Premda se Žužulu zamjera da je nekritički naklonjen SAD-u, i on ima jake adute u rukavu: ponajprije najbliži je suradnik predsjednika HDZ-a Sanadera, a iza njegove kandidature stoji HDZ, sigurni izborni pobjednik kojemu druge stranke neće lako osporiBez obzira na to ostane li poslije izbora vladajuća koalicija na vlasti ili pak pobijedi oporba, najdramatičnija političko-kadrovska bitka vodit će se za mjesto ministra vanjskih poslova. Za tu funkciju među političarima u Hrvatskoj vlada prava pomama. Ako pobijedi koalicija SDP-a, HSS-a i HNS-a, među najozbiljnijim kandidatima za prvoga čovjeka Ministarstva vanjskih poslova bit će čak tri zvučna politička imena: dosadašnji ministar Tonino Picula, predsjednica HNS-a Vesna Pusić i Ivan Šimonović, sadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova. Osvoji li vlast opozicija, tada će se u utrci za ministarsku funkciju sučeliti najmanje dvije iznimno snažne političke ličnosti: predsjednik DC-a Mate Granić i HDZ-ov favorit Miomir Žužul.

Koliko će biti nesmiljena bitka za funkciju ministra vanjskih poslova dokazuju i brojne afere u Ministarstvu obrane koje su proteklih tjedana izbile u javnost. Tvrdi se da ih otkrivaju krtice i spavači Mate Granića i Miomira Žužula koji žele kompromitirati aktualnog ministra Tonina Piculu, premda on s kriminalnim radnjama pojedinaca nema nikakve veze. Osim što je kriv jer nakon preuzimanje ministarske funkcije nije napravio temeljitiju čistku. Stoga mu sada kuknjava kako je riječ o kriminalnim radnjama uglavnom starih HDZ-ovskih kadrova neće puno pomoći.

Mjesto ministra vanjskih poslova po općoj je ocjeni najatraktivnija funkcija u Vladi: ona automatski osigurava javnu promociju i popularnost, štiti od kompromitiranja i uplitanja u domaće, prljave poslove i u ovom mandatu pruža mogućnost dodatne afirmacije ako se Hrvatska još više približi ulasku u EU. Uz to vanjska politika je posao za koji su mnogi političari uvjereni da bi ga mogli obavljati bez ikakvih problema pa je i to razlogom velike zainteresiranosti za tu dužnost. Zbog svega toga, nadmetanje za to mjesto bit će krajnje neizvjesno. Sa sigurnošću se može predvidjeti da će sukobi oko te dužnosti uzdrmati pa čak i ugroziti sklapanje koalicijskog sporazuma. I to bez obzira na to hoće li Vladu sastavljati sadašnja vladajuća koalicija ili pak oporba.

Ako Ivica Račan ostane premijer, sigurno će inzistirati da Picula ostane ministar vanjskih poslova. Picula je jedan od najlojalnijih Račanovih suradnika: do te je mjere bio samozatajan da je čak i laicima jasno da je pravi kreator vanjske politike Račan, a ne on. Uz to Picula svom šefu nikada nije pravio probleme: nije postavljao pitanja zašto je Goran Granić zadužen za odnose s Haaškim sudom ili pak zbog čega je, uz Račana, Ivan Šimonović tumačio u Saboru prednosti i mane donošenja zakona o gospodarskoj zoni. Picula je suradnik po mjeri Ivice Račana i on ga se zbog toga neće tako lako odreći. Doduše nije malo onih koji smatraju da je zbog toga Picula bio manje uspješan ministar nego je trebao biti. Zamjeraju mu nedostatak inicijative, predbacuju mu da nije iskoristio šansu da uspostavi prijateljske veze s kolegama iz svijeta, što bi mu itekako pomoglo u zastupanju i obrani nacionalnih interesa. Osim toga, ako pobijedi na izborima, Račan će i dalje, možda čak i više nego prije, željeti voditi vanjsku politiku. Ponajprije da se upravo njemu pripišu zasluge ako se Hrvatska u sljedeće četiri godine još više približi ulasku u EU. To je ujedno ključni razlog zbog kojega Račan neće htjeti to mjesto prepustiti predsjednici HNS-a Vesni Pusić. Naime, ako Vesna Pusić postane ministrica vanjskih poslova, ona će, nema nikakve dvojbe, taj posao voditi potpuno autonomno i nastojat će mu utisnuti snažan osoban pečat. Tada to više neće biti resor u kojemu će presudnu ulogu imati Račan. Vesna Pusić, tvrde njeni suradnici, sigurno će unijeti mnogo novosti pa i potpuno različiti stil u vođenju vanjske politike. Po mnogo čemu nalik onomu koji prakticira predsjednik države Stjepan Mesić. Iz njenih dosadašnjih istupa potpuno je jasno da se Vesna Pusić ne bi libila odlučnih poteza koji bi zasigurno izazivali kontroverze, ali bi u konačnici bili upisani kao plusovi u vanjskopolitičkom saldu Vlade. U HNS-u su sigurni da će njeno obrazovanje i elokventnost, kao i stajališta koje zastupa, sasvim sigurno priskrbiti Hrvatskoj simpatije i naklonost EU i SAD-a.

Sve ono što u HNS-u ističu kao prednosti Vesne Pusić, Račan joj upisuje u mane. Stoga će nastojati da taj resor ostane u nadležnosti SDP-a, a ambicije Vesne Pusić pokušat će zadovoljiti drugim dužnostima u Vladi. No to mu neće biti lako izvesti: ako sadašnja koalicija ostane na vlasti, a HNS dobije desetak posto glasova, tada će Račan imati velikih muka. Teško će spriječiti Vesnu Pusić u nakani da postane ministrica vanjskih poslova jer će HNS i ona osobno radije, kako sada stvari stoje, ostati u opoziciji nego pristati s Račanom na trgovinu funkcijama u kojoj će biti izigrani za mjesto za koje vjeruju da im pripada. Znajući kako je Račan do sada vodio Vladu i koaliciju, s velikom se sigurnošću može predvidjeti da će moguću pat-situaciju pokušati premostiti na dokazano djelotvoran način: ako se koalicijski partneri ne mogu složiti oko nekog važnog mjesta u Vladi, onda je najbolje prepustiti ga nekoj nestranačkoj osobi. U tom slučaju Šimonović se pojavljuje kao Račanov džoker. Dakle, isto ono što su svojedobno bili, također kao nestranačke ličnosti, sadašnji ministri europskih integracija Neven Mimica i ministar gospodarstva Ljubo Jurčić. Moguća Šimonovićeva kandidatura neće biti upitna jer je riječ o profesionalcu koji, kako tvrde oni koji ga poznaju, ima vrlo visoke ambicije, a koji je, znanjem i marljivošću, stekao ugled u međunarodnim krugovima, domaćim strankama i među kolegama. Za Račana je iznimno važno što bi i Šimonović, kao i Picula, bio itekako ovisan o njemu.

Nadmetanje za mjesto ministra vanjskih poslova, ako pobijedi opozicija, po mnogo čemu će biti nalik teškim rovovskim bitkama do kojih će doći ako na vlasti ostane vladajuća koalicija. Demokratski centar i Mate Granić uvjereni su da će im, u slučaju imalo boljeg izbornog rezultata, HDZ morati ustupiti mjesto ministra vanjskih poslova. No ni tu nije kraj ambicijama DC-a i Granića. Računaju na običaj u demokratskim državama, posebice u Njemačkoj, da koalicijski partner, koji omogući sastavljanje vlade, ma koliko bio slab, u pravilu automatski uz funkciju ministra vanjskih poslova dobiva i titulu zamjenika premijera. U DC-u su uvjereni da kandidatura Granića nema alternative: sigurni su da bi Granićev ugled u međunarodnim diplomatskim krugovima omogućio vladi Ive Sanadera da odmah bude prihvaćena sa simpatijama. Još nešto: smatraju da bi imenovanje Granića za ministra vanjskih poslova ubrzalo proces približavanja Hrvatske EU i NATO paktu. U DC-u podsjećaju da su se europski ministri vanjskih poslova i diplomati još dugo nakon što je Mate Granić ostao bez funkcije raspitivali za njega kod Picule i njegovih suradnika. Granić je, tvrde, imao doista posebnu poziciju u Tuđmanovoj administraciji, u skučenim okvirima Tuđmanove samovlasti, uspio se izboriti za određenu samostalnost. No ni njegov protukandidat Žužul nije bez izgleda. Žužul je za HDZ-ove vlasti obavljao vrlo značajne diplomatske funkcije, a pred kraj Tuđmanove vladavine u velikoj se mjeri udaljio od njegovih političkih nazora. Zbog toga je kao veleposlanik u SAD-u dolazio u sve češće sukobe sa Zagrebom, što mu je danas dobra preporuka u utrci za ministarsku funkciju. Premda se Žužulu zamjera da je nekritički naklonjen SAD-u, i on ima jake adute u rukavu: ponajprije najbliži je suradnik predsjednika HDZ-a Sanadera, a iza njegove kandidature stoji HDZ, sigurni izborni pobjednik kojemu druge stranke neće lako osporiti pravo na tu važnu ministarsku funkciju. Budući da je Sanader, kao Granićev zamjenik, bio dugo godina u diplomaciji, sigurno će, iz istih pobuda kao i Račan, tražiti da to mjesto pripadne njegovoj stranci. Dignut će ruke od te funkcije jedino ako Mate Granić, kao i Vesna Pusić, zaprijeti da će radije ostati u opoziciji nego se zadovoljiti mrvicama u kadrovskoj podjeli pobjedničkog plijena. No u vladajućoj koaliciji upozoravaju da su Mate Granić i Miomir Žužul, dok su gotovo desetak godina provodili Tuđmanovu vanjsku politiku, pokazali što mogu: dok su oni, uz Sanadera, vodili Ministarstvo vanjskih poslova, Hrvatska je bila u permanentnom sukobu s međunarodnom zajednicom te na rubu potpune izolacije.

Činjenica da postoji toliko kandidata za funkciju ministra vanjskih poslova svakako je dobar znak, pogotovu stoga što je većina njih, po stručnosti, iznad prosjeka kandidata za ostale ministarske dužnosti. No njihov stvaran utjecaj u kreiranju vanjske politike ne treba precjenjivati: ona mnogo više ovisi o programima koalicija nego o diplomatskim sposobnostima pojedinaca. Što će, primjerice, vrijediti diplomatsko umijeće Mate Granića i Miomira Žužula ako će se HSLS pa i veći dio HDZ-a i DC-a, zalagati za dociranu suradnju s međunarodnim sudom u Haagu? Ili što će moći učiniti Vesna Pusić, Tonino Picula ili Ivan Šimonović ako će morati zastupati politička stajališta HSS-a koji je u Saboru glasovao za odluke koje su u suprotnosti za zahtjevima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte? Kako je vanjska politika tek izraz unutarnje političkih odnosa, svi će oni imati vezane ruke i tek malo mogućnosti da utisnu ozbiljniji osobni pečat u obavljanju funkcije ministra vanjskih poslova.

Vesna Pusić
Vesna Pusić diplomirala je sociologiju i filozofiju te doktorirala sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Radila je od 1976. do 1978. kao istraživač na Institutu za sociologiju u Ljubljani, 1978. zaposlila se na Odjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a 1992. izabrana je za pročelnika Odsjeka za sociologiju. Redoviti profesor postaje 1998., suosnivač je i direktor izdavačke kuće i projekta Erasmus Gilda, a 1980. predavala je na Sloan School of Managemet, Massachussets Institute of Technology. Akademsku godinu 1984./85. provela je na School of International Service, The American Universty, u Washingtonu. Za boravka u SAD-u održala je niz predavanja, a po povratku, 1990., jedna je od 28 utemeljitelja HNS-a. Objavila je knjige “Demokracije i diktature”, “Vladaoci i upravljači”, “Industrijska demokracija i civilno društvo” te više od pedeset znanstvenih i stručnih članaka u domaćim i inozemnim časopisima.

Miomir Žužul
Miomir Žužul (48) diplomirao je, magistrirao i doktorirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je na više od 100 sveučilišta i instituta u Europi i SAD-u, održao govore na 30 međunarodnih konferencija i objavio više od 50 znanstvenih radova. Od 1985. zamjenik je šefa Odsjeka psihologije, potom od 1990. redoviti profesor, prodekan i šef odjela razvojne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom 2000. i 2001. bio je gost predavač u Centru za međunarodna istraživanja School of Public and International Affairs, Princeton University. Od 1992. do 1993. bio je zamjenik ministra vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Tuđmana, potom veleposlanik pri UN-u u Ženevi te od 1996. do 2000. veleposlanik u SAD-u.