Slušajući intoniranja hrvatske himne u Beogradu, osjećao sam se poput sportaša koji je osvojio zlato na olimpijadi i sada gleda kako se na jarbol podiže zastava njegove državePosljednji put bio sam u Beogradu u ljeto 1991. kada je već bilo potpuno vidljivo da se Jugoslavija više ne može održati. Ni jedna savezna institucija nije funkcionirala, a Milošević i njegova ekipa nisu prihvaćali nikakvu federativnu ni konfederativnu Jugoslaviju. Već tada je bilo jasno da se srpsko rukovodstvo odlučilo za rat i u takvim okolnostima smatrao sam kako je povratak u Beograd potpuno besmislen. Postojala je opasnost da me likvidiraju kako bi tadašnji potpredsjednik Branko Kostić zauzeo moj položaj čime bi svijet priznao krnje Predsjedništvo SFRJ. Uostalom, nije prošlo puno vremena i JNA je bombardirala Banske dvore dok smo se u njima nalazili Ante Marković, Franjo Tuđman i ja, pokušavši nas likvidirati. Da im je to pošlo za rukom, na moje mjesto došao bi Kostić čime bi srpski blok preuzeo vođenje države, Markovića bi na čelu savezne vlade zamijenio Aca Mitrović, dok bi Tuđmanovom smrću u Hrvatskoj nastalo bezvlašće jer u tadašnjim okolnostima nitko ne bi bio u stanju raspisati nove izbore. Umjesto u Beogradu sjednice predsjedništva poslije smo u dva navrata organizirali u Haagu, a u istom sam gradu nedavno opet susreo Slobodana Miloševića.

'Znao sam da će se, što god da kažem, ovdašnji radikali poput Pašalića razljutiti, ali ne trebamo se hvaliti svojim zločinima' 'U Beogradu je napravljen korak koji koristi i Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori', smatra predsjednik Stjepan MesićDok sam letio za Beograd, razmišljao sam upravo o jeseni 1991. i Haagu gdje je lord Carrington organizirao dvije sjednice Predsjedništva SFRJ, na kojima se pokušao postići miran razlaz republika ili bar osigurati nekakva konfederacija koja bi prethodila kasnijem razlazu. Na jednoj od tih sjednica rekao sam Slobodanu Miloševiću kako će zbog rata koji je započeo s ciljem stvaranja velike Srbije na kraju izgubiti sve. “Srbi će te objesiti, a ja te molim da dok te budu vješali, misliš na mene, a ja ću na tebe”, rekao sam mu. Milošević je otpuhnuo dim svoje cigare i odgovorio mi: “Još ćemo mi da vidimo koga će da vešaju.”

Dolazeći punih 12 godina poslije u Beograd, očekivao sam da će moj posjet pridonijeti razvijanju odnosa Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Prijašnjih godina u sklopu multilaterale nekoliko sam se puta susretao s tadašnjim predsjednikom Vojislavom Koštunicom i postigli smo dogovor o jednom ovakvom susretu. Međutim nakon poznatih događanja u Srbiji Koštunica se povukao, tako da sam uspostavio kontakte s novim predsjednikom Srbije i Crne Gore Svetozarom Marovićem. On je zagovornik europske Srbije i istih takvih standarda što me navelo da se susretnem s njim. Osim toga, između naših država postoje i neka otvorena pitanja, od povratka izbjeglica i njihove imovine do vraćanja imovine hrvatskih poduzeća u Srbiji kao i njihovih tvrtki kod nas. Tu su i nacionalne manjine koje trebaju postati most suradnje među nama u čemu će nas podržati i Europa.

Slušajući intoniranja hrvatske himne u Beogradu, osjećao sam se poput sportaša koji je osvojio zlato na olimpijadi i sada gleda kako se na jarbol podiže zastava njegove države. Otišao sam iz tog grada kada je rat praktički već započeo, moja sigurnost je bila ugrožena, a sada sam se vratio, nakon što su se moje prognoze ostvarile. Odgovorni za rat su u Haagu ili više ne predstavljaju važniju političku snagu i to je trijumf svih nas u Hrvatskoj koji smo mislili da se Jugoslavija ne može održati. Bilo je tu i osobnog ponosa jer danas se vidi da sam imao pravo kada sam govorio da se Bosna i Hercegovina ne može i neće podijeliti, da će zagovornici ratne opcije završiti pred sudovima, dok će naposljetku rat biti prenesen u Srbiju, što se i dogodilo 1999. kada je intervenirao NATO savez.

Dok smo se vozili od aerodroma prema gradu, sa mnom je u automobilu bio njihov ministar za manjine i ljudska prava Rasim Ljajić. To je pametan i zanimljiv čovjek u čijem sam se društvu ugodno osjećao. Iako su se neki ljudi plašili da ćemo naići na neugodnosti ili uvrede, građani pored kojih smo prolazili bili su savršeno mirni, gotovo nezainteresirani za nas. Doslovno ni jedan jedini nas nije uvrijedio verbalno ili neverbalno, a nekoliko osoba nam je čak i zapljeskalo. Sa zadovoljstvom sam primijetio da su mi aplaudirale gotovo isključivo dame. Konačno, ja s Beograđanima nikada nisam imao ni jedan eksces dok sam bio član Predsjedništva ex-Jugoslavije.

Beograd se jako promijenio, niz zgrada uništeno je tijekom NATO-ve ratne operacije. Bombardirane su zgrade Centralnog komiteta, Radiotelevizije, SUP-a, Genaralštaba, tako da pojedini dijelovi Beograda podsjećaju na njemačke gradove na kraju II. svjetskog rata. Dakako u puno manjem opsegu, ali te slike pokazuju da je Miloševićev režim morao popustiti pred vojnom moći atlantskog saveza. Lica ljudi i način odijevanja pokazuju da su svi u nekakvom iščekivanju. To nije čudo kada se zna podatak koji sam čuo tijekom razgovora s domaćinima da je prije rata dohodak po stanovniku u Srbiji iznosio 5500 dolara, dok je danas manji od 2000. Tako drastično osiromašenje možete vidjeti na ulicama kojima prolazite.

Pamtim događaj s Franjom Tuđmanom koji je doputovao na pregovore, nakon kojih smo krenuli na večeru u restoran Kluba književnika u Francuskoj 7. Vodio ga je jedan Dubrovčanin Ivo koji je spremao dobru mediteransku kuhinju pa smo ga odlučili posjetiti. Bili smo točno ispred ulaza kad je odatle izišao Vojo Šešelj s pratnjom. Srećom nije bilo provokacija, jednostavno smo se mimoišli i produžili svojim putem. Moram priznati da su dok sam živio u Beogradu, tamošnji kuhari doista pokazivali iznimna kulinarska umijeća, a slično je bilo i prilikom ovog posjeta. Jedino mi se čini da je tadašnja kuhinja bila nešto bogatija.

Svjestan sam kako je najveći interes javnosti pobudila razmjena isprika između mene i predsjednika Marovića. Nas dvojca smo najprije imali tet-a-tet razgovor i na samom kraju mi je rekao da će se ispričati, ali ne i kojim će smjerom ići ta isprika. Kazao sam da ću onda i ja odgovoriti na ispriku. Moram reći da Svetozara Marovića doista doživljavam kao iskrenog čovjeka i vrhunskog intelektualca zainteresiranog za popravljanje naših odnosa i kažnjavanje krivaca. Zaista sam njegovu ispriku doživio kao iskrenu jer ju je precizno locirao na posljednji rat i ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Pritom je jasno naglasio kako nisu odgovorni narodi nego pojedinci koji za počinjena nedjela trebaju biti kažnjeni bez izuzetaka. Vjerujem da ćemo nakon ove Marovićeve isprike iskrenije komunicirati na različitim razinama, od običnih ljudi preko gospodarstva do parlamenata.

Kao što je poznato, potom sam se i ja ispričao svima kojima su građani Hrvatske u bilo koje vrijeme nanijeli bol ili štetu protivno zakonu ili zloupotrebljavajući svoju poziciju. Naglasio sam “bilo kada i u bilo koje vrijeme”, dakle nisam spominjao poimence ni jednu naciju. Znao sam da će se, što god da kažem, ovdašnji radikali poput Pašalića i njemu sličnih užasno razljutiti. Ali sam isto tako znao da će većina ljudi u Hrvatskoj razumjeti što sam htio reći. Polazim od toga da se ne trebamo hvaliti svojim zločinima, a na žalost i u našem je narodu bilo pojedinaca koji su ih činili.

Mi se ne trebamo hvaliti Jasenovcem i ustaškim logorima, zločinom u glinskoj crkvi, ali ni Bleiburgom ili Golim otokom jer je i tamo bilo Hrvata koji su činili zločine. Sve takve zločine sam osudio, a ako razne Pašaliće zabavlja da se njima hvale, onda neka se hvale. Međutim većina hrvatskog naroda je pametna i nikada neće nasjesti na takvo što. I još nešto, siguran sam da ovakvo gledište koristi Hrvatskoj jer smo svojim međusobnim isprikama Marović i ja pokazali da smo spremni surađivati, a ne voditi novi 30-godišnji rat.

Poslije sam razgovarao s Nenadom Čankom koga znam dosta dugo, dok sam prvi put susreo Natašu Mičić. Ona je pravnica i poznata je kao legalist. Dragoljuba Mićunovića znam odavno kao čovjeka liberalnih nazora, a svi troje pružaju nadu da će Srbija nastaviti na europskom putu.

U našoj je delegaciji bio i ministar financija Mato Crkvenac jer između Hrvatske i SiCG postoje brojna nerazjašnjena financijska pitanja. Zato smo održali niz separatnih razgovora i postigli dobar napredak. Spomenuli smo pitanje Inine imovine u Srbiji i zatražili da se ne čini ništa protuzakonito. Bilo je važno spomenuti i nekoliko ljudskih drama, recimo slučaj jedne naše građanke udate za Beograđanina. On je odveo njihovo 4-godišnje dijete u Beograd i sada joj ne dopušta da ga vidi, pa smo zatražili da to bude omogućeno. Na molbu vlasnika koji su me nazvali saznavši da odlazim u Beograd, založio sam se i za jednu našu tvrtku koja je kupila vojvođansku tvrtku u stečaju, a potom je stečajni upravitelj izveo prijevaru i naše ostavio bez ičega. U svakom slučaju hrvatsko gospodarstvo može dosta toga ponuditi Srbiji i vjerujem da će nakon ovog posjeta ekonomski pokazatelji potvrditi da je on bio uspješan i u tom segmentu.

Razgovarao sam i s predstavnicima udruga koje zastupaju Srbe koji se žele vratiti u Hrvatsku. To nisu nekakvi pobunjenici već ozbiljni ljudi koji su u vrijeme Oluje napustili svoje domove plašeći se ratnih razaranja. Danas se ti ljudi istinski žele vratiti, ali u njihovim kućama i stanovima nalaze se neke druge osobe ili im je imovina devastirana. Mnogi od njih su se zaposlili u Srbiji, ima ih među odvjetnicima i profesorima, ali istovremeno su me uvjeravali i da su lojalni građani Republike Hrvatske. Oni od svog izbjeglištva ne pokušavaju profitirati, nego se istinski žele vratiti, a prema našim procjenama radi se o 10 do 13.000 ljudi.

U svakom slučaju u Beogradu je napravljen korak koji koristi i Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. Nakon ovog posjeta stvari neće biti iste i vjerujem da ćemo jednog dana pokazati Europi da smo sposobni biti dobri susjedi. Vjerujući u to, pozvao sam predsjednika Marovića u službeni posjet Zagrebu. Nadam se da ga neću morati čekati godinu dana, nego da će naše diplomacije to organizirati u kraćem roku.

USPOMENE NA 1991.
Predsjedništvo Jugoslavije imalo je 1991. dvije sjednice u Haagu, gradu gdje sam nedavno opet sreo Miloševića

KULINARSTVO PRIJE I POSLIJE RATA
Dok sam živio u Beogradu, kuhari su pokazivali iznimna umijeća, a tako je bilo i sada, iako manje bogato nego nekad