Objavljeno u Nacionalu br. 414, 2003-10-21

Autor: Robert Bajruši

SDP-ovac za koga se molio velečasni Sudac

Na operacijskom stolu pjevao sam 'Vela Luku'

Zoran Šimatović, saborski zastupnik SDP-a u posljednjem sazivu, govori o gospodarskom preporodu Novalje gdje je bio sekretar SK, borbi sa smrtonosnom bolešću i presađivanju srca te o tome kako je biti SDP-ovac u Ličko-senjskoj županiji

Kada sam saznao što mi je, došao sam kući i rekao supruzi: "Od danas niti sam ja ono što sam bio niti će ljudi prema meni biti kakvi su do sada bili i to nemoj nikom uzeti za zlo."Kada sam saznao što mi je, došao sam kući i rekao supruzi: "Od danas niti sam ja ono što sam bio niti će ljudi prema meni biti kakvi su do sada bili i to nemoj nikom uzeti za zlo."NACIONAL: Tko su vaši glazbeni uzori? – Najviše volim folk, Donovana, Boba Dylana, Johnnyja Casha. U tome sam prilično konzervativan i često sam se svađao sa sinom koji je odličan gitarist, ali nisam volio dok je prolazio punk fazu. Utješno je što ga sve češće čujem da na gitari svira Olivera Dragojevića ili Balaševića koje i ja obožavam. I kćerka je završila srednju muzičku pa cijela obitelj zna zasvirati i zapjevati. Nikada nisam imao vlastitu gitaru i izuzetno su me razveselili kada su mi za prošli Božić kupili Fender stratocastera, to je strašan instrument.
Jedan slučaj pokazuje što mi znači glazba. Dva mjeseca nakon što sam se poslije transplantacije vratio u Novalju, posjetio me dr. Slobodnjak. Sakupio sam klapu, otišli smo u restoran, napili se i pjevali do četiri ujutro. Kada me vidio kako se ponašam samo je izustio: “Ti nisi normalan.”

U Klaićevoj sam 4 godine ležao, a dr. Slobodnjaka me pitao 'Što to radiš tom jadnom tumoru, zašto ga ne pustiš na miru' Na operacijskom stolu liječnik je rekao 'Dajte ga uspavajte', a ja njemu 'Zajebi mali, hoću da zapivamo'U petak, 17. listopada SDP-ovac Zoran Šimatović odradio je posljednji dan u životu kao saborski zastupnik. Unatoč tome neće, barem još neko vrijeme, napustiti aktivnu politiku. Ivica Račan imenovao ga je direktorom SDP-ove kampanje u IX. izbornoj jedinici u kojoj ? prema mišljenju analitičara ? socijaldemokrati nemaju gotovo nikakve izglede.

No manje je poznato da Šimatović predstavlja svjetski fenomen u medicini. Uspješni poduzetnik iz Novalje na Pagu, saznao je 1991. kako boluje od najzloćudnijeg karcinoma angiosarkoma. Premda su mu čak i američki eksperti rekli da nema šanse za izlječenje, nakon četiri godine tumor se povukao. Ipak, uslijedile su četiri još teže godine jer je uslijed brojnih kemoterapija postao težak srčani bolesnik. Posljedice su bile strašne, često nije mogao hodati, a punih pet godina nije spavao u krevetu nego sjedeći za kuhinjskim stolom. Kada je izgledalo da više nema nikakve šanse za preživljavanje, u Zagrebu mu je transplantirano srce, iako se presađivanja ne obavljaju osobama njegovih godina i tako uništenog organizma.

Nakon nepunih godinu dana postao je čelnik ličko-senjskog SDP-a, a 2002. ušao je u Sabor kao zamjena za Ingrid Antičević-Marinović. Kako voli reći, nakon svega što je proživio i sam smatra apsurdnim podatak da poslije desetljeća agonije u mirovinu odlazi kao uvaženi političar.

NACIONAL: Mnogi ne znaju da ste Zagrepčanin? – U neku ruku sam ponosan jer sam rođen u Petrovoj bolnici kao nedavno i moj unuk Vid. Otac mi je bio zrakoplovac tako da smo kada sam bio sedmogodišnjak preselili u Kolovare pokraj Zadra, ali kada je on obolio 1958. vratili smo se u Zagreb gdje sam živio na Remizi do svoje 26 godine. Mladost najviše pamtim kroz kazalište Trešnjevka koje je vodio Vid Fijan, bard hrvatskoga glumišta koji je odgojio Stevu Krnjajića, Mladena Crnobrnju Gumbeka. Bila su to nezaboravna vremena, družio sam se s nadarenim ljudima s kojima sam proputovao cijelu Hrvatsku i Jugoslaviju i zaista sam u neku ruku nostalgičan za tim razdobljem. Kažu da sam bio prilično nadaren glumac, ali očito nisam imao dovoljno hrabrosti, a upoznao sam i svoju sadašnju suprugu Dubravku i odlučio se preseliti u Novalju. Djed i baka su mi iz Novalje tako da odlazak iz Zagreba nije bio nikakav šok jer sam i kulturološki i jezično pripadao tom miljeu.

NACIONAL: Čime ste se bavili na Pagu? – Doselili smo se 1972. i kako volim organizirati dosta toga, odmah sam počeo animirati ljude. U to vrijeme Novalja je bila malo i zapušteno ribarsko mjesto, a onda se okupila grupa entuzijasta koji su pokrenuli razvojne potencijale i u manje od dvadeset godina došlo je do strahovitog razvoja. Prvi smo u tom dijelu Kvarnera sagradili regionalni vodovod kojim smo s kopna dovezli vodu na otok Pag, razvili su se turizam i trgovina, a i dalje sam se bavio organiziranjem kulturnih manifestacija i dovođenjem niza umjetnika u Novalju. Osnovali smo i klapu “Čeprlji”, koja se s vremenom raspala, a opet su se spojili kada sam se 1999. vratio s operacije srca. Onda su me na sveopće iznenađenje 1986. izabrali za sekretara Općinskog komiteta SK. Partija je bila totalno posvađana i trebao im je netko neafirmiran, a da nije pripadnik ni jedne struje, i u Novalju je došao Marijan Kalanj i imenovao me sekretarom. Bila je to najbezbrižnija godina i pol u mojem životu, cijele smo dane igrali nogomet i zabavljali se. Do tada su komunisti stalno naganjali nacionaliste, informbiroovce i razne neprijatelje, a mi smo prekinuli te običaje i čini mi se prilično popravili političku klimu na otoku. Povremeno bi mi stigle zamjerke zašto se članovi Partije žene u crkvi, a ja bih odgovarao: “Bogati, a gdje će se ženiti?” Kasnije sam prešao u Kompas gdje sam postigao najveće poslovne uspjehe u karijeri jer je Pag po prihodima zauzeo treće mjesto između skoro 160 Kompasovih podružnica u čitavoj tadašnjoj državi. Onda je došla 1991. i počeo sam osjećati strahovite bolove. Uskoro mi je rečeno da sam obolio od angiosarkoma, smrtonosnog tumora kostiju kod kojega nema preživljavanja.

NACIONAL: Kakav je osjećaj saznati da boluješ od neizlječive bolesti? – To je sasvim sigurno nevjerojatan šok. Na žalost, moja obitelj s očeve strane sklona je teškim bolestima, otac je bolovao od tumora hipofize i znao sam s čime se oboljeli suočavaju. Kada sam saznao što mi je, došao sam kući i rekao supruzi: “Od danas niti sam ja ono što sam bio niti će ljudi prema meni biti kakvi su do sada bili i to nemoj nikom uzeti za zlo.” Tada jednostavno nisam ništa očekivao od ostalih ljudi. Bolest ne destruira samo čovjeka već i njegovu okolinu i želio sam amortizirati takvo stanje. Operirao me dr. Zoran Slobodnjak, danas je on šef kirurgije na Jordanovcu. Liječio me izuzetan onkolog Mislav Grgić kome puno toga dugujem. Bilo je dosta recidiva, a jednom prilikom sam pozvan i u New York na Memorial Slown Cancer Centar, inače najpoznatiju američku kliniku za liječenje ove vrste tumora. Međutim, tamo su mi rekli kako mi ne mogu pomoći jer je to neizlječiva bolest i da su u svojoj povijesti vidjeli samo 120 pacijenata koji od nje pate. Htio sam poludjeti od muke i cijelo sam vrijeme mislio zašto su me zvali da bi mi rekli kako ne mogu pomoći. Uza sve to odlazak u Ameriku me koštao 2000 dolara koje sam mogao pametnije potrošiti. Vratio sam se u Hrvatsku i prošao trideset ciklusa kemoterapija plus nebrojena zračenja. Moj prijatelj dr. Cigit iz Dječje bolnice u Klaićevoj ugradio mi je kateter jer me više nisu imali gdje bosti iglama. Ležao sam s klincima, a kada bi na večer medicinska sestra njima davala puse za laku noć bunio sam se što mene preskače. Tako sam proživio četiri godine neprestano trpeći zadirkivanja dr. Slobodnjaka koji me često znao pitati: ”Što to radiš tom jadnom tumoru, zašto ga više ne pustiš na miru.” No od svih tih kemoterapija mi je stradao srčani mišić i uslijedile su još četiri godine, po mnogočemu gore od ovih kada sam bolovao od raka.

NACIONAL: Po čemu? – Tumor je strašna stvar, zna vas izobličiti i ostaviti bez ijedne dlake na svijetu, ali kada ga stavite pod kontrolu, on vas pusti da živite. Za razliku od toga uslijed miokarda ostanete bez snage, niste u stanju hodati jer u svakoj nozi imate 3-4 litre vode, a ne možete ni ležati jer vas to guši. Četiri godine nisam spavao u krevetu nego tek tu i tamo za kuhinjskim stolom. Mučen nesanicom počeo sam se baviti kulinarstvom i proučio sam kinesku, francusku, talijansku i mediteransku kuhinju. Postao sam odličan kuhar koji rado priprema jela, iako sam ne jedem puno. U međuvremenu je naša obitelj otvorila turističku tvrtku i u sobi sam imao telefon i fax pa bih ležeći, iz kreveta, ugovarao poslove.

NACIONAL: Medicinski ste fenomen jer u svijetu gotovo da i nema pacijenta uništenog tumorom u petom desetljeću kome su transplantirali srce? – U ljeto 1998. otišao sam na Rebro kod dr. Danijela Planinca koji me je počeo pripremati za transplantaciju. Čitavo vrijeme sam bio skoro nepokretan i pod infuzijama, a onda su me pustili kući. Nakon petnaest dana zazvonio je telefon i javili su mi da odmah trebam doći jer imaju srce koje me čeka. Okupio sam obitelj i rekao im: “Ja sam odlučio, odlučite i vi.” Vozeći se prema bolnici bio sam strašno dobro raspoložen i stalno sam u sebi mislio ili ću zaspati ili ću se probuditi normalan. Pripremljen za operaciju u sali, dok sam čekao da me uspavaju, zatražio sam od okupljenih da mi ispune zadnju želju. Oko mene opća konsternacija i jedan od liječnika govori: “Dajte ga uspavajte”, a ja njemu: “Zajebi mali, hoću da zapivamo.” Jedina koja je pristala bila je glavna anesteziologinja Višnja Ivančan i onda smo pred početak transplantacije nas dvoje zapjevali Velu luku. Vjerujte, ona je briljantan anesteziolog i puna dva mjeseca nakon operacije bila mi je od neprocjenjive pomoći, ali kad je riječ o pjevanju ta žena doista nema nimalo sluha.

NACIONAL: Kako je izgledala rehabilitacija? – Prva dva mjeseca nisam mogao pomaknuti nogu jer su mi svi mišići atrofirali. Osoblje me moralo premještati s boka na bok jer sam imao dekubituse. Višnja Ivančan i sestre su se iz dana u dan mučile oko mene, međutim kako sam prirodno blesav i u krevetu sam morao nešto raditi. Već i prije operacije odlučio sam pronaći sponzore koji će Rebru darovati defibrilator. Onako pod maskom za kisik zvao sam mobitelom razne sponzore, a svi oko mene su mislili da sam poludio jer nisu znali hoću li uopće preživjeti, a ja razmišljam o nekakvoj donaciji. Stvarno sam zahvalan hrvatskoj medicini jer ne postoji zemlja na svijetu gdje bi osobi s mojom dijagnozom dali srce i drugu priliku za život. Srce je predragocjen organ da bi se davalo nekome tko ima tako male šanse da preživi. Meni je ta prilika pružena i zahvaljujući njoj živim život punim plućima.

NACIONAL: Bili ste zdravi, zatim osuđeni na umiranje i sada ste ponovno dobro. Imate li nakon svih tih iskustava drukčiji odnos prema životu? – Mislim da sam shvatio da je život strahovito prolazno stanje i ne vrijedi ga opterećivati bilo kakvim lošim mislima. Postao sam alergičan na negativnosti i loš odnos prema drugima. Duboko vjerujem da postoji i nešto iracionalno što je pomoglo mojem ozdravljenju. Stalno sam bio optimist, a upravo vas taj pozitivan odnos izvlači jer su krize kroz koje prolazite strašne. Osim toga, čini mi se kako sve više imam osjećaj za društveni interes, a ne samo osobni. Bolest je sasvim sigurno utjecala i na moju djecu, ona su danas potpuno drukčiji ljudi. Ali od svih najveću je kalvariju prošla moja supruga koja je čitavih osam godina živjela sa mnom i pomagala mi, često i svjesnija mojega stanja od mene samoga.

NACIONAL: Je li istina da je Zlatko Sudac organizirao u Novalji molitve za vas? – On je bio kapelan u Novalji i doista su prve molitvene zajednice u mjestu bile vezane za moje ime. Rekao bih da su se ljudi počeli okupljati oko nečeg dobrog, a Sudac ih je dodatno senzibilizirao. Moji prijatelji koji su prisustvovali tim zajedničkim molitvama kažu da se doista osjećao strahovit naboj i snažna želja okupljenih da mi pomognu.

NACIONAL: Jeste li se upoznali sa Sucem? – Jesam, ali bio sam dobar i s brojnim drugim novaljskim svećenicima, recimo don Antom Toljanić koji je sada na Krku. Dok sam bio partijski sekretar rekao sam mu: “Ante nas smo dvojica duhovni vođe ovih ljudi”, a on mi odgovara: “A ne, mi imamo dvije tisuće godina tradicije, a vi ćete uskoro otići.” Tako je i bilo. Nas dvojica smo doista imali vrlo prisne odnose.

NACIONAL: Kako to da ste odmah poslije oporavka pristupili SDP-u? – Sasvim slučajno, nekoliko dana nakon što sam se vratio s operacije, u Novalju je stigao Mato Arlović. Prijatelji su me pozvali na zajednički sastanak i to je bio moj prvi susret s Arlovićem. Bilo mi je strašno drago jer sam vidio da me poštuju i onako polumrtvog i skoro nepokretnog i odlučio sam se priključiti socijaldemokratima. Već nakon dva mjeseca osnovali smo županijsku organizaciju i niz podružnica u Gospiću, Brinju, Otočcu, Korenici i drugdje. Deset mjeseci iza operacije postao sam predsjednik SDP-a Ličko-senjske županije koja je slovila kao uporište desničara i sredina u kojoj mrze “komunjare”. U neku ruku istina je da u toj regiji lijevoj opciji ljudi ne pristupaju masovno, ali nismo se nigdje ni osramotili. Ne mogu zaboraviti kada smo prije prošlih izbora došli u jedan lički kafić i dok smo pili kavu, iza nas je nekakav tip, kome je za pojasom virio pištolj, cijelo vrijeme prijetio da će nas pobiti. Želio sam mu odgovoriti, ali suradnici su me izgurali van. Kada sam pitao poznaju li ga, rekli su da je to predsjednik općine. Srećom stvari se mijenjaju. U Vrhovinama je prvi put u povijesti Ličko-senjske županije pobijedio SDP. Kada sam prvi put došao tamo, sve je bilo razrušeno i devastirano, nigdje električne energije, a općina je bila bez faxa i kompjutora. Usred te pustoši kojom su vladali strah i kaos, ispred općinske zgrade bili su parkirani novi Pajero i Audi. Dvije godine kasnije uspjeli smo u Vrhovinama utrostručiti proračun, asfaltirati mjesto i uvesti struju. Takve me stvari čine sretnim. Sve to ne bih mogao bez obitelji, a kasnije SDP-a koji me je prihvatio i čak doveo do Sabora, što je potpuno apsurdan podatak ako se zna da sam deset godina bio izgubljen slučaj.

NACIONAL: Kako doživljavate korupciju u medicini? – Osim smrti djeteta bolest je najstrašnija stvar koja se čovjeku može dogoditi. Zato je tragično znati da je zdravstvo jedna od najkorumpiranijih djelatnosti u ovoj zemlji. Bolest je nesreća za koju niste krivi i kvaliteta jednog društva ogleda se u tome u kolikoj je mjeri spremno pomoći bolesniku. Kada se zarađuje na bolesnim ljudima, to je potpuni moralni pad koji dovodi do urušavanja čitavog društva. Sjećam se da je moja obitelj na lijekove za mene potrošila oko 30.000 maraka što je u ono vrijeme bila basnoslovna svota. Jednim dijelom ti lijekovi su bili iz donacija, ali opet se radilo o prevelikim novcima. U mojem slučaju lijek protiv mučnine stajao je 100 DEM na dan što znači da smo tjedno samo na njega morali trošiti 500 maraka. Uvjeren sam da farmaceutske tvrtke također nemoralno zarađuju na bolesnim ljudima jer svi lijekovi mogu biti puno jeftiniji negoli su danas. No treba reći i da smo sami krivi. Ovog su ljeta zbog neorganiziranog hrvatskog zdravstva tri srca otišla u Italiju umjesto da njima budu spašeni životi naših ljudi. Kao čovjek kome je tuđe srce omogućilo da živi i drugi život, ne mogu prešutjeti ovaj propust.

NACIONAL: Zašto napuštate politiku? – Jer mislim da SDP-u i lijevoj opciji mogu pridonijeti i izvan Sabora. Osim toga, vjerujem da politika više ovisi od ljudi na terenu nego saborskih zastupnika. Kada sam najavio da se više neću kandidirati, uvalili su mi IX. izbornu jedinicu i imenovali me direktorom. To je ogromna i po svim projekcijama nezahvalna jedinica za SDP, velika poput tri Istre i nije čudo da su je dali čovjeku koji je ionako na hrpi lijekova. Mislim da ćemo unatoč svim problemima ipak pobijediti na ovim izborima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika