"U studenome 2000. bili smo na Rabu, supruga je slučajno u Novom listu vidjela osmrtnicu za Serđa Čandića, među ožalošćenima bilo je ime moga oca Idriza. Shvatio sam da je Serđo moj brat Izudin."“Ela je duboko nesretna. Znam da su događaji u Kutini strašno utjecali na njeno zdravstveno i psihičko stanje. Ali Ela nije sama na svijetu. Isabella Čandić, tako je njezino pravo ime, ima svoju obitelj. Ona je imala svoje roditelje, oca i majku – moga brata Izudina Čandića i Lydiju Stanković. Njezini roditelji nisu Spomenka i Branko Oblak. Kao najbliži rođak djevojčice koja je puno propatila u životu, kao njezin stric, tražim od nadležnih tijela Republike Hrvatske da Elu oduzme njezinim udomiteljima, jer Oblakovi to ne zaslužuju biti. Za njih su Ela i Nina samo izvor zarade i bogaćenja”, govori Safet Čandić, stric male Ele, umirovljeni vratar Psihijatrijske bolnice na Rabu, dragovoljac Domovinskog rata. Strašno je pogođen događajima u Kutini, u kojima su državna ministarstva demonstrirala potpunu nemoć, a preplašeni roditelji ispisali svoju djecu iz škole u kojoj je sada Ela u razredu samo s jednim učenikom. “Najljepše bi bilo kad bi Isabellu mogli dovesti k nama. Moja supruga Nada i ja to bismo najviše voljeli. Ali znam da je moje zdravstveno stanje takvo da tu želju gotovo i nije moguće ostvariti. Istina je da bolujem od PTSP-a, zbog rata u koji sam odmah krenuo sa Senjanima. Istina je da se liječim i pokušavam izići na kraj sa svojom bolešću. Pritišću me sve grozote srpskih zločina u Lici i Bosni. Nekad planem bez pravog razloga”, govori Safet Čandić dok mirno otpuhuje dim iz cigarete. “Ako i smještaj kod mene nije najbolje rješenje, znam da je život Ele s Oblakovima za nju najgore rješenje. Don Marino Ninčević iz Turnja spreman ju je smjestiti kod sebe. Tamo je sjemenište, škola i svi uvjeti za pristojan život. Mogli bismo se često posjećivati. Sad je to nemoguće. Oblakovi i neki čelni ljudi Ministarstva rada i socijalne skrbi zabranjuju mi da vidim Elu. I dr. Racz i udruga ‘Nuevo futuro’ sutra bi Elu uzeli natrag. Ako ovo društvo nema bolje rješenje od Oblakovih, mi smo je spremni uzeti k nama, unatoč mojoj bolesti. Branko i Spomenka Oblak nisu Eli dobri udomitelji. Oni samo koriste i Isabellu i Ninu radi stjecanja osobne dobiti. Pomoćnica ministra za rad i socijalnu skrb dr. Mirjana Znaor preko Eline tragedije sebi osigurava napredovanje u karijeri.”

Pomoćnica ministra rada i socijalne skrbi Mirjana Znaor strateg je sramotnog preseljenja Oblakovih u Kutinu i na taj način kompromitira premijera Račana i cijelu Vladu Elina majka Lydia otišla je iz Milana u Rim gdje joj se gubi svaki trag. Tražena je i preko Interpola, ali bez rezultata Otac je, iako ogrezao u drogi i kriminalu, Elu jako volio i ostavio joj novac: postoji ceduljica s iznosom i brojem računa, ali ne zna se u kojoj banci Safet Čandić rođen je 1953. u Zelini Donjoj blizu Gradačca u BiH: “Jadan sam život imao. Otac Idriz i majka Fata rastali su se kad sam imao tri godine. Otac je napustio obitelj i otišao. Bio je pomorac, plovio je i na brodovima radio kao kuhar. Ponovo se oženio i nastanio u Rijeci. Moj očuh bio je alkoholičar i tukao me za najmanju sitnicu. Radio sam u polju, s 11 godina čuvao stoku drugim gazdama. Neki od njih su me znali vezivati i tući lancima. Sa 14 godina otišao sam u Zagreb i radio najteže fizičke poslove. Nadu, koja je zdravstvena radnica, upoznao sam 1978. i s njom otišao na Rab, oboje smo radili u Psihijatrijskoj bolnici. Godinama bio sam portir. Kad sam nakon rata obolio od PTSP-a, 1995. sam otišao u invalidsku mirovinu. Iako sam bio među prvih 25 dragovoljaca s Raba i pripadnik 77. riječke brigade, iako sam nosilac Spomenice Domovinskog rata, vojnu mirovinu nikad nisam dobio.”

NACIONAL: Što se događalo s vašim ocem i bratom minulih godina? – Otac Idriz prodao je imanje u Gradačcu i kupovao stanove u Rijeci. Tamo su Čandići bili jedna od najbogatijih obitelji. Nikada se nije vodio računa o meni. Nije ga bilo briga kako i od čega živim. Ali, nije brinuo ni o drugom sinu, Izudinu, Isabellinu ocu, mom polubratu. Sjećam se, 1974. sam došao na odmor iz vojske i prigovorio mu kakav je to otac. Nakon svađe, otišao je i ostavio Izudina koji je još bio dijete, imao je 14 godina. Izudin i ja godinama se nismo vidjeli. Stari je plovio. Izudin je krenuo s njim, ali otac ga je za vrijeme jednog putovanja ostavio u Nizozemskoj, gdje je Izudin upao u kriminalne krugove, švercao drogu. Lutao je zapadnom Europom, bio miljenik žena. I sam je postao ovisnik. Na granici Njemačke i Švicarske živio je sa ženom koja ga je toliko voljela da je upravljao njenim bogatstvom. Izudin, koji je rođen u Labinu, promijenio je ime u Serđo. Skrasio se u Milanu, gdje je jednom Srbinu oteo Lydiju Stanković, rođenu u Francuskoj, koja je dio djetinjstva provela u Beogradu. Ona je bila teška narkomanka, u prethodnom braku imala je kćer Anđelu, koja sad ima 20-ak godina, živi s Lydijinom majkom u Beogradu i zdrava je djevojka. Izudin i Lydia nikad se nisu vjenčali. Prvo je ona oboljela od AIDS-a, potom i on. Imali su dvije kćeri, Taliju i Isabellu. Obje su HIV pozitivne.

NACIONAL: Što se zbilo s Izudinom, Lydijom i njihovim kćerima? – I Izudin i Lydia znali su da je ona oboljela od AIDS-a kad je ostala trudna s Isabellom. Nakon poroda u Milanu, Izudin i Lydia su se rastali, Talija je od AIDS-a umrla 1996. s devet godina. Pokopana je u Rijeci, jer je živjela s mojim ocem. Izudin i Lydia bili su u Italiji. Idriz joj je rješenjem Centra za socijalni rad bio skrbnik. Baš kao i Isabelli, koja se već liječila u Italiji. Centar za socijalni rad u ožujku 1998. povjerio je Elu djedu. Lydia je iz Milana otišla na liječenje u Rim, gdje joj se gubi svaki trag. Misli se da je u Italiji umrla, ali o tome nema pouzdanog podatka. Njezina ju je majka tražila preko Interpola. Ali uzalud.

NACIONAL: Kako ste doznali za sudbina svog brata? – Do odlaska u rat nisam kontaktirao s ocem. Došao sam se u Rijeku s njim pozdraviti. Njega, koji je uvijek izgledao kao gospodin, našao sam zapuštena. S bratom Izudinom se nisam viđao. Samo sam čuo da živi u Milanu i ima problema sa zakonom. U studenome 2000. bili smo na Rabu, supruga je slučajno u Novom listu vidjela osmrtnicu za Serđa Čandića, među ožalošćenima bilo je ime moga oca Idriza. Shvatio sam da je Serđo moj brat Izudin. Među ožalošćenima bila su imena Isabella, Donatella i Andrea. Donatella je Talijanka s kojom je moj brat posljednje vrijeme, u jednom od očevih stanova, živio u Rijeci, u izvanbračnoj zajednici. Andrea je njezina kći. I Donatella je bila narkomanka. Otišli smo na pogreb. Donatella je sutradan prodavala Serđovu garderobu i zlato, nafiksana. Stari ju je izbacio iz stana.

NACIONAL: Zašto se Izudin iz Italije vratio u Rijeku? – Izudin je pobjegao iz Italije. Čekalo ga je 15 godina zatvora. A 2000. uslijedile su komplikacije zbog AIDS-a. Od svibnja do srpnja te godine bio je u istražnom zatvoru Zenica, mnogo puta premlaćivan. Nekako se domogao Zagreba i Klinike “Fran Mihaljević”. Liječio ga je dr. Begovac, često ga je posjećivao don Marino Ninčević. Izudin je don Marinu rekao posljednju želju, da se bolesna Isabella zaštiti. Izudin je 14. studenoga pretrpio moždani udar i nakon dva dana u komi umro u riječkoj bolnici. Otac Idriz je poželio da se preselimo u Rijeku, u njegov stan u kojem i sad živimo. Tražio je da mu posudimo novac za registraciju auta. Nakon dva tjedna rano ujutro policija nam je pozvonila na vrata. Otac je poginuo u prometnoj nesreći, vraćajući se autom iz Labina. Mala Isabella bila je s njim, prošla je bez ijedne ozljede.

NACIONAL: Tko se brinuo za Elu? – Kad sam sredio njegove dokumente, otišao sam u bolnicu na Sušaku kako bih preuzeo Elu. Rekli su mi da je prebačena na zarazni odjel riječke bolnice, jer je HIV pozitivna. Centar za socijalni rad u veljači 2001. postavio me za Elina skrbnika. Ali liječnici su inzistirali da se djevojčica hitno prebaci u Zagreb u bolnicu “Fran Mihaljević”, jer je njezino zdravstveno stanje iziskivalo hitno liječenje. Ali Centar nije dopustio da se Ela prebaci u Zagreb dok ne završi procedura postavljanja skrbnika. Ela je prebačena u Zagreb, gdje se njezino stanje poboljšalo.

NACIONAL: Jeste li posjećivali Elu na klinici “Fran Mihaljević”? – Odlazio sam više puta. Čim bi me vidjela, uzela bi me za ruku i vodila po bolnici. Od čistačice do laboratorija, od liječnika do sestrinskih soba, svima me htjela pokazati: “Ovo je moj amidža!” S njom bih provodio cijeli dan. Rado je slagala svoje posuđe. Još se više radovala odlasku u trgovine blizu bolnice: “Amidža, kupi mi ovo i ono!” Ispunjavao sam joj želje, koliko sam mogao. Svaki naš rastanak bio je tužan. Zamolio sam u Rijeci za pomoć, jer je moja mirovina jako mala. Dobio sam od Centra nekoliko puta po 350 kn. To mi je nedavno, za petominutnog susreta, kad sam protestirao protiv Oblakovih koji mrcvare dijete, ministar Davorko Vidović jako uzeo za zlo: ”Što hoćete? I vi ste dobivali socijalnu pomoć!” Kao da sam tih 1400 kn potrošio na sebe.

NACIONAL: Kako je brigu o Eli preuzeo “Nuevo Futuro”? – Znajući moje zdravstveno stanje i financijske mogućnosti, liječnici su mi rekli da Elu svaki dan posjećuju ljudi iz Doma za nezbrinutu djecu “Nuevo Futuro”, sa sjedištem u Varaždinu, koji je vodio dr. Aleksandar Racz. Bili su jako zainteresirani da se o njoj brinu u svojoj kući u Kaštel Štafiliću. Bio sam jako zadovoljan pristupom dr. Racza i shvatio da će se “Nuevo Futuro” od srpnja 2001. brinuti o Isabelli. Računao sam, moći ćemo se često viđati. Branko i Spomenka Oblak bili su zaposlenici dr. Racza, odgajatelji koji su preuzeli desetero djece Doma “Nuevo Futuro”. Među njima Elu i drugu HIV pozitivnu djevojčicu, Ninu. Jako sam se iznenadio kad su se Oblakovi odvojili od dr. Racza. Kad su vidjeli da će na HIV pozitivnim djevojčicama profitirati, napali su dr. Racza, uvjerili su neke u Ministarstvu kako su dobročinitelji i u ime bolesnih djevojčica počeli prosjačiti novac. Oslobodili su se druge djece i njih osmero raspršili po drugim domovima. Ostavili su samo Elu i Ninu. Jedan od dječaka, Ante Kadija, smješten u splitskom Domu “Maestral”, prije nekoliko dana morao je na ulicu. Potpuno nezbrinut.

NACIONAL: Kad ste shvatili da Oblakovi nisu dobri udomitelji? – Kad su zaredali besmisleni napisi po novinama o Elinoj sudbini, kad su Oblakovi počeli skupljati novac, donacije Severine, igrača Hajduka, kad je premijer Račan za Božić dao 50.000 kuna, shvatio sam o čemu se radi. Oblaci su javnost uvjeravali da su, unatoč pristojnoj mjesečnoj državnoj pomoći, djeca na rubu egzistencije i da im treba novac za hranu i 260.000 DEM za kupnju kuće. Nina im je zanimljivija, u naslijeđu ima veću imovinu. Ela im je bila zanimljiva radi djedova stana u Rijeci. Ali čašu mog strpljenja prelila je njihova bahatost i bezobrazluk. Nazvao sam ih u Kaštela, predstavio se i rekao da se želim dogovoriti kad mogu posjetiti Elu. Branko Oblak mi je odgovorio:”Kakav stric? Nema Ela nikoga! Do viđenja!” I spustio slušalicu. Žalio sam se Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Pomoćnicu ministra, tada savjetnica, Mirjana Znaor obećavala mi je da će ugovoriti sastanak s Elom. Ništa nije učinila. Oblakovi i Ministarstvo ne dopuštaju mi da posjetim Elu. Još manje da ona dođe posjeti nas. Gđa Znaor javnosti se nametnula kao autoritet za vrijeme kaštelanske krize. Iako je lavovski dio posla obavila Jadranka Šošić, ravnateljica osnovne škole “Bijaći” iz Kaštel Novoga, Mirjana Znaor je smirivanje situacije i osnivanje posebnog razreda u koji je pošla Ela prikazala kao svoj uspjeh. Na Eli je politički profitirao i potpredsjednik Vlade Ante Simonić. Pred svima u Zagrebu dr. Znaor je ocrnila ravnateljicu Šošić, koja je za Elu najviše učinila.

NACIONAL: Što vam smeta kod Oblaka, a što kod državnih tijela? – Kod Oblakovih mi smeta sve. Nikad ni jedan novinski članak nije objavljen radi dobra djeteta, nego radi njih. Oni prose preko tog djeteta. Kad je Centar za socijalni rad Rijeka oduzeo skrbništvo nad Isabellom udruzi “Nuevo Futuro” i dodijelio ga Oblacima, mene nitko ništa nije pitao. Kao da je Ela igračka, čiju najbližu rodbinu nitko ništa ne treba pitati i mogu li ja, ako se situacija promijenila, biti njezin skrbnik. I danas uzalud tražim kontakt s djetetom. Zašto su Oblakovi s djecom otišli iz Kaštela? Ela je imala svoje prijatelje i svoj razred. Nina je mogla u vrtić, dogodine u školu. Oblakovi su imali kuću, koju je uredila i plaćala država. Očito, trebalo je još novca kako bi se uredila kuća u Kutini. Oblakovi se bogate na bolesnoj djeci. Zašto nisu usvojili Ninu ako su takav postupak pokrenuli? Izgubili bi državnu potporu. Odlazio sam k gđi Znaor i prije godinu dana. Prvi put 17. listopada 2002. Tražio da se Ela zaštiti od javnosti. Javno Elino predstavljanje za Oblakove je izvor bogaćenja. Djevojčice su za njih samo običan posao. Nakon mojih upozorenja i traženja da se razmotri jesu li Oblakovi prikladni za udomitelje, gđa Znaor je naložila psihološko vještačenje koje je obavila dr. Mirjana Krizmanić, koja je izvijestila da u domu Oblakovih vlada divna atmosfera, da je i mačak Tom ravnopravan član obitelji, da se djevojčice s tatom voze biciklom kroz Kaštela i da je sve u najboljem redu. Prvo, one Oblaka ne zovu tata, nego barba, a nju teta, drugo, ako je prema izvještaju sve u redu, zašto su se Oblakovi odselili iz Kaštela? Ni o preseljenju u Kutinu mene, kao njezina najbližeg rođaka, nitko ništa nije pitao. Čak ni izvijestio. Da je itko u Ministarstvu čitao novine prije godinu dana, znali bi da preseljenje u Kutinu nije moguće. Nitko u Kutini o Oblakovima nije rekao ni riječ hvale. Dr. Znaor rekao sam da Oblakovi nisu dobri i tražio da im se djeca oduzmu.

NACIONAL: Što vam je rakla dr. Znaor? – Naš je razgovor trajao tri sata. Uvjeravala me da će sve biti u redu. Čak mi je obećavala da će mi srediti vojnu mirovinu. Naravno, ništa za Elu nije učinila. Kao ni za Kaštela, Kaštelanima je također svašta obećavala. Nisam više mogao do nje. O meni je svašta ružno izgovorila ministru Vidoviću. Za njih sam ja luđak ! Zato što imam PTSP. Znam i zašto to dr. Znaor radi! Zajedno s riječkim Centrom za socijalni rad ona je strateg neuspjelog, sramotnog, bezumnog preseljenja Oblakovih s Elom i Ninom iz Kaštela u Kutinu. Dr. Znaor je pogrešnim informacijama i neodgovornim potezima kompromitirala hrvatsku Vladu. Nakon katastrofe u Kutini dr. Znaor valjda očekuje još jedno unapređenje. Odmah nakon Kaštela postala je pomoćnica ministra Vidovića. Sada će možda zamijeniti Vidovića.

NACIONAL: Ali primio vas je i ministar Vidović? – Da, prije 15 dana. Nakon dugog natezanja. I to preko novinarke HTV Sanje Mikleušević, koja je rekla ministru Vidoviću da Čandića primi za njegovo dobro. Sanja je znala da mu se serviraju pogrešne informacije. Dok smo s HTV-a do Ministarstva stigli za pet minuta, kod ministra su se već okupili dr. Znaor, zamjenik ministra Nino Žganec i glasnogovornik Stazić. Ministar je mene i suprugu primio na pet minuta. Rekao je da nema vremena, da ga čeka premijer. Zamolio sam ga da Elu i Ninu nakon blamaže u Kutini oduzmu Oblakovima i za njih nađu bolje rješenje. Ministar je rekao da ni on od prvoga dana nije bio zadovoljan Oblacima. Kome biste vi dali djecu, pitao me ministar. Dr. Raczu ili don Marinu Ninčeviću iz Turnja, ako ja ne mogu. Ministar je šutio. Moja supruga je pitala zašto su djeca morala otići iz Kaštela, kad je preko televizije ravnateljica tamošnje škole u Kaštelima, gđa Šošić, rekla da učenici zovu Elu natrag. Na to je Vidović odgovorio da ravnateljica Šošić laže i da je zapravo ona istjerala Elu iz Kaštela. To je laž! Nakon pet minuta je otišao. Mi smo znali da je cijelo ljeto Spomenka Oblak provela s Elom u Kutini, a u Kaštelima su proširili informaciju da je djevojčica u kritičnom stanju. Svjesni smo da je projekt dr. Znaor, uz podršku ministra Vidovića, o preseljenju u Kutinu neslavno propao i da su nanijeli bol Eli koja je sada u izolaciji. Vidović ni itko u Ministarstvu nisu htjeli primiti ni don Marina, koji je htio moliti da se djeca oduzmu Oblakovima. On ih smatra odgovornima što se Elin slučaj dramatično pojavio u javnosti. Kad tog časnog čovjeka ne žele primiti, kako će mene poslušati.

NACIONAL: Spomenuli ste da je Oblakovima Ela zanimljiva radi vlasništva nad djedovim stanom u Rijeci? – Gđi Oblak nije bilo teško doći u Rijeku i prije ostavinske rasprave vidjeti što je to Isabella naslijedila iza smrti svoga djeda. Iako je samo udomiteljica, čak ne ni skrbnik, jako se zainteresirala za prodaju stana u kojem živim sa svojom obitelji. Bila je toliko slobodna da je sa socijalnom radnicom iz riječkog centra Gordanom Stolfom prošlog ljeta, prije nego što je Ela pošla u školu, došla razgledati stan i vidjeti koliko vrijedi. Gđa Stolfa najavila se mojoj supruzi da će doći u posjet sa svojom prijateljicom, a ne sa Spomenkom Oblak. I gđa Oblak je komentirala kako je ovo lijep stan i kako Ela ima pravo na polovicu. Strašno me uvrijedila pa sam joj rekao:”Gospođo, imate dvije mogućnosti. Izići iz ovoga stana kroz vrata ili kroz prozor. Bio bih zadovoljniji da što prije iziđete kroz vrata, jer je prozor prilično visoko!” Iako nije imala nikakva vlasnička prava, gđa Oblak je već bila našla nekog Albanca ovdje u Rijeci koji joj je trebao isplatiti 25.000 eura, koliko vrijedi polovica stana.

NACIONAL: Zbog čega vas je zanimalo zašto je Ela u školi u Kaštelima pohađala rimokatolički vjeronauk? – Ja nemam ništa protiv vjeronauka. Moja je supruga katolkinja. I naše dijete pohađa vjeronauk. Ali netko me o tome trebao pitati, jer je dijete Muslimana i Srpkinje. Oblakovi su je samoinicijativno poslali na katolički vjeronauk. To je svojevrsno nasilje nad djetetom. Htjeli su Elu voditi u Rim k papi Ivanu Pavlu II., i to samo radi prosjačenja. Nisam im htio dati Elinu putovnicu. I potpisao sam lani zapisnik u Centru da s tim nisam suglasan. Ali dr. Znaor me na prijevaru izmolila da putovnicu dam njoj. Riječki Centar ništa nije odgovorio. Kao ni na moje pismo od 20. srpnja 2001. u kojem ističem da sam ogorčen ponašanjem Oblakovih koji iskorištavaju dijete za prikupljanje novca.

NACIONAL: Treba li o ovom slučaju još šo znati? – Možda jedan detalj o mom bratu. On je, istina, postao narkoman i kriminalac, ali je Isabellu volio i jako se brinuo o njoj. Rekao je don Marinu da je u jednoj banci na računu ostavio novac za Elino liječenje. Pronašli smo ceduljicu na kojoj piše iznos u tisućama, ne znamo koje valute, i broj računa. Ali ne znamo o kojoj se banci i državi radi. Taj podatak, navodno, posjeduje neki odvjetnik. Koji, ne znamo.