Našicecement našao se u središtu financijsko-političke afere koja je dobrim dijelom dovela do pada Stipe MesićaIako je u posljednjih deset godina u Slavoniji stvoren najjači regionalni koncern u industriji cementa ? grupacija Našicecement d.d., s godišnjim prihodom koji doseže milijardu kuna – sve donedavno o njemu se nije znalo skoro ništa. Stvari su se počele mijenjati tek kada je objavljeno da je ovaj konzorcij kupio čak četiri građevinske tvrtke iz Srbije i to na poziv tamošnjih zaposlenika. Još je prije kupljeno i sarajevsko poduzeće Put čime su osigurana tržišta ne samo Bosne i Hercegovine, već i nekoliko afričkih zemalja. Grupacija se sada sastoji od 14 tvrtki, a o poslovnim rezultatima svjedoči i prošlogodišnja dobit u iznosu od 119 milijuna kuna.

'Smatram da vlast treba stvoriti dobre okvire za rad gospodarstva, a ako i tada nekom poduzeću ne ide, problem je u menedžmentu, a ne u državi ili vladi' REALNO STANJE U GOSPODARSTVU Posljednjih godina svjedočimo velikom napretku koji ljudi kao da ne primjećuju: dovoljno se sjetiti ogromnog unutarnjeg duga, koji više ne postoji NEOBIČNO ZADOVOLJSTVO Osobno sam ovog ljeta uživao čekajući u redovima na naplatnim kućicama, jer sam, gledajući tolike automobile, znao da se u državnu blagajnu slijevaju ogromna sredstva Iza svih ovih uspjeha stoji predsjednik Uprave Ivan Ergović. Ergović se rodio u Feričancima 1956., a nakon diplome na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje zaposlio se u Tvornici cementa Našice. U lipnju 1990. imenovan je glavnim direktorom cementare opterećene dugovima, zastarjelom rumunjskom tehnologijom i priučenim radnicima. Dio suradnika predlagao je nastavak rada po postojećem modelu, no pobijedila je Ergovićeva ideja o stalnom ulaganju i modernizaciji. Početkom 1993. Našicecement našao se u središtu financijsko-političke afere koja je dobrim dijelom dovela do pada Stipe Mesića. Otkriveno je da je njegova kći Dunja Mesić pokušala kupiti značajan paket dionica tvornice cementa – makar je Mesić tvrdio da s time nema nikakve veze, njegovi protivnici, predvođeni Glavašem i Šeksom, nisu propustili priliku da ga eliminiraju iz vlasti.

Unatoč ovom skandalu Ergović se održao i u narednih nekoliko godina pokupovao natpolovični porteflj dionica. Paralelno s time uslijedilo je i daljnje investiranje – od kupnje tvornica crijepa i betona, preko ulaska u poslove trgovine do investicija u moderne vinarije. Prije nekoliko dana predstavnici konzorcija zajedno s Mesićem posjetili su Libiju i razmotrili mogućnost modernizacije tamošnjih cementara. Strateška je odluka uprave da za sada nema prodaje Našicecementa, a kroz nekoliko godina konzorcij će krenuti u osvajanje tržišta izvan jugoistočne Europe.

NACIONAL: U intervjuima koje ste dali prije nekoliko godina najavili ste širenje na regiju. Što vas je navelo na kupnju tvornica u još uvijek trusnim područjima, u Srbiji i BiH? – Moja je filozofija da uspjeh ne dolazi preko noći već ga morate ozbiljno isplanirati. Na položaju direktora Našicecementa 13 sam godina i skoro mi je od samog početka bilo jasno da nećemo opstati zatvarajući se isključivo na hrvatsko tržište. Čim su se stvorili uvjeti, počeli smo se širiti i kupovati tvornice u Sarajevu, a zatim i Srbiji i mislim da smo sada stvorili jedan mali koncern za proizvodnju građevinskog materijala. Godišnji je promet oko milijardu kuna, a zapošljavamo 3.000 radnika. Sama tvornica Našicecement zapošljava 450 radnika i ostvaruje godišnji promet od oko 400.000.000 kuna, dok u drugim tvrtkama još uvijek imamo preveliki broj zaposlenih.

NACIONAL: Znači li to da u srbijanskim tvornicama slijede otkazi? – Držim da je u ovakvim poslovima socijalna osjetljivost jako važna. Uostalom, kada smo krenuli s proizvodnjom sanitarija u tvornici Syman, u njoj smo zaposlili 70 radnika za koje više nije bilo posla u Našicecementu, a 1995. postali smo vlasnici našičke Novogradnje u stečaju – danas Našički interijer d.o.o. – gdje smo na sličan način zapošljavali ljude, a osigurali smo posao i razvojačenim braniteljima. Odnedavno smo vlasnici tvornica u Srbiji gdje su sami radnici nakon provedenog natječaja prihvatili našu ponudu za dokapitalizacijom jer su znali da ih nećemo prevariti. Tamošnji radnici koji su višak bit će zbrinuti na isti način kao i ovdje u Hrvatskoj, dakle dobit će adekvatne otpremnine. Kada smo se počeli zanimati za srbijanske tvrtke, još je bilo skepse, ali ubrzo se ispostavilo da je međusobna suradnja na visokoj profesionalnoj razini. Recimo, u Novom Bečeju svi su radnici jednoglasno prihvatili našu ponudu. Sasvim iskreno mogu reći da u poslovanju sa Srbijom imam pozitivna iskustva. I što se duže poznamo, ti su odnosi sve bolji.

NACIONAL: Zamislite obrnutu situaciju, kada bi neki koncern iz Srbije pokušao kupiti Nešicecement? – To je teško pitanje jer postoji strateška odluka da Našicecement nećemo prodati bez obzira na to odakle dolaze potencijalni kupci. Ali trebate razumjeti emocije naših ljudi kada se radi o srbijanskim poduzetnicima. Rat je ipak bio u Hrvatskoj i ne možete onome kome su poginuli najbliži reći da sve to olako zaboravi. S druge strane, normalizacija je prirodna stvar, dovoljno je sjetiti se što su Nijemci napravili Francuzima u dva svjetska rata. Unatoč tome danas su odlični susjedi i nitko ne zna čiji je kapital u nekoj tvornici. To će se dogoditi i kod nas, samo treba proteći još neko vrijeme.

NACIONAL: Kako biste opisali svoju poslovnu filozofiju? – U poslu trebate biti pošteni i korektni. Osim toga jako su važna i ulaganja – bez njih je teško očekivati bilo kakav uspjeh hrvatskih poduzeća. Otkako sam preuzeo tvornicu cementa, svake godine ulažemo približno 5 milijuna eura u modernizaciju i nove tehnologije. Ove smo godine u tu svrhu investirali čak 18.000.000 eura, što dovoljno govori o mojim poslovnim stajalištima. Kada je u socijalizmu osnovana našička tvornica cementa, cijeli je taj kraj bio poljoprivredni, tako da je trebalo proteći dosta vremena dok su se radnici naučili poslu. Ljudi jednostavno nisu imali naviku rada u tvornici i jedina je dobra stvar bila ta što je bivše rukovodstvo zapošljavalo dosta mladih ljudi. Među tim mladim stručnjacima, koji su vjerovali da se uz pomoć investicija može uspjeti, bio sam i ja.

NACIONAL: Najveća afera u Našicecementu datira iz prve polovice 90-ih kada je kći tadašnjeg predsjednika sabora Stipe Mesića pokušala kupiti tvorničke dionice. O čemu se radilo? – Kao dio visoko kapitalne industrije krajem 1992. krenuli smo u privatizaciju, ali jednostavno nije bilo dovoljno zainteresiranih za kupnju naših dionica. Pisali smo raznim državnim institucijama, općinama i školama pokušavajući u njima pronaći tisuću malih dioničara koji bi bez popusta otkupili dionice. Lobirajući kod potencijalnih kupaca sreo sam i Stipu Mesića kome sam ponudio otkup, ali on je rezolutno odbacio takvu mogućnost, argumentirajući kako bi ga kao političara protivnici razapeli. Nisam razumio takav odgovor jer smo sve radili po zakonu, a osim toga naprosto nisam mogao naći interesente za ulazak među male dioničare. Zato sam se kasnije obratio Dunji Mesić koja je na moje inzistiranje potpisala ugovor, ali ga nikada nije realizirala iako je ispunila sve uvjete. Pretpostavljam da ju je tata upozorio da to ne čini, iako mislim da je to velika šteta. Danas je mogla biti dioničarka uspješne kompanije.

NACIONAL: Koliko su vrijedile dionice Dunje Mesić? – Bio je to ugovor na milijun maraka.
NACIONAL: U kakvim ste odnosima s predsjednikom Mesićem? – Veoma dobrim, mislim da je on kvalitetan državnik. Poštujem ga i na ljudskoj razini jer je pristupačan, što se vidi u njegovom odnosu prema građanima. Iz profesionalnog gledišta mislim da radi dobro jer na svim inozemnim turnejama pokušava promovirati hrvatske tvrtke, a to ga sve u mojim očima čini velikim čovjekom.

NACIONAL: Jeste li vi tajkun? – Najprije biste vi meni morali odgovoriti što znači biti tajkun.

NACIONAL: Član financijske elite koja je tijekom posljednjih desetak godina, najčešće kroz privatizaciju, stekla ogromno bogatstvo. – Potječem iz velike seljačke obitelji u kojoj su moji pokojni roditelji othranili nas osmero braće i sestara. To znači da sam od najranije mladosti naučio raditi svojim rukama, ali sam kao većina braće i sestara paralelno s radom na obiteljskom imanju uspio završiti i fakultet. Nakon što sam diplomirao, zaposlio sam se u cementari i usporedno s time dio plaće ulagao u naš posjed. Kao mladi inženjer u jednom trenutku iznenada sam dobio priliku preuzeti tvornicu i napravili smo to što smo napravili – iako te 1990. još uopće nismo znali da će doći do privatizacije. Onoga dana kada sam postao direktor, pozvao sam na sastanak 50 najbližih suradnika i rekao im da idemo u investicije. Neki su se pobunili jer su mislili da će nas kupiti strane kompanije, na što sam im rekao: ‘Jedini sam upisan u sudski registar kao osoba odgovorna za sudbinu tvornice i kažem da ćemo ulagati u nju jer će to biti od koristi i radnicima, i poslovodstvu, i budućim vlasnicima. Ako netko tako ne misli, može otići sa ovog sastanka’. Nitko od okupljenih pedesetak stručnjaka nije se dignuo. Kada je došla privatizacija, dignuo sam kredite i kupio dionice u nominalnom iznosu od 5.000.000 maraka. Računao sam da mi više ne treba, čak i uz uvjet da godišnja dividenda iznosi 5 posto. Međutim, kada je 1996. Heidelberg cement dao ponudu PBZ-u za otkup kontrolnog paketa dionica, morali smo odgovoriti vlastitom ponudom i uspjeli smo. Onda su pokušali otkupiti dionice od malih dioničara zbog čega sam se zadužio kako bih ih spriječio. Postao sam većinski vlasnik, ali i danas dugujem 13 milijuna eura za vlasništvo nad dionicama Našicecementa. To je i moj odgovor na pitanje jesam li tajkun – jednostavno rečeno pojavila se prilika i uspio sam je iskoristiti.

NACIONAL: Koliko posto dionica držite preko svoje tvrtke Fiducia d. d.? – Približno 75 posto. Fiducia drži ukupno 88 posto Našicecementa, 8 posto ima CAIB, a ostatak stotinjak malih dioničara. Ali morate uzeti u obzir dug o kojem sam govorio i ogromne investicije u koje ulazimo svake godine. Osim toga, redovito dijelimo dividendu, prošle smo godine podijelili 45 milijuna kuna. U početku smo iz dividendi isplaćivali i dionice tako da su ih mali dioničari de facto dobili besplatno, a mnogi od njih naposljetku uspjeli prodati iznad nominalne cijene. Nedavno je državna revizija okončala provjeru privatizacije u 227 hrvatskih poduzeća, a rezultat je da je samo u njih 20 ona obavljena besprijekorno. Našicecement su jedna od tih dvadeset kompanija.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti skoro pa gazda jedne mikro regije koja ovisi o rezultatima vašeg koncerna? – Za mene je to ogromna odgovornost. I kada sam bio samo direktor, imao sam običaj prvi dolaziti na posao, a odlaziti među zadnjima. Kada odrastate na selu, dobro naučite kako na jesen pšenicu moraš najprije uzorati, zatim prihraniti, prskati i paziti da je ne napadne neka bolest – ako propustiš samo jedan segment, cjelokupni će godišnji urod propasti. Na isti način gledam na tvornicu ? nju stalno morate paziti i u nju ulagati jer inače sve može propasti. Da se razumijemo, volim svoj posao i nije mi teško izdržati ovakav tempo. Osim toga on nerijetko podrazumijeva i ugodna druženja s poslovnim partnerima, što meni kao osobi koja se voli družiti jako odgovara.

NACIONAL: Koliko je vašem uspjehu pridonio sadašnji investicijski ciklus, prvenstveno u cestogradnji i građevinarstvu? – Sasvim je sigurno da su aktualne građevinske aktivnosti dale veliki zamah tvrtkama poput naših. Tamo gdje se grade ceste, cement je jedna od osnovnih komponenti. Ali ja spadam u one koji ne strahuju ni od dana kada će sve autoceste u Hrvatskoj biti gotove jer sam siguran kako će tada započeti novi investicijski val, odmah uz novosagrađene prometnice. Na tim mjestima počet će gradnja motela, hotela, benzinskih crpki, kanalizacije i vodovoda u cijelom jadranskom području. To znači da dovršenje autocesta neće predstavljati opasnost za građevinsku industriju jer će početi izgradnja prateće infrastrukture kao što je to napravljeno u Španjolskoj. Osobno sam ovog ljeta uživao čekajući u redovima na naplatnim kućicama jer sam, gledajući tolike automobile, znao da se u državnu blagajnu slijevaju ogromna sredstva. Posjetitelji će sada lakše dolaziti i do udaljenijih lokacija i u njih unositi gospodarski razvoj.

NACIONAL: O ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj postoje dva suprotstavljena mišljenja, optimistično koje šire krugovi oko vlade i katastrofično koje zastupa oporba. Kome biste se priklonili? – Stanje sasvim sigurno nije katastrofalno, iako bi bilo dobro smanjiti poreze i tako rasteretiti gospodarstvo. Hrvatska je premala zemlja za ovolike poreze. Ali posljednjih godina svjedočimo velikom napretku koji ljudi kao da ne primjećuju. Dovoljno je sjetiti se ogromnog unutarnjeg duga koji je postojao do pred nekoliko godina, a najveći je dužnik bila država. Danas tog duga više nema i sve se uredno isplaćuje, što je veliki napredak. Činjenica je da svi želimo ubrzanje u provođenju reformi, no to je puno lakše reći nego realizirati.

NACIONAL: U Slavoniji postoji dosta rašireno mišljenje kako vlada ne poklanja dovoljnu brigu ovoj regiji. Smatrate li i vi da država treba nadgledati gospodarske procese? – Naša kompanija nikada nije očekivala da će država za nju nešto napraviti. Problem je u tome da ljudi često za vlastite propuste traže krivce pa tako optužuju i državu. Osobno držim da vlasti trebaju stvoriti dobre okvire za rad gospodarstva, a ako i tada nekoj tvrtki ne ide, onda je problem njezin menadžment, a ne država ili vlada. Uprave naših poduzeća trebale bi malo više poraditi na osmišljavanju strategija i onda s tim planovima doći u Zagreb. Uvjeren sam da će svaka vlast podržati dobre projekte. U tom smislu u Slavoniji nedostaju ljudi koji imaju ideje kako potaknuti razvoj, a i tamo gdje ih ima, međusobno su slabo povezani.

NACIONAL: Što planirate raditi idućih 4-5 godina? – Kupili smo puno poduzeća u koja ćemo sada morati ulagati dosta novca. Najvažniji je cilj njihov preustroj i restrukturiranje za što će nam trebati oko tri godine. Tada ćemo u potpunosti konsolidirati svoj položaj na regionalnom tržištu i moći ćemo izići na burzu, čime ćemo privući još novog kapitala. On nam je potreban za sljedeći korak koji planiramo, a to je širenje poslovanja koncerna i izvan regije. Što se mene tiče, nemam ni najmanju opsesiju biti vlasnikom 70 posto dionica. Bolje je imati 10 posto u vrhunskoj firmi, iz koje ću onda ubirati visoke dividende, nego 70 ili 80 posto u nestabilnom poduzeću. Novac nije svrha mog bavljenja ovim poslom. Moj je cilj napraviti dobar posao i koncern voditi na pravi način, a onda novac dolazi po samoj logici stvari.

NACIONAL: Koji su vaši hobiji? – Volim redovito igrati tenis. Nekada sam često odlazio i na nogometne utakmice, ali sada to radim puno rjeđe. Postao sam navijač Hajduka vjerojatno zato što sam porijeklom Dalmatinac. Približno polovicu stanovnika Feričanaca čine dalmatinski doseljenici koji su u taj kraj stigli potkraj I. svjetskog rata. Među njima bili su i moji djed i otac koji su se doselili 1917. iz okolice Sinja.

IVAN ERGOVIĆ
Rođen 1956. u Feričancima
Biografija
1982. diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu
1983. počeo raditi u Tvornici cementa Našice, četiri godine kasnije postao šef službe strojarskog održavanja, a od 28. lipnja 1990. je glavni direktor Našicecementa. U svibnju 2001. imenovan je predsjednikom uprave konzorcija Našicecement d. d. što se sastoji od 14 poduzeća koja proizvode 770.000 tona cementa, zapošljava 3.000 radnika i ostvaruje godišnji prihod od 1 milijardu kuna. Članice konzorcija:
Dilj d.d. Vinkovci (proizvodna crijepa), Slavonija IGM Našice (proizvodnja opeke), Našički interijer d.o.o. (građevinarstvo), NP Beton proizvod Zagreb (proizvodnja betona), Osilovac Feričanci (poljoprivreda), Feravino d.o.o. Feričanci (vinarija), Našički autocentar (trgovina i usluge), Gastromarket Našice (ugostiteljstvo), GP Put d.d. Sarajevo (niskogradnja, kamenolom i ciglana), IGK Polet Novi Bečej (proizvodnja crijepa i keramičkih pločica), Opeka Smederevska Palanka (ciglana), Stražilovo Sremski Karlovci (ciglana) i Jelen ? Jelen Do (proizvodnja vapna i kamena).

LJUBITELJ VINA

NACIONAL: Odakle interes za investiranje u poslove s vinom? – Kupili smo vinariju u Feričancima gdje sam rođen, ali to nije nekakav unosan posao niti ima veze s našim primarnim poslovnim aktivnostima. Želimo napraviti modernu vinariju zbog čega smo kao savjetodavce angažirali i jednu francusku tvrtku iz poznate vinske pokrajine Bordeaux. Vjerujem da ćemo već ove godine sa 150-200 hektara vinograda uspjeti napraviti nekoliko sorti koje će biti dovoljno kvalitetne da će se moći prodati na međunarodnom tržištu. Možda sve to radim i iz nekakvog lokalpatriotizma jer je moja pokojna majka radila kao nadničarka u tim vinogradima, a riječ je i o mom rodnom kraju za koji sam jako emotivno vezan. Moja je obitelj imala veliki vinograd s 8.000 čokota na kojem smo svi radili i tako se prehranjivali. Stoga ne čudi da sam zaljubljenik u vino, premda mi je teško reći volim li više pinot, graševinu ili rajnski rizling.