Ulaskom SiCG u "Partnerstvo za mir" oklopne i topničke postrojbe Vojske SiCG održavat će zajedničke vježbe s američkim marinskim snagamaPočetkom iduće godine zajednica Srbije i Crne Gore, na putu za NATO, bit će primljena u članstvo “Partnerstvo za mir” a odmah potom uslijedit će konkretni razgovori zapadnog vojnog saveza, odnosno američke administracije sa službenim Beogradom o korištenju pojedinih vojnih baza jugoslavenske vojske za potrebe američkih oružanih snaga, doznaje Nacional iz diplomatskih izvora. Aerodrom u Sjenici na nadmorskoj visini od 1000 metara s poletno-sletnom stazom dugom 3 tisuće metara i širokom 45 metara strateški je važna zračna luka na Balkanu koju bi američka vojska koristila kao prolaznu vojnu bazu svojih snaga veličine divizije na putu za Bliski istok, Afganistan, Irak i područje Kaspijsko-kavkaske regije u budućnosti. Zračna baza iz koje su polijetali jugoslavenski MIG-ovi oštećena je u NATO bombardiranju, ali bi se vrlo brzo prenamijenila za prihvat težih američkih zrakoplova.

Već početkom iduće godine Srbija i Crna Gora ući će u Partnerstvo za mirPored toga, Amerikanci su zainteresirani i za radarsku postaju na Pančićevom vrhu na Kopaoniku u koju je ugrađena britanska tehnologija kompatibilna s NATO standardima s koje se može nadzirati i kontrolirati veliki dio zračnog prostora jugoistoka Europe, a interes postoji i za vojne instalacije na Pešteru. Ulaskom SiCG u “Partnerstvo za mir” oklopne i topničke postrojbe Vojske SiCG održavat će zajedničke vježbe s američkim marinskim snagama na poligonu Pasuljanske livade, dok će američke specijalne postrojbe iz sastava 10. skupine američkog zapovjedništva za Europu započet zajedničke vježbe s 63. padobranskom brigadom iz Niša, Odredom specijalnih vojnih antiterorističkih snaga “Kobre.”

U prilog tome ide i činjenica kako su pripadnici 63. padobranske brigade već ugostili američke ratne veterane padobrance, koji u pravilu imaju bliske veze s Pentagonom i američkom administracijom.

Sedam tisuća pripadnika američke vojske nalazi se već tri godine u američkoj bazi “Bondsteel” na Kosovu, a s obzirom na njezinu veličinu posve je jasno da će američki vojnici tamo ostati duže vrijeme. Baza “Bondsteel” u blizini Uroševca izgrađena je kako bi osigurala nazočnost američkih vojnika na području prolaska naftovoda iz Kaspijskog jezera, preko bugarske luke Burgas na Crnom moru, Makedonije i odredišta albanske luke Vlore. Nafta bi se tankerima dalje vozila na Zapad, odnosno u SAD. Zanimljivo, američka naftna kompanija “Halliburton Co.” koju je vodio sadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney, životno je zainteresirana za izgradnju spomenutog naftovoda, a kao potvrda tome je i činjenica da je upravo ona izgradila “Camp Bondsteel”, osigurala dnevno 2500 kubika vode za vojnike, 18 tisuća obroka, te pri tom zapošljava 5 tisuća Albanaca i 15 tisuća zaposlenika iz drugih zemalja.

Sjedinjenim Američkim Državama vojna je nazočnost u Srbiji i Crnoj Gori važna i u simboličkom smislu. Ona treba pokazati ispravnost američke politike koja djeluje prema totalitarnim, nedemokratskim režimima, a ne narodima. Za Amerikance bi bilo važno da dobiju novog saveznika, samo nekoliko godina nakon sukoba sa njim. To bi trebao bit poučan primjer i drugim državama koje su bile ili su u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Doda li se planiranom dolasku američkih postrojbi na tlo Srbije razmještaj američkih vojnika u Makedoniji i zainteresiranost Pentagona za korištenje vojnog poligona Krivolak, američki centri za logistiku na zračnoj luci Petrovac kod Skopja, u vojarnama Tetovo i Kumanovo, te smještaj i kontrola američkih pripadnika oružanih snaga nad aerodromom Dubrava kod Tuzle u BiH, proces američkog vojnog pozicioniranja na Balkanu bit će završen.

Hrvatska i Slovenija, u strateškom smislu, nisu zemlje od interesa za američku vojnu nazočnost, jer se američki interesi a time i interesi Saveza pomjeraju istočnije od tih zemalja, a za njihovo ostvarenje bit će dovoljno koristiti vojne baze i zračne luke u državama kao što su Bugarska, Rumunjska, Srbija i Crna Gora.

Pored strateških razloga za skori dolazak američkih snaga u SiCG, postoji i još jedan, a vezan je za sigurnost i opskrbu ne tako malog broja američkih vojnika u sklopu mirovne misije KFOR-a na Kosovu.

Naime, pogoršanje sigurnosne situacije u Makedoniji i scenarij rata između makedonskih oružanih snaga i naoružanih gerilskih skupina Albanaca presjekao bi rutu opskrbe mirovnih postrojbi Solun-Kosovo. Mogućnosti opskrbe mirovnih snaga preko planinskih masiva Kukeš u Albaniji, gdje caruju kriminalci i bande plaćenika, odbačen je odmah u početku jer bi za takvo što trebalo najmanja godinu dana, kao i za opskrbu preko Crne Gore.

Najsigurniji pravac opskrbe i zamjene vojnika na Kosovu išao bi najvjerojatnije iz mađarske baze Taszar u blizini srbijanske granice, u kojoj su američke snage prisutne još od 1996., preko Novog sada na sjeveru i Niša na jugu.
Pripremajući SiCG za buduće pristupanje euroatlantskim integracijama, NATO je još ove godine održao u Srbiji orijentacijske seminare za visoke časnike Vojske SiCG, a Pentagon očekuje da vojnici i časnici Vojske SiCG krenu na školovanje u američke vojne akademije West Point i Fort Lauderdale.

Polaznici i profesori američke Nacionalne ratne škole bili su sredinom svibnja ove godine u posjeti Vojsci SiCG, te su uspostavili kontakte s pripadnicima 72. specijalne brigade iz Pančeva.

Utjecajni američki kongresmen Curt Weldon boravio je ove godine također u Srbiji, obišao je namjensku vojnu industriju “Crvena zastava” iz Kragujevca i nagovijestio smanjivanje visokih carinskih stopa za uvoz oružja iz Jugoslavije.

To je osobito važno za vojnu industriju u Kragujevcu jer “Crvena zastava” ima već dva potpisana ugovora o izvozu 16 tisuća karabina i 10 tisuća pištolja “CZ-99” u SAD, koji su još uvijek važeći. Međutim, američki je partner zbog visokih carina i dugog čekanja na isporuku odustao od posla.

Realno je očekivati ne samo da će Srbija i Crna Gora omogućiti NATO-u korištenje svoga teritorija i postojećih vojnih baza, nego i pripremanje elitnih snaga Vojske SiCG za skoro sudjelovanje u mirovnim misijama UN-a i NATO-a.

Srbija i Crna Gora imaju važan geostrateški položaj kojega bi NATO mogao koristiti kao logističku osnovicu za djelovanje na istok. NATO snage, koje će se uskoro stacionirati u Rumunjskoj i Bugarskoj i predstavljati prvi ešalon za djelovanje prema istoku, moraju imati sigurno zaleđe u kojem bi se stacionirale snage drugog ešalona.

To bi omogućavalo i učinkovitu zaštitu protoka strateških energenata s istoka na zapad. Američki je interes imati i NATO snage izvan Makedonije i Kosova, ali u njihovoj blizini. One bi trebale pratiti rješavanje albanskog nacionalnog pitanja na Balkanu koje je u tijeku, smanjujući moguće sigurnosne rizike.

Stacioniranjem NATO snaga u Sandžaku postiglo ne bi se postiglo samo to, nego bi se onemogućilo i čvršće povezivanje muslimanskog faktora na Balkanu. Sa ovakvim ciljevima NATO snage bi kao saveznika vrlo brzo dobili i Vojsku SiCG.

Nije realno očekivati brzi završetak kriza na Balkanu, konačno rješenje statusa Kosova, završetak međunarodnog protektorata u BiH i perspektive opstanka Makedonije. Pored toga, krize na Srednjem istoku će se umnožavati i produbljivati. To će utjecati da će NATO baze u Srbiji i Crnoj Gori morati bit stacionarnog tipa na dugo vremensko razdoblje.

U prvo vrijeme to će vjerojatno bit zrakoplovne baze s kompletnom infrastrukturom, a s vremenom će se stvarati uvjeti za vojne baze dovoljnog kapaciteta za smještaj većeg broja američkih vojnika.

Ovo će bit povezano s procesom transformacije i smanjenja Vojske SiCG i premještanjem NATO snaga iz zapadne u istočnu i jugoistočnu Europu. U tome će i Srbija i Crna Gora tražiti svoje interese, prvenstveno u odnosu na konačno rješenje statusa Kosova?.

Nema dvojbe kako će srbijansko rukovodstvo u konačnici prihvatiti sve zahtjeve američke strane, a na to upućuje i nedavna izjava srbijanskog premijera Zorana Živkovića koji je 15. kolovoza, opraštajući se na pogrebu djece ubijene u napadu albanskih terorističkih skupina na Kosovu, rekao: “Srbija u obrani Kosova ne može sama i mora tražiti saveznike u velikim i jakim, kako bi ostvarila svoje ciljeve”. Posve je očito da je Živković u tom trenutku mislio na pomoć SAD-a.

Da je tome tako može se zaključiti iz nedavne odluke srbijanskog Parlamenta. Naime, nakon nedavnih intenzivnih bilateralnih srpsko-američkih kontakata, uslijedilo je donošenje Rezolucije srbijanskog Parlamenta o neodvojivosti Kosova kao dijela Srbije, što pokazuje da je započeo proces donošenja i drugih strateških odluka.

Jedna od njih će bit sigurno i odluka o NATO bazama u Srbiji i Crnoj Gori. U svakom slučaju, treba očekivati jačanje američko-srpskog partnerstva, o čemu trebaju povesti računa i druge zemlje u regiji.