Kompromitirajući stenogrami razgovora Mrkonjića, Batarela i Čikeša dostavljeni su premijeru Račanu, predsjedniku Mesiću, glavnom državnom odvjetniku Bajiću i vanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu 'Ni Mrkonjić ni Čikeš neće doći pod istragu: zakoni ne dozvoljavaju da se materijal prikupljen u tajnom snimanju jedne osobe upotrijebi za progon aktera korupcije koji se slučajno pojavljuju kao sugovornici' Riječ je o bivšem predsjedniku Upravnog suda i bivšem šefu državne izborne komisije koji je imao običaj besplatno ljetovati na račun Prve obrtničke štedionice, privatne banke u vlasništvu Ante Pocrnje. Kako je Pocrnja svojedobno Mrkonjiću plaćao hotelski smještaj i aviokarte za specijalne usluge Upravnog suda, tako se korupcionaška tradicija nastavila u Ustavnom sudu s Mirkom Batarelom, kao novim Mrkonjićevim partnerom u kontinuiranoj trgovini informacijama, sudačkim glasovima i odlukama.

Ivo Čikeš, šef kardiološkog odjela državne klinike na Rebru, ali i vlasnik privatne poliklinike u Novakovoj ulici, angažirao je Mirka Batarela da svojim privatnim vezama ishodi odluku o poništenju novog zakona o zdravstvu koji liječnicima zabranjuje da istodobno rade u državnim i privatnim medicinskim ustanovama. Aktivirajući svoju mrežu korumpiranih sudaca, Batarelo je Čikešev zahtjev proslijedio svom starom ortaku Ivanu Mrkonjiću, od 1999. jednom od 13 članova Ustavnog suda. Mrkonjić se doista obvezao da će glasovati kako Čikeš želi.

Problem u skladnom funkcioniranju trojke Čikeš-Batarelo-Mrkonjić pojavio se u ožujku ove godine. Od vlastitih izvora u Ustavnom sudu Čikeš je doznao kako je tužba protiv Zakona o zdravstvu tjedan prije bila na dnevnom redu Ustavnog suda i da je sam Mrkonjić, suprotno ranijem dogovoru, glasovao protiv nje. Silno uznemiren nazvao je Batarela da ga o tome izvijesti. “Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati”, ponavljao je Batarelo zapanjen viješću da se ustavni sudac jedino ovoga puta nije držao njihove pogodbe.

Pošto je od službe informacija HT-a pribavio Mrkonjićev privatni broj u Samoboru, između njih dvojice već iste večeri – u doba središnjeg Dnevnika HTV – razvio se zanimljiv telefonski dijalog. Prije svega, Mrkonjić je demantirao sve Čikeševe optužbe o iznevjerenim obećanjima, tvrdeći kako je apsolutno netočna informacija da je Ustavni sud raspravljao o ustavnoj tužbi za koju je Čikeš životno zainteresiran, a kamoli da je on osobno glasovao “protiv”. “Uopće se nije raspravljalo, ni uz kavu”, žestio se Mrkonjić, shvaćajući Čikeševo nepovjerenje gotovo kao uvredu svojoj ustavno-sudačkoj časti i poštenju. Na posljednjoj sjednici Ustavnog suda bilo je govora o Croatia banci, kako se pravdao Mrkonjić, čiji su dioničari, nakon sanacije, ostali i bez kupljenih dionica i bez uloženog novca. “Jako smo se razišli… U životu nema pravde”, mudrovao je ustavni sudac. Na kraju je Čikešu poručio da je za njega jako dobro ako se problem privatne prakse državnih liječnika ne otvori još mjesecima. U tom trenutku trajao je štrajk zdravstvenih djelatnika zbog, navodno, njihove goleme radne opterećenosti i vrlo niskih plaća, pa nije bilo odveć zgodno da se istodobno raspravlja o njihovim unosnim privatnim poliklinikama.

Mirko Batarelo razgovor je odmah prenio Ivi Čikešu. Nije vam točna informacija, nisu raspravljali ni uz kavu, citirao je Batarelo Mrkonjića, ponosan što njegov čovjek u Ustavnom sudu ni ovoga puta nije zakazao.

Koliko je Nacionalu poznato, audiosnimke, zajedno s pisanim stenogramima tih trilaterarnih telefonskih razgovora, dostavljeni su premijeru Ivici Račanu, predsjedniku Stipi Mesiću, glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću i izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu koje je 31. srpnja 2003. donijelo odluku o pokretanju službene istrage protiv Mirka Batarela i Krunoslava Canjuge, zbog sumnje da su – jedan dajući, drugi primajući mito – zajedničkim snagama najmanje četiri kaznena procesa režirali po mjeri Batarelovih klijenata. Premda se tu vrlo plastično ilustrira sustav “negotovinske” korupcije tipičan za Hrvatsku, ni Mrkonjić ni Čikeš, za razliku od Canjuge, neće postati predmet službenog pravosudnog interesa. Domaći zakoni ne dopuštaju da se materijal prikupljen u tajnom snimanju jedne osobe upotrijebi za progon onih aktera korupcijskog aranžmana koji se slučajno pojavljuju kao sugovornici. Usto, Mrkonjić uživa imunitet, poput svih ustavnih sudaca.

Ipak, neće ostati bez posljedica ta pogodba koju su jedan uvaženi kardiolog, profesor Medicinskog fakulteta i predstavnik Ustavnog suda, jedne od četiriju vrhovnih instanci vlasti u Republici Hrvatskoj, sklopili s privatnim odvjetnikom, dokazanim stručnjakom za podmićivanje i pravosudni reket. Osim kaznene odgovornosti, u svakoj uređenoj zemlji postoji također politička odgovornost, što znači da Mrkonjić ne mora završiti u zatvoru kako bi doživio završetak svoje sudačke karijere. I doista, kako Nacional doznaje, u jesen, nakon godišnjih odmora, Ustavni sud raspravljat će o kandidatima za novog predsjednika, ali i o moralnoj podobnosti suca Ivana Mrkonjića koji se, protivno zakletvi ustavnog suca i kolektivnom kodeksu svoje institucije, potpuno svjesno uključio u komplot privatnih interesa Mirka Batarela koji funkcionira po generalnom obrascu: ti meni, ja njemu, on tebi.

Kardiolog i akademik Čikeš nešto je drukčiji slučaj. Kako iskustvo pokazuje, liječnički lobi kojemu pripada nije doveo u pitanje njegov moralni profil čak i onda kada je, kao šef medicinskog konzilija hrvatskog ratnog zločinca Mladena Naletilića Tute, pokušao spriječiti njegovo izručenje Haaškom tribunalu. Podsjećamo, prema Čikeševim zdravstvenim nalazima, Naletilić je u zimu 1999./2000. faktički bio na umoru; mogla ga je spasiti vrlo komplicirana operacija srca i krvnih žila, uz tobože drastično povećanje smrtonosnog rizika od najkraćeg putovanja, a osobito u smjeru Haaga. Kada je Naletilić ipak dospio u Haag, pokazalo se, ne samo da je u dobroj zdravstvenoj kondiciji, već da s ratnim zločincima ostalih nacija bivše Jugoslavije svakodnevno trenira odbojku.

Kao svojevrsnu nagradu ili, pak, pukom podudarnošću u kronologiji daljnjih zbivanja, nakon konzilijarne “operacije Naletilić” kardiolog Čikeš izabran je za stalnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dobio je prilično visoke kredite za gradnju svoje privatne poliklinike ”Šalata”, postao je jedan od najagilnijih članova organizacije vrlo dugačkog naziva Hrvatsko društvo bolničkih liječnika u dopunskoj privatnoj praksi, te se slijedom svih tih funkcija s jednakim žarom bacio na osporavanje novog zakona o zdravstvu. Prethodni zakon o zdravstvu donio je HDZ-ov ministar zdravstva Andrija Hebrang, a njegova nova varijanta bila je kreacija Ane Stavljenić-Rukavine, predstavnice HSLS-a u koalicijskoj vladi koja je uspostavljena nakon izbora u siječnju 2000. Obećavši glasačima rat protiv korupcije i organiziranog kriminala na kojima je počivao HDZ-ov režim, ministarstvo Ane Stavljenić-Rukavine provelo je anketu među pacijentima o kvaliteti zdravstvenih usluga. I sva ostala istraživanja pokazala su da hrvatsko stanovništvo, na temelju svojih izravnih iskustava, liječničku profesiju smatra najpodmitljivijim staležom. Jedan od razloga pronađen je u Hebrangovu zdravstvenom modelu koji je liječničku elitu preobrazio u sortu mitološke spodobe: napola državni službenik, napola privatni poduzetnik koji ujutro liječi siromahe sa socijalnim osiguranjem, a popodne, u svojstvu privatnika, tretira bogataše. U najdrastičnijim slučajevima, čak su i njihove privatne poliklinike i ordinacije bile smještene u državnim bolnicama, a privatna i vrlo profitabilna praksa izvodila se medicinskom opremom koja je plaćena iz državnog proračuna. Od liječnika se, ukratko, zahtijevalo da pod prijetnjom zakonskih odredbi odluče napokon hoće li živjeti na račun državnih bolnica ili od unosnije, ali rizičnije privatne prakse.

Još u fazi inicijative, najavljene zakonske promjene isprovocirale su burne reakcije liječnika koji su koristili osobitu povlasticu dvojnih socijalnih statusa. U srpnju 2000. njihova organizacija uputila je delegaciju Stipi Mesiću, novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske, pokušavajući ga nahuškati da svojim političkim autoritetom i tada još velikim predsjedničkim ovlastima stopira novi zakon o zdravstvu. Premda se za potrebe javnosti taj sastanak tumačio kao njihov vapaj da sačuvaju dostignute medicinske i zdravstvene standarde nacije, susret s predsjednikom sveo se zapravo na financijsko-poslovne teme. Izaslanstvo se pred Mesićem uglavnom žalilo da su ugrožena njihova ustavna prava o sigurnosti investicije u privatni biznis. Sastanku u Uredu predsjednika prisustvovao je i Ivo Čikeš, šef kardiologije na Rebru, koji je svoju privatnu polikliniku u Novakovoj – kao dopunski financijski izvor – otvorio neznatno prije, očekujući od nje dobit tek u skoroj budućnosti.

Kao drugi potez, Hrvatsko društvo bolničkih liječnika u dopunskom radu u privatnoj praksi angažiralo je Ivicu Crnića, tada još privatnog odvjetnika, da sastavi ustavnu tužbu sličnog sadržaja: zbog ugrožavanja liječničkih prava na investicije i poslovnu ekspanziju. Kako je Crnić u međuvremenu postao predsjednik Vrhovnog suda, organizacija državno-privatnih doktora medicine za novog pravnog zastupnika izabrala je Mirka Batarela, sivu eminenciju Radovana Ortynskog, glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je u to doba dosegnuo vrhunac slave i moći. Uz neku vrstu usmene samoreklame svojih razgranatih veza od Općinskog i Trgovačkog do Ustavnog suda Batarelo se činio ponajboljim jamstvom da će zainteresirani liječnici osporiti ustavnost zakona koji ih je tjerao da se odreknu ili državnog ili privatnog posla.

Kako, međutim, na svojim kolegijima i pokusnim raspravama ustavni suci nikako nisu mogli ujednačiti svoja mišljenja, službena rasprava o ustavnoj tužbi uporno je prolongirana. Tako se zakon počeo djelomice primjenjivati u siječnju 2001., a godinu poslije, liječnicima je postavljen i krajnji rok da izaberu svoja radna mjesta.

Vrhunac kampanje za čuvanje starih pozicija zabilježen je početkom 2003. općim štrajkom liječnika koji se, prema zamislima njegovih organizatora, trebao razviti u kolaps zdravstvenog sustava, ostavkom ministra zdravstva i možda čak padom koalicijske vlade Ivice Račana. Kako je nakon deset tjedana štrajka postalo jasno da se ni jedno od tih predviđanja neće ostvariti, Ivo Čikeš izgubio je vjeru kako u Batarela, tako i u Batarelova čovjeka u Ustavnom sudu. Optužio je Ivana Mrkonjića za sabotažu njihovih tajnih dogovora. Telefonski razgovori što ih je potajno snimala policija svjedoče da Čikeš nije bio u pravu: ustavni sudac, plaćenik bankarskog mešetara Ante Pocrnje, nije iznevjerio ni jedno obećanje dano Batarelu ili njegovim klijentima.

Transkripti razgovora Batarelo – Čikeš – Mrkonjić

Batarelo, očito, naziva službu informacija, jer čuje se ženski glas koji kaže: čekanje do javljanja operatera ne naplaćuje se
Muški glas: Da, izvolite
Batarelo: Molim vas u Samoboru, Mrkonjić Ivan
Muški glas: Izvolite
Drugi muški glas: Bili ste na radom mjestu A39. Traženi broj je 013360398
….
Ženski glas: Molim?
Batarelo: Ja bih molio gospodina Ivu?
Ženski glas: Krivo ste nazvali.
Batarelo: Oprostite.
Ženski glas: Molim, molim.
…
Muški glas: Molim.
Batarelo: Dobra večer.
Muški glas: Večer
Batarelo: Ja bih molio gospodina Ivu.
Muški glas: Nije vam on na ovom broju.
Batarelo. Nego?
Muški glas: On vam je na 3360770.
Batarelo: A znam, znam… Mirko Batarelo je. Hvala.
Muški glas: Molim.
…
Ženski glas: Molim?
Batarelo: Dobra večer, ja bih molio gospodina Ivu.
Ženski glas: Dobra večer, samo malo.
Mrkoljnić: Halo
Batarelo: Pozdravljam mog prijatelja. Mirko je.
Mrkonjić: O, živio.
Batarelo: Pa di si mi?
Mtrkonjić: pa ja ti gledam televiziju, čovječe. A ti?
Batarelo: I ja.
Mrkonjić: Ma ne javljaš se dugo. Di si ti? Ti se povukao u mirne vode, vidim ja to… A miran si, miran si..
Batarelo: Nisam.
Mrkonjić: Netko mi je rekao da te vidio u birtiji, tamo, kako se zove ono, kako se zove ( nekom u stanu) Ti si mi rekla da si Mirka vidila, Batarela. A u Domu ( ili Tomu)
Batarelo. A u Tomu…da, da.
Mrkonjić: Znači, malo skitaš po Samoboru, je li.
Batarelo: Slabo. Čuj..
Mrkonjić: Reci
Batarelo: Daj, reci, što ima novog?
Mrkonjić: Slušaj, u vezi, ni zdravstva, ni onog drugog, za prijatelja niko ništa ne govori. Imali smo Croatiju, od predmeta interesantnih.
Batarelo. Kako mene danas Čikeš zove da si ti glasova protiv, da je bilo na sjednici, da si ti bio protiv.
Mrkonjić: Mi smo zbog Croatije raspravljali, blesavo govori.
Batarelo: A?
Mrkonjić: Ma Croatia je bila…
Batarelo. Ja kažem: ma čekaj, ma ne bi on…
Mrkonjić: Ma nije ni’ko…Ma ne možemo sada dok se ne riješi pitanje štrajka, raspravljati. Je li on normalan.
Batarelo: Kaže iz pouzdanih izvora, kaže…
Mrkonjić: Slušaj, ma nismo mi ni uz kavu razgovarali o tome. K’o će sad u ovome vremenu rasgovarati o tome.
Batarelo: Normalno.
Mrkonjić: ja sam tebi rek’o i više ne želim o tome. Sad me on počeo nervirat. Bolje da ti nije rekao ništa. Što imamo o tome govorit. Mi smo se dogovorili. A kad bude to aktualno onda ćemo se malo i proćakulat, eto.
Batarelo: Sigurno.
Mrkonjić: Ovo sada da netko ide o tome razgovarat, a ovi vamo, izvišćaju neke štrajkove, ove radne obveze, izvišćaju jedna pred drugim, pa da mi raspravljamo o tome, to je vrlo glupo, je l tako.
Batarelo: Normalno da bi bilo glupo.
Mrkonjić: E, pa onda? I od koga on kupi informacije, to mi sad ne ide u glavu. Osim toga, znaš (nerazumljivo) Cijeli sam razgovor, ne razgovor, od sjednice (nerazumljivo). A ja sam, jesam li ja ikad kada sam nešto rekao…
Batarelo: Ma ne, ne trebaš uopće.
Mrkonjić: Zato je glupo govorit, kao o alternativi nekakvoj, je li. Ali mislim da je dobra taktika da se sada ništa ne radi na tome. A za tvog prijatelja ono, nisam čuo nikog, ne znam ništa.
Batarelo: Stoji
Mrkonjić: I ja mislim da to stoji. Iz kojih razloga, ne mogu ti reći, ali stoji, stoji i stoji, je l.
Batarelo: Možda je i njemu bolje da mu malo stoji
Mrkonjić: Pa sad vidit ćemo razvoj događaja, znaš. Ovaj, komplicirani su donosi, pa ako misliš na kakve promjene onda je bolje da stoji potpuno.
Batarelo: Pa, da.
Mrkonjić: Je l tako?
Batarelo: Normalno.
Mrkonjić: Onda bi bilo bolje i mjesecima da stoji, je li?
Batarelo: A sigurno.
Mrkonjić: Ako misliš na ono što mislim ja.
Bartarelo: Da, da, da…Normalno.
Mrkonjić: Uglavnom ništa se ne događa da bi se mi dva morali hitno vidjeti.
Batarelo. Ja ti sutra imam tu u Samoboru imam nešto. Onda idem odma u Rijeku, jer u subotu imam tamo…
Mrkonjić: Onda ćemo se idućeg tjedna vidjet.
Batarelo: U nedjelju ćemo se možda vidjet malo, popit kavu i to.
Mrkonjić: E tako, ništa se ne događa.
Batarelo: Super. Kužim.
Mrkonjić: Ti znaš da se nešto dogodi da bi ja tebe nazvao i rekao bi ti traži ovaj način da to…Ništa se ne događa i bilo bi glupo da se događa, je li.
Batarelo: Dobro, prijatelju.
Mrkonjić: To je jedno bilo za Croatiju. Ja jesam bio da se drukčije to riješi, ali to sad nema veze.
Batarelo: Što za Croatiju. Za osiguravajuće…
Mrkonjić: Za ovu banku, znaš.
Batarelo: Aha..
Mrkonjić: Tu smo se jako razišli. To je veliki problem. Oteli su ljudima, ulagačima su oteli sredstva, znaš, uzeli su im lovu, pitaj boga…I sad novinari pišu i bit će pisanja oko toga, a i…kako je tako je, jebi ga…to je veliki problem.
Batarelo: Da, da, da
Mrkonjić: Jer ti znaš da je zagarantirano pravo vlasništva
Batarelo: A normalno.
Mrkonjić: A njima je zbilja oduzeto, je l, ulagačima. Je bi ga, nikad pravde u životu nema, je li.
Batarelo: Pa dobro, što ćeš.
Mrkonjić: Eto tako
Batarelo: Ajde, pa ćemo se vidit, Stoj mi dobro. Bog.
……
Batarelo i Čikeš
Čikeš: Molim.
Batarelo. Dobra večer, profesore.
Čikeš: Dobra večer.
Batarelo: Mirko je Batarelo.
Čikeš: E, poštovanje.
Batarelo: ova informacija vam nije točna.
Čikeš: Da? Kak?
Batarelo: A, kak, he.
Čikeš: Bila je prije dva tjedna sjednica.
Batarelo: Ne! Ne, ne
Čikeš: I bilo je izjašnjavanje.
Batarelo: Ne, ne!
Čikeš: I onda…
Batarelo: Nije! Ništa! Niti uz kavu nije bilo. Bilo je samo za Croatiju. Možda ste nešto pomiješali.
Čikeš: Ne, pa to sam dobio izravno, informaciju izravno.
Batarelo: A jebem mu, ne bi mi, mislim, profesore.
Čikeš: Možda on nije bio.
Batarelo: A kak nije bio? A nije istina, nisu imali. Nisu imali sto posto.
Čikeš: Ta osoba koja…Ona bi morala napisati to rješenje, a mora preinačiti jer je bio prijedlog potpuno drukčiji.
Batarelo: Ma nije točno. Nije sigurno točno. Ta vam je informacija kriva, evo. Sad sam malo prije razgovarao. On kaže meni: ma, prijatelju, ma ni govora, ništa nije ni bilo, niti…razumjete. Sada, ovo, ti štrajkovi, vamo-tamo isto i da upće nije uz kavu niko-ništa to da se to čeka i da on.
Čikeš: Neprikladno vrijeme za to potpuno, ja se čudim da je to stavljeno uopće na sjednicu.
Batarelo: Ma nije stavljeno. Nije sigurno stavljeno, pa znao bi, rekao bi. Nije sigurno, profesore, sigurno sto posto.
Čikeš: To je, nevjerojatno.
Batarelo: Sigurno nije, ja sam se čudio, čujte nije nikada falio što je rekao. Rekao bi, bilo je, što…Rekao je da uopće to nije bilo i da sad on misli da uopće nije vrijeme da to čačkaš dok su ti štrakovi ovo-ono ne smiri, da je napeta situacija
Čikeš: Iako me čudi da je to uopće iznosila ta gospođa na sjednici, znate.
Batarelo: Nije iznosila.
Čikeš: Kolegij to oni zovu, da.
Batarelo: Nije. Kaže nije iznosila niti uz kavu. Baš mi je riječima rekao da nisu o tome, da su imali nešto drugo, da su imali o Croatia banci i da su to posvadili, pohapali i tako.
Čikeš: Ništa, baš ću tog Kosa, preko jedne druge… da dobijem.
Batarelo: Ovo je sigurna informacija. Pa, nismo djeca.
Čikeš: Pa da, čudno.
Batarelo: E, pa da. A kak ste vi?
Čikeš: Evo, hvala, nije loše.
Batarelo. Danas ste me dobili tamo baš na sudu pa onda sam malo bio zatečen, prosto nisam vjerovao. Ali ne, ni govora. Sada zvao sam ga kući i rekao je: ma kakvi.
Čikeš: Još bolje. Ja bih išao, ja ću još…
Batarelo: I on je za to uvijek i misli da je to O.K. Samo kaže: evo, vidiš, stalno vam vrijeme ne ide na ruku, stalno se nešto desi što ne bi trebalo. Sad je nož, sad na nož.
Čikeš: I tako se bliži kraju O.K. Hvala lijepa. Do viđenja.
Batarelo: Hvala i vama. Do viđenja.