PROTIVNIK VLASTI sirijskog predsjednika Bashara al-Assada javno protestira protiv nasilja nad 'protuvladinim banditima', kako ih nazivaju pripadnici režima, pokazujući potresne fotografije njihovih mrtvih tijelaSituacija u Siriji je sve dramatičnija, a žrtve režimske represije prodemokratskog pokreta sve brojnije. Jedna sirijska nevladina organizacija tvrdi da je od početka nemira prošlog mjeseca u Siriji u raznim pobunjenim gradovima pobijeno oko 400 ljudi, samo u jednom danu ovog tjedna njih čak 79. Novinar Robert Fisk, dopisnik londonskog dnevnog lista The Independent s Bliskog istoka, te sigurno jedan od najboljih poznavatelja ovog područja, tvrdi da je ubijeno 320 osoba.

Svjedočanstva o tome kako su pobijeni posebno su uznemirujuća. Neke su pobili policajci u sukobima tijekom demonstracija, neke su ubili agenti tajnih službi kada su pretresali kuće poznatih disidenata, neke su pobili pristalice režima koji su snajperima pucali po sudionicima pogreba ranije ubijenih prodemokratskih demonstranata, neke je pobila vojska kada je tenkovima upala u pobunjeni grad Deru. Dosta toga je dokumentirano, demonstranti su snimili neke dramatične scene, a snimke stavili na YouTube ili ih poslali nekim inozemnim TV mrežama. Na sirijskoj državnoj televiziji te se snimke ne mogu vidjeti, ali i tamo se mogu vidjeti grozne snimke mrtvih ljudi, nekih iskasapljenih, drugih izvađenih očiju, ali se tvrdi da su to žrtve “protuvladinih bandita”, koji potaknuti i plaćeni od inozemnih centara moći nastoje srušiti legalnu vlast predsjednika Bashara al-Assada.

Pokazujući te snimke sirijska državna televizija želi pokazati kakve su zvijeri protivnici režima. No, ono što se sada pokazuje na sirijskoj televiziji inozemni izvjestitelji interpretiraju na drukčiji način. Kao prvo, ako ima mrtvih i na strani režima, to pokazuje koliko su odlučni postali protivnici režima, koji su počeli akciju protiv režima organiziranjem mirnih prodemokratskih demonstracija, a sada se to pretvara u oružani otpor režimu, pa i režim ima gubitaka. No, postoji i druga interpretacija tih snimaka, da te ljude, čija su mrtva tijela mahom u uniformama, uopće nisu ubili antirežimski demonstranti nego su ih pobili pripadnici Assadovih službi sigurnosti jer su odbijali pucati na demonstrante, te ih izmasakrirali da bi zastrašili kolebljive pripadnike režimskih službi. Sve to pokazuje kako se situacija u Siriji sve više zaoštrava, te sve dramatičniji događaji nagovještavaju da i Sirija ide prema građanskom ratu. Tvrdi se da se sirijska vojska priprema tenkovski upad u još jedan grad gdje se pobuna jako razbuktala. Tvrdi se da je došlo i do sukoba dviju brigada sirijske vojske, elitne Četvrte brigade kojom zapovijeda jedan od braće predsjednika Assada, te dijela Pete brigade, a u tom sukobu je odlično opremljena i uvježbana Četvrta brigada, čiji su tenkovi i upali u pobunjeni grad Daru, svladala odmetnuti dio Pete brigade. Neki strani izvjestitelji s Bliskog istoka podsjećaju na događaj iz 1982., koji mnogo govori o tome kako će se događaji vjerojatno razvijati u Siriji. Krajem sedamdesetih godina u Siriji je jačala opozicija, nezadovoljna načinom na koji je tadašnji sirijski diktator Hafez al-Assad, otac sadašnjeg predsjednika, vodio zemlju, koji je svu vlast koncentrirao u svojim rukama, rukama svojih najbližih rođaka, te pripadnika Alavitske sekte, manje islamske sekte iz sjevernog dijela Sirije, kojoj je i Assad pripadao. Opozicijski pokret je rastao, pridružile su mu se razne grupacije, pa i neke islamističke, a njegov centar je bio u gradu Hami nedaleko Damaska.

PREDSJEDNICI POD UDAROM Sirijski predsjednik Bashar al-Assad s libijskim predsjednikom Muammarom Gaddafijem, koji se također posljednjih mjeseci suočio s masovnim prosvjedima, no zasad se uspješno održava na vlastiAssad se s opozicijom odlučio obračunti na najokrutniji način, pa je u grad Hamu poslao vojsku. Vojska je opkolila grad, ušla u njega te, nakon što su pripadnici opozicije počeli pružati otpor, počinila grozan pokolj. Točan broj mrtvih se ne zna, ali ubijeno je između 20.000 i 40.000 ljudi, mahom civila, ali i oko tisuću vojnika. Centar grada je bio gotovo potpuno srušen. Pokolj je bio toliko šokantan da je opozicija u potpunosti prestala djelovati, pa sve do danas nije bilo nikakve ozbiljnije opozicije u Siriji. Sadašnje ponašanje režima, koji u gradove gdje su najjače prodemokratske demonstracije, šalje tenkove da pucaju na demonstrante, pokazuje da je on spreman ponoviti ono što je napravio prije 29 godina u Hami. Valja napomenuti da je sirijska vojska vrlo moćna, dobro naoružana, mahom odana režimu, vođena ljudima iz najbližeg Assadova kruga. Riječ je o sposobnoj vojnoj sili, koja je operativno djelotvorna, očvrsnula u sučeljavanju s Izraelom oko Golanske visoravni, ali i u operacijama proteklih godina u Libanonu, gdje je sirijska vojska više puta intervenirala u tamošnjem građanskom ratu i tamo imala stacionirane svoje postrojbe. Zbog spomenutog sučeljavanja s Izraelom, te zbog mogućnosti da se borbe oko Golana ali i u Libanonu obnove, sirijska vojska je ne samo stalno u stanju povećane pripravnosti, nego je i dimenzionirana za vođenje ozbiljnog rata. Zbog toga će se sirijski demonstranti suočiti s vrlo ozbiljnim protivnikom, a svaki građanski rat u Siriji bit će mnogo krvaviji nego onaj u Libiji. Protivnici režima suočit će se s mnogim logističkim problemima u jednom takvom sukobu, ne samo zato što su bez ikakva oružja i vojne logistike, nego i stoga, što za razliku od Libije, ne postoji šire područje gdje bi se pobunjenici mogli koncentrirati u većem broju, kao što je to u Libiji slučaj s Benghazijem i područjem Cirenaike. Uz to, i međunarodni i diplomatski okoliš različit je od onoga koji je pratio početak libijske prodemokratske revolucije. Sirijski protivnici režima započinju svoju akciju u mnogo težim okolnostima od onih u kojima je počinjala pobuna u Libiji.

Događaje u Siriji pažljivo prate u prijestolnicama Bliskog istoka i svijeta, jer mogu dramatično promijeniti političke prilike u području Bliskog istoka, ali i unutarnju ravnotežu u okolnim zemljama. Sirija je jedna od najvažnijih bliskoistočnih zemalja, ne toliko zbog svoje veličine i snage, koliko zbog politike koju je posljednjih desetljeća vodila, a koja ju je na poseban način pozicionirala na mjesto vođe radikalne frakcije u tom dijelu svijeta. Sirija je ključna karika u lancu koji vodi od Irana preko nje do radikalne šiitske organizacije Hezbollah u Libanonu, te do Hamasa i drugih još radikalnijih palestinskih frakcija. Taj savez snažno djeluje na sveukupno stanje na Bliskom istoku. Neki elementi sirijske politike su posebno važni. Sirija je jedina susjedna zemlja Izraelu koja s Izraelom nije postigla nikakav sporazum o primirju ili trajnijem miru. Ona još ima i teritorijalni spor s Izraelom, i to oko strateški važne Golanske visoravni, koju je Izrael okupirao u ratu 1967. godine. Zbog takvog stanja u odnosima između Izraela i Sirije, nemoguće je da se sveopći odnosi Izraela i njegovih arapskih susjeda podigne na višu razinu. Nije to samo zbog stava arapskih političara, nego i zbog radikalnih izraelskih političara, koji smatraju da se ni u kakve nove mirovne aranžmane, pa ni u ozbiljniji sporazum sa Palestincima ne može ići dok Sirija vodi neprijateljsku politiku prema Izraelu, i to ne samo zaoštravajući spor oko Golanske visoravni, nego i pomažući na razne načine Hezbollah i Hamas u njihovim oružanim i terorističkim akcijama protiv Izraela. Izraelu je režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada najoštriji protivnik, ali, paradoksalno, ima mnogo onih u Izraelu koji su s tim zadovoljni, a nisu zadovoljni sa sadašnjom prodemokratskom pobunom u Siriji protiv režima, jer smatraju da politika sadašnjeg režima Izraelu odgovara kao izgovor za oštru politiku prema Palestincima. To je poznata situacija za Izrael, dok bi rušenje Assadova režima vodilo u veliku nepoznanicu i za Izrael. I u Iranu se, kao i u Izraelu, pažljivo prate sirijski događaji. Iranu je Sirija najvažniji i zapravo jedini pravi saveznik u arapskom svijetu, ključan iz političkih, ali posebno iz vojnih i subverzivnih razloga. Sirija blokira razne političke akcije koje bi umjerenije arapske zemlje željele provoditi protiv Irana kao zajedničku arapsku politiku, a u strateškom vojnom smislu važna je Iranu, jer preko nje Iran održava veze sa Hezbollahom, za Iran vrlo važnom organizacijom preko koje čini pritisak na Izrael i na zapadne zemlje. Sirija je za Iran vrlo važna i zbog razvoja događaja u Iraku, jer je blokirala pokušaje intervencija u početku Iračkog rata sa zapadne strane u Irak, te bila zemlja preko koje su operativci Al Qaede ulazili u Irak. Dođe li do promjene režima u Siriji, Iran će ostati još izoliraniji, pa zato vlada u Teheranu snažno pomaže režim u Damasku, te se tvrdi da su čak i neke iranske postrojbe ušle u Siriju da pomognu u akcijama protiv pobunjenika. Događaji u Damasku vrlo se pažljivo prate i u Libanonu, jer od stabilnosti u Damasku ovisi i stabilnost Libanona. Libanon je umjetno stvorena država gdje različite vjerske i etničke skupine ratuju vojno, subverzivno i politički od sredine sedamdesetih godina, a Sirija se u to neprestano miješa. Prvo je to činila pomažući kršćanske frakcije, potom islamske, a sada ima nekoliko političkih grupacija koje pomaže, a one pak u Libanonu provode sirijsku politiku. Ima mnogo onih u Siriji koji tvrde da Libanon čak i nije prava država, nego da je to sirijski teritorij, koji joj je otet u vrijeme kolonijalnog dijeljenja Bliskog istoka, te smatraju da bi se Libanon trebao pripojiti Siriji. Ako se sadašnje demonstracije pretvore u građanski rat, on će se sigurno prenijeti u Libanon, smatraju stručnjaci za libanonske prilike, ukazujući na neke znakove da se prosirijske libanonske frakcije već pripremaju za oružane sukobe.

Ulične demonstracije u pobunjeničkom gradu Deri, u koji je vojska ušla tenkovima i ubila neke od prosvjednikaDogađaji u Damasku pažljivo se prate i u Washingtonu. Američka vlada u posljednje doba počela je mijenjati politiku prema Siriji. Ranije, posebno u vrijeme administracije predsjednika Georgea W. Busha, SAD je prema Siriji vodio oštru politiku optužujući je da pomaže međunarodni terorizam i Al Qaedu. Štoviše, SAD je optuživao Siriju da se služi terorizmom, i to u Libanonu, gdje je ubijeno u terorističkim napadima nekoliko antisirijski nastrojenih političara. Kada je 2005. godine u Bejrutu ubijen moćni libanonski političar i poslovni čovjek Rafik Hariri - bivši premijer posebno blizak sa Saudijskom Arabijom - za što su optužene sirijske tajne službe, SAD je povukao svojeg ambasadora u Damasku. No, posljednjih godina formirala se na Zapadu nova politika prema Siriji, i to posebno pod utjecajem europskih zemalja. Ideja je bila da se počne surađivati s režimom predsjednika Assada, koji je školovan u Londonu, čija je supruga rođena u Engleskoj, te za kojeg se vjerovalo da bi mogao prihvatiti takvu politiku i prijeći – da tako kažemo – na zapadnu stranu. Amerikanci su prema tome u početku bili sumnjičavi, ali su kasnije počeli i sami prihvaćati takvu politiku, pa su početkom ove godine poslali ipak svojeg ambasadora u Damask. No, sada se situacija mijenja, pa zapadne zemlje rade oštar zaokret u svojoj politici prema Siriji, što se vidi iz zahtjeva Vijeću sigurnosti UN-a da se Siriji uvedu sankcije. Oko toga se Vijeće sigurnosti nije uspjelo usuglasiti, pa rezolucija nije donesena, i to stoga što Sirija ima još neke moćne prijatelje u svijetu, pa i među stalnim članicama Vijeća sigurnosti, koji je još nisu spremni pritisnuti. Sve će se, međutim, promijeniti ako u Siriji izbiju ozbiljniji nemiri, bude veće krvoproliće, te se cijela situacija počne transformirati prema građanskom ratu. A ako do njega dođe, bit će to vrlo krvava priča, jer je Sirija vrlo komplicirana zemlja – socijalno, etnički, ekonomski i vjerski – pa nitko ne zna kakve bi se vojne koalicije mogle formirati.