"Ambasador me ponovno odveo na svoj balkon, gdje je izvadio papir i rekao da su to prijedlozi haaške tužiteljice za generala Gotovinu."“S malo fleksibilnosti glavne tužiteljice Carle Del Ponte i njenog realnijeg sagledavanja stanja mogle bi se izbjeći mnoge nevolje na ovim prostorima. General Gotovina nipošto se ne može uspoređivati s Karadžićem i Mladićem. Za ovu dvojicu potpuno je jasno što su i kako učinili, a optužnica protiv Gotovine, koji se k tomu sam ponudio da svjedoči pred haaškim istražiteljima, na klimavim je temeljima i vjerojatno će pasti pri prvoj jačoj reviziji”, rekao je za Nacional u subotu, 4. listopada, utjecajni zapadni diplomat, najupućeniji u stanje u cijeloj jugoistočnoeuropskoj regiji od raspada SFR Jugoslavije. On smatra da je osnovni problem Hrvatske u tome što pojedinci, pa čak i neke skupine, otprije povezane s Haaškim sudom, jako utječu na Carlu Del Ponte i njene suradnike, hraneći ih dezinformacijama tipa da Gotovinu skrivaju sama Vlada i Ured predsjednika.

“U takvom ozračju Carla Del Ponte dolazi u Zagreb, čvrsto uvjerena da se Gotovina skriva u Hrvatskoj a da ga vlast štiti. Račan, Granić i Mesić moraju se dobro pripremiti kako bi parirali haaškoj tužiteljici koja ne odstupa od svojih tvrdnji ni za milimetar, smatrajući da je u Hrvatskoj posrijedi velika zavjera u slučaju Gotovina. Mi znamo da je to glupost, no kako je u tome razuvjeriti? Uz nove dokaze u prilog Gotovini, njegov bi dolazak u Zagreb, priprema s odvjetnicima, a nakon toga odgovaranje na pitanja haaških istražitelja, bilo najbolje rješenje. Za vrijeme pripremanja i ispitivanja Gotovina bi boravio u zagrebačkom hotelu pod nadzorom policije. Ako bi haaški istražitelji i tužiteljica i nakon tog razgovora odlučili da Gotovina mora u Haag, general bi istoga dana otputovao onamo i u glavnom nizozemskom gradu čekao početak suđenja. To je fair prijedlog, koji bi sačuvao autoritet glavne haaške tužiteljice, a ujedno ispravio nepravdu koju je Tuđmanovo režim nanio generalu Gotovini, najprije mu tajeći da haaški istražitelji s njim žele razgovarati, a potom mu zabranjujući razgovor s njima”, zaključio je Nacionalov diplomatski izvor.

Na osnovi kojih bi novih dokaza Carla Del Ponte morala promijeniti optužnicu, što joj i nalaže članak 51. Pravilnika o radu Haaškoga suda? U arhivu Glavnog stožera Hrvatske vojske nađene su prije desetak dana naredbe koje je potpisao Ante Gotovina, za vrijeme operacije “Oluja” zapovjednik Sektora Jug, za operaciju “Kozjak 95”, kako je zapravo bilo pravo, vojničko ime operacije “Oluja”. U tim zapovijedima, kojih ima desetak, Gotovina zapovijeda svojim postrojbama da se ponašaju po vojnim pravilima, da paze kako ne bi nanijele gubitke i štetu civilnom stanovništvu, da prema ratnim zarobljenicima postupaju po Ženevskoj konvenciji, da ne uništavaju i ne pale kuće i da čuvaju opća dobra. Po zapovjednoj liniji te su naredbe stigle i do zadnjega voda, satnije i pojedinog vojnika. No kako je ubijeno 150 civila i zapaljeno nekoliko tisuća kuća hrvatskih Srba, očito se nije postupalo po naredbi generala Gotovine. Je li on to znao ili nije, pitanje je na koje bi morao odgovoriti haaškim istražiteljima. No prošli tjedan Državno odvjetništvo na čelu s Mladenom Bajićem steklo je nove spoznaje koje bacaju drukčije svjetlo na slučaj Gotovina. Najteži zločin koji se pripisuje Gotovini u optužnici Carle Del Ponte jest ubojstvo 16 srpskih civila 5. kolovoza 1995. u neposrednoj blizini Knina. A što se zapravo dogodilo?

Prošlog tjedna do Bajića je doprla anonimna prijava u kojoj je potanko objašnjeno tko je počinio ta zvjerska ubojstva i tko ih je prikrio. Na kontrolnom punktu “Konj” u neposrednoj blizini Knina bila je stacionirana satnija koja je pripadala 142. domobranskoj pukovniji iz Drniša. U jednom trenutku do punkta je došlo 16 srpskih civila koji su htjeli proći i maknuti se od vojnih operacija. Kad su se približili punktu, na njih je, bez ičije zapovijedi, ničim izazvan, otvorio vatru tada 24-godišnji I.K. Pucao je iz mitraljeza tipa “crvena zastava” kalibra 7,62 mm. Dok nije pokosio cijelu skupinu, I.K. nije prestajao pucati. Dok su se ostali njegovi suborci snašli, sve je bilo gotovo. U lokvama krvi pred kontrolnom točkom ležali su ustrijeljeni ljudi, ni krivi ni dužni. Umjesto da istoga trenutka strpaju I.K.-a u vojni zatvor i rafalno umorstvo prijave policiji ili državnom odvjetništvu, zapovjednik satnije i I.K.-ovi suborci stali su na brzinu uklanjati tragove zločina. Zakopali su ih, i ne pokušavajući ih identificirati, oprali krv s ceste i cijelu sramotu odlučili zataškati, ne prijavljujući je nikomu od nadređenih. Tako je zapovjednik satnije htio prikriti zločin što ga je počinio njegov umno poremećeni vojnik, koji zbog svog zdravstvenog stanja nije smio nositi oružje niti uopće biti u jedinici. Nakon što su civili zakopani na tajnom mjestu, uklonjeni svi tragovi, sklonjeno je i oružje kojim je počinjen zločin, a taj događaj, koji baca ljagu na Domovinski rat, nikada nije prijavljen višoj vojnoj instanci. Kad su u petak, 3. listopada 2003., policajci zakucali na vrata zapovjednika satnije, odmah je znao zbog čega su došli. Shvatio je da se ipak nekomu od njegovih podređenih, koji su s njim prikrili zločin, probudila savjest i da više nije mogao izdržati da strašnu tajnu nosi u sebi. A za taj je zločin optužen Gotovina koji, kao i ostali u njegovu stožeru, o njemu nije imao pojma. Kako doznaje Nacional, državni odvjetnik Bajić podići će tužbu za ratni zločin protiv počinitelja i onih koji su pokušali prikriti okrutnost što ju je počinio pripadnik HV-a.

Treći dokaz koji oslobađa generala Gotovinu jest slučaj sestara Berić, za koje u optužnici piše da su ubijene u Uzdolju 6. ili 7. kolovoza 1995. Prije nekoliko mjeseci utvrđeno je da su sestre žive i zdrave te da prebivaju u Srbiji. Pritom je najvažnije da su navodno haaški istražitelji i prije podizanja optužnice znali da su one žive, a da su unatoč tomu ipak stavljene u optužnicu protiv generala Gotovine. Kad se utvrdi takva pogreška, tužitelj je dužan povući i preformulirati optužnicu, odnosno istražiti nove okolnosti. Jer ako tako važan fakt ne stoji, vrlo je vjerojatno da ima još velikih rupa u optužnici.

Tim dokazima valja pribrojiti i dokumente o organiziranom srpskom povlačenju iz Kninske krajine i drugih dijelova Hrvatske oslobođenih “Olujom”, te svjedočenje bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha. I jedno i drugo potvrđuje da posrijedi nisu bili genocid i etničko čišćenje, što se kao glavni zločin stavlja na teret generalu Gotovini. Iako je Carla Del Ponte iznimno tašta osoba, ne treba sumnjati u njenu pravičnost. No njeno opravdanje vlastite nepopustljivosti, da će, ako promijeni stav prema Gotovini, i ostali optuženici od nje tražiti isto, nije točno. Od nje to mogu tražiti samo oni optuženici koji za to imaju razloga i valjane argumente. A njih Gotovina, za razliku od nedvojbenih ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, ima napretek.

Nedavna izjava glasnogovornice haaškog tužiteljstva Florence Hartmann, da nije istina kako je glavna tužiteljica preko autora ovih redaka kontaktirala s Antom Gotovinom, nije istinita. U želji da pomognem Vladi, koja je bila najviše pod pritiskom Britanije, koja je tvrdila da je Gotovina u Hrvatskoj, sastao sam se s britanskim veleposlanikom Nicholasom Jarroldom. On me pozvao u svoju rezidenciju u Slavujevcu 15 na zagrebačkom Tuškancu. Sastanku je prisustvovala i njegov tajnica, a zadnjih pola sata pridružio se i američki veleposlanik Franks, koji je imao već otprije dogovoren sastanak s britanskim kolegom. Objasnio sam sve okolnosti svog intervjua s generalom Gotovinom u inozemstvu, ne spominjući da se radilo o Europskoj uniji. To sam javno rekao tek kad sam za to dobio dopuštenje samoga generala Gotovine.

Pri kraju sastanka ambasador Jarrold mi je rekao da bi bilo dobro kad bi se general i haaška tužiteljica pokušali dogovoriti, jer bi Hrvatska mogla pretrpjeti teške posljedice bude li se s tim slučajem odugovlačilo. Rekao je da će kontaktirati s Haagom te me zamolio da sljedeći dan već u 9 sati ujutro budem ponovo kod njega u rezidenciji. Došao sam. Ambasador me ponovno odveo na svoj balkon, gdje je izvadio papir i rekao da su to prijedlozi haaške tužiteljice za generala Gotovinu. Nakon što mi je izložio prijedloge, pitao me bih li se izravno sastao s predstavnicima Haaškoga suda, kako bi se izbjegla greška u komunikaciji. Kad sam odgovorio potvrdno, pitao me može li dati moj broj telefona gospodinu Thomasu Osoriju, predstavniku haaškoga tužiteljstva u Zagrebu. Nakon što sam mu to dopustio, sjeo sam u auto, a nakon dvije minute zazvonio mi je mobitel: Thomas Osorio pozvao se na engleskog veleposlanika i pitao me kada bismo se mogli vidjeti. Nisam mogao toga dana, u petak, 1. kolovoza, nego sutradan, 2. kolovoza, u subotu, u mojoj redakciji. Došao je točno u dogovoreno vrijeme, pričekao kod Nacionalova portira, jer sam imao drugu stranku. Na početku razgovora rekao mi je da je to prvi službeni razgovor haaškog tužiteljstva s Antom Gotovinom nakon podizanja optužnice. Tužiteljstvo je odlučilo to učiniti preko mene, jer smatra da sam “honest broker”, častan posrednik koji nema osobnih interesa u slučaju i kojem se može vjerovati da će u cijelosti i vjerno Anti Gotovini prenijeti poruku Carle Del Ponte. I obratno, naravno. Nakon što sam ga saslušao i pažljivo zapisao sve njihove prijedloge Gotovini, objasnio sam Osoriju sve okolnosti svog intervjua s Antom Gotovinom u inozemstvu i zamolio ga da i to prenese svojoj šefici. Obećao mi je da će vjerno prenijeti svaku moju riječ. Nakon tri tjedna ponovno smo se sastali i ja sam mu prenio odgovor Ante Gotovine na njihov prijedlog. S Osoriom sam se još jednom čuo telefonom nakon non papera koji je poslala Carla del Ponte, a nakon toga me i posjetio u redakciji. Ostavio je na mene dojam čestitog čovjeka. Stoga mi nije jasno zašto Florence Hartmann govori neistine. Možda među ljudima koji rade za Carlu Del Ponte ne postoji dobra komunikacija?