Vlast u Beogradu spremna je s tisuću vojnika i policajaca izravno podržati američke ratne napore u Afganistanu.Američko zrakoplovstvo je u proljeće 1999. više od 70 dana bombama i raketama zasipalo Srbiju, uz obrazloženje da je to jedini način da se spriječe zločini Srba nad kosovskim Albancima. Danas se pripadnici srpskih snaga sigurnosti, među kojima su mnogi znatan dio prošlog desetljeća proveli na Kosovu i u Bosni, gdje su Srbi počinili brojne zločine nad Muslimanima, pripremaju za odlazak u Afganistan, kako bi se ponovno sukobili s muslimanima – ovaj put s talibanima i pripadnicima Al Qaide. Ovaj put će, međutim, Srbi biti pod zapovjedništvom Amerikanaca, istih onih koji su ih 1999. zasipali bombama, a petnaestak godina prije talibane opskrbljivali oružjem, potičući ih u borbi protiv sovjetskih okupacijskih trupa.

TOPOVSKO MESO ZA SAD U Beogradu misle da će slanje vojnika poboljšati odnose s SAD-om, iako će tamo biti topovsko meso ZASTARJELA VOJSKA Zapadni su vojni analitičari procijenili da bi u Afganistanu, gdje se vodi starinski rat bez visoke tehnologije, vojska SiCG bila idealnaVlast u Beogradu spremna je s tisuću vojnika i policajaca izravno podržati američke ratne napore u Afganistanu. Snage SAD-e u Afganistanu nisu angažirane u mirovnoj akciji UN-a, ni u misiji održavanja mira, nego u borbenim operacijama protiv talibana i pripadnika Al Qaide. Nagovještava se da će srpski bataljun biti raspoređen u Kandaharu, bivšem sjedištu talibanskog režima, poprištu stalnih borbi i najproblematičnijem području u Afganistanu.

U vojnoj bazi pokraj kandaharskog aerodroma, navodno, već pripremaju natpise na srpskom jeziku, dok Središnj komanda na Floridi, zadužena za američko angažiranje u Afganistanu, traga za pripadnicima vojske SAD-a koji znaju srpski. To znači da će američki i srpski vojnici, u vrlo kratkom roku, od smrtnih neprijatelja postati braćom po oružju.

Kad su u srpnju predsjednik srbijanske vlade Zoran Živković i ministar vanjskih poslova SiCG-a Goran Svilanović posjetili Washington, Jacques Klein, američki diplomat koji je godinama bio angažiran u reintegraciji istočne Hrvatske i stabilizaciji Bosne i Hercegovine, a sada je posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a u Liberiji, sugerirao je Živkoviću i Svilanoviću da razmisle o slanju vojnika u međunarodne mirovne operacije, osobito inženjerijskog bataljuna u Liberiju. Živković je neposredno zatim američkom državnom tajniku Colinu Powellu i savjetnici za nacionalnu sigurnost Condoleezzi Rice ponudio tisuću vojnika – za Liberiju, Irak, Afganistan ili “gdje god su Washingtonu potrebni”.

Svjedoci tvrde da su Condoleezza Rice i Powell “zinuli od čuda, kao da je jednorog ušao u sobu”. Ponuda je odmah prihvaćena. Mada su gosti iz Beograda preferirali diskreciju, vijest je prvi objavio Washington Post. Javnost u SiCG-u je bila zaprepaštena. Jedan zapadni diplomat u Beogradu je izjavio: “Svi smo bili iznenađeni kad je Živković to ponudio, ali mi je bilo malo lakše kad mi je srbijanski ministar obrane Boris Tadić rekao da je i on iznenađen.”

U Beogradu su se odmah čule primjedbe da Živković, kao republički premijer, nije ovlašten nuditi bilo kakve usluge vojske državne zajednice Srbije i Crne Gore, naročito ne “sudjelovanje u klasičnoj okupaciji”, bez mandata UN-a. Živković se branio da je ponudu iznio glavnom tajniku UN-a Kofiju Annanu. Svilanović je precizirao da se ponuda odnosila na Liberiju. Malo tko im je povjerovao.

Iz vlade je stiglo objašnjenje da u akcijama izvan teritorija SiCG-a neće sudjelovati regruti koji služe vojni rok nego isključivo profesionalci, i to samo oni koji se dobrovoljno jave. Problem se pojavio kad se doznalo kakve uvjete pripadnici Vojske SiCG-a trebaju ispuniti da bi ratovali rame uz rame s Amerikancima. Živković je vjerojatno smatrao da pri formiranju postrojbe za Afganistan neće biti problema, jer je Vojska SiCG-a prepuna oficira s bogatim ratnim iskustvom, stečenim u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Amerikanci su, međutim, poručili da su im potrebni 30-godišnjaci koji su završili vojne škole, po mogućnosti i civilni fakultet, a znaju engleski. U razradi Živkovićeve ponude pokazalo se da Beogradu nedostaju kadrovi za međunarodne operacije. Pripadnici Vojske SiCG-a jesu angažirani u mirovnim misijama UN-a u Kongu i na Istočnom Timoru, ekipa promatrača priprema se za odlazak u Liberiju, ali je to, ukupno, desetak ljudi. Živković je, međutim, Amerikancima obećao tisuću vojnika.

Da je riječ o velikodušnoj ponudi, pokazuje podatak da je u Afganistanu angažirano ukupno 11.500 vojnika SAD-a, u operaciji “Postojana sloboda”. Još 5500 vojnika, iz 29 država, nalazi se u Afganistanu pod mandatom UN-a, u sastavu Međunarodnih sigurnosnih pomoćnih snaga, uglavnom u Kabulu i okolici. Američke i snage UN-a nemaju zajedničko zapovjedništvo ni identične zadatke.

Kad se u Beogradu počelo razmatrati koje su postrojbe kvalificirane za odlazak u Afganistan, “knjiga je spala na tri slova”: Protuteroristički odred “Kobre”, 63. padobransku i 72. specijalnu brigadu. Njihovi pripadnici od 1991. bili su vrlo aktivni u ratovima na području bivše raspadnute države. Problem je to što sve tri postrojbe ukupno imaju manje od 500 vojnika.

Izlaz je potražen u policiji, odnosno u specijalnoj jedinici žandarmerije, čiji su pripadnici bolje uvježbani od vojnika i sposobni za suprotstavljanje gerilskim skupinama, tjelesno su spremniji, a imaju i iskustvo iz ratova od 1991. do 1999. Neki od njih završili su policijsku akademiju. U prošle dvije i pol godine žandarmerija uglavnom djeluje u općinama Preševo, Bujanovac i Medveđa na jugu Srbije gdje su većina stanovništva Albanci.

Žandarmerija je brojno ojačala nakon što su joj se pridružili članovi nedavno raspuštene Jedinice za specijalne operacije (JSO), čije pripadnike, poznate kao “crvene beretke”, optužuju za brojne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Neki pripadnici te formacije, predvođeni nekadašnjim zapovjednikom “crvenih beretki” Miloradom Lukovićem zvanim Legija, optuženi su za ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i vlasnika lista Dnevni telegraf Slavka Ćuruvije, kao i za dva pokušaja ubojstva vođe Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića.

Vlast u Beogradu procjenjuje da bi, kombinirajući vojnike i policajce, mogla osnovati postrojbu od tisuću ljudi, koju bi predvodio zapovjednik žandarmerije, 46-godišnji policijski general pukovnik Goran Radosavljević zvani Guri. U posebne jedinice srpske policije ušao je početkom 90-ih. Na Kosovu je 1999. bio zapovjednik Operativno-potražnih grupa (OPG), malih jedinica za protugerilsku borbu, čije pripadnike međunarodne humanitarne organizacije optužuju za pokolje albanskih civila. Radosavljević je postao poznat kad 5. listopada 2000., prilikom svrgavanja Slobodana Miloševića, kao pukovnik na čelu OPG-a nije intervenirao protiv demonstranata. Nekoliko mjeseci poslije postao je general, a zatim je još dvaput unaprijeđen. U stožeru NATO-a lani mu je predana medalja za doprinos smirivanju situacije na jugu Srbije.

Radosavljević je, međutim, pred američkim sudom optužen za sudjelovanje u ubojstvu braće Bitiqi 1999. Braća Bitiqi bili su državljani SAD-a albanskog podrijetla. Uhićeni su na Kosovu, zadržani u zatvoru u Lipljanu, iz kojeg su izvedeni i ubijeni. Njihova su tijela pronađena u masovnoj grobnici u središnjoj Srbiji, na poligonu za žandarsku obuku. Obitelj Bitiqi zbog tog je zločina podnijela tužbu protiv Radosavljevića a američki su sudovi prema zakonima svoje države nadležni za ubojstva građana SAD-a ma gdje da su počinjena. Radosavljevićevo se ime čulo i na suđenju Miloševiću u Haagu.

Procjenjuje se da je Radosavljević zainteresiran da stane na čelo srpsko-crnogorskog odreda u Afganistanu jer bi tako izbjegao optužnicu iz Haaga. Moguće je da su slični motivi i nekadašnjih “crvenih beretki”, sadašnjih žandara. Tvrdi se i da mnogi predstavnici vlasti u Beogradu priželjkuju da “crvenkapice” iz JSO-a, koje je teško kontrolirati, budu tisuće kilometara daleko, barem dok se situacija u Srbiji ne “stabilizira”.

Radosavljeviću bi zapovjedništvo mogla biti uskraćeno jer kao general ima previsok čin: bataljunom bi formacijski trebao zapovijedati potpukovnik, koji bi bio pod nadzorom američkog pukovnika. Osim toga, mogućnost da vojnicima zapovijeda policajac izazvala je negativne reakcije u Vojsci SiCG-a. Ocijenjeno je da Radosavljević, mada ima borbeno iskustvo, nije kvalificiran voditi postrojbu veličine bataljuna.

Iz SAD-a je poručeno da će biti provjeren dosje svakog vojnika kojeg Beograd nkani poslati u Afganistan, “kako bi se utvrdilo da možda nisu bili umiješani u zločine nad muslimanima u BiH i na Kosovu”. U Srbiji je pak teško naći iskusnog vojnog specijalca koji nije ratovao na Kosovu ili u Bosni. Gotovo svi pripadnici policije bili su na Kosovu. Ako SAD bude inzistirao da svaki pripadnik postrojbe iz SiCG-a ima besprijekoran životopis, Beograd će teško formirati bataljun od tisuću ljudi do ožujka, kad je predviđen polazak u Kandahar.

Amerikancima je, čini se, iznimno stalo da Beograd pošalje bataljun, i to pješaštvo, a ne lako naoružane mirovnjake. Mada Amerikanci tvrde da su u Afganistanu izgubili samo nekoliko desetaka vojnika, u Kandaharu su im potrebne borbene jedinice spremne podnijeti žrtve. Kao da je u Pentagonu procijenjeno da su Srbi u Bosni stekli iskustvo u borbi s mudžahedinima, s kojima bi se mogli suočiti i u Afganistanu, dok su na Kosovu 1999. djelovali na nepristupačnom terenu, u neprijateljskom okruženju, u uvjetima sličnim onima kakvi ih čekaju na području Kandahara. Zapadni vojni analitičari procijenili su da bi za operacije u planinama na jugoistoku Afganistana, gdje se vodi posve starinski rat, uz neznatnu uporabu oklopnih vozila i visoke tehnologije, srbijansko-crnogorske snage, mada po standardima NATO-a zastarjele, bile idealne za borbu protiv talibana. Stoga i nije čudno što se u Središnjoj komandi na Floridi već nalazi jedan oficiri Vojske SiCG-a za vezu.

Na pitanje kakvu korist Beograd može izvući od odluke da novo savezništvo naglasi slanjem svojih vojnika da, možda i u ulozi “topovskog mesa”, obavljaju posao za SAD, konkretan odgovor još nije stigao. Opća bi ocjena mogla glasiti da će ta gesta pridonijeti boljim odnosima SiCG-a s međunarodnom zajednicom. Angažiranjem u Afganistanu Beograd bi se zacijelo približio NATO-u, umjesto sadašnjeg čekanja na članstvo u programu Partnerstvo za mir. Možda bi uslijedili i povoljni krediti, sugestije za ulaganje kapitala u SiCG, davanje Beogradu liderske pozicije na Balkanu, umjesto aktualne uloge gubitnika.

Što se tiče konkretne dobiti, oni koji su spremni otići u Afganistan poručili su da su godinama ratovali besplatno i uzalud i da je vrijeme da, sa 2000 dolara mjesečno, naplate svoje znanje i sposobnosti. Osim toga, tvrde da bi u Afganistanu i profesionalno napredovali, jer bi upoznali suvremenu vojnu opremu.

Sumnje u dobru zaradu su se, međutim, pojavile kad je stiglo objašnjenje da UN neće financirati odlazak snaga SiCG-a u Afganistan, jer to nije operacija “plavih šljemova” koju je odobrilo Vijeće sigurnosti nego američka akcija. “Bit ćemo glineni golubovi, ali ne za velik novac, nego za srpske dinare”, čulo se u Beogradu, uz procjenu da bi misija koštala oko 50 milijuna dolara. Vlast u Beogradu nada se da će te troškove pokriti Washington, možda ne izravno, nego povoljnim kreditima i donacijama. Skeptici tvrde da su Amerikanci pristali financirati samo 250 pripadnika srbijansko-crnogorskog bataljuna, dok bi ostatak išao na teret Beograda.

Konačna odluka o odlasku srbijansko-crnogorske postrojbe u Afganistan još nije donesena. Ni u Washingtonu, ni u Beogradu, gdje slanje vojnika i policajaca mora odobriti vlada, a zatim i parlament. Lider najjače opozicijske stranke – Demokratske stranke Srbije – Vojislav Koštunica izjavio je da takvu odluku treba spriječiti svim sredstvima, jer nije posrijedi misija UN-a nego vrlo nepovoljna i riskantna akcija: “Iako se govori da će ići profesionalci, suočit ćemo se s tim da se i naši vojnici, kao i američki, vraćaju u limenim sanducima. Takvom akcijom navući ćemo međunarodni arapski terorizam, a to ovoj zemlji najmanje treba.”

Poslije ratova u Bosni i na Kosovu 90-ih u islamskom svijetu Srbi, osobito uniformirani, nisu omiljeni. Među talibanima i pripadnicima Al Qaide taj je animozitet još veći. Njima bi dolazak srpskih vojnika i policajaca mogao poslužiti kao dodatni borbeni motiv.