Objavljeno u Nacionalu br. 415, 2003-10-28

Autor: Davor Pašalić

SRPSKI POLICAJCI PROTIV HAAGA

'Svi smo mi Sreten Lukić'

Više od 2000 policajaca iz cijele Srbije demonstriralo je prošlog tjedna u središtu Beograda protiv haaške optužnice za njihovog šefa, general-potpukovnika Sretena Lukića; okupljenima su s pozornice oficiri poručivali: 'To je optužnica protiv svih nas, jer nema policajca koji nije nekoliko puta bio na Kosovu'

Za nekoliko transparenata s porukama "Brate, ne damo te" i "Svi smo mi Lukić" bili su zaduženi rijetki civili.Za nekoliko transparenata s porukama "Brate, ne damo te" i "Svi smo mi Lukić" bili su zaduženi rijetki civili.Više od 2000 policajaca, uključujući pripadnike elitnih formacija – Specijalne antiterorističke jedinice i žandarmerije, slilo se u centar Beograda. Stigli su autobusima iz cijele Srbije i zauzeli unaprijed određene položaje, baš kao što su radili nebrojeno puta od 1991. do 2000. godine, uvijek kada je, uz pomoć suzavaca, vodenih topova, pendreka, metaka i neskrivenog radnog elana, trebalo razbiti demonstracije protiv režima tadašnjeg srpskog vladara Slobodana Miloševića. U petak 24. listopada su, međutim, uloge bile promijenjene. Srpski policajci su se, po prvi put, našli u ulozi demonstranata. Ali ovaj put nije bilo nikog zainteresiranog da protest suzbije silom.

DULE SAVIĆ I GAZDA JEZDA Od poznatih osoba, prosvjedu su prisustvovali samo bivši nogometaš Dušan Savić i Jezdimir Vasiljević, koji je u financijskom inženjeringu zavio u crno hiljade građana Pripadnici MUP-a okupili su se da bi izrazili solidarnost sa svojim šefom, načelnikom javne sigurnosti generalpotpukovnikom Sretenom Lukićem, i da bi odali počast, kako su rekli, “njegovom liku i djelu”. Razlog za iskazivanje solidarnosti je činjenica da je Lukića tužilaštvo Haaškog suda optužilo da je u proljeće 1999. godine, kao zapovjednik policijskih snaga na Kosovu, sudjelovao u ubojstvu nekoliko stotina Albanaca i protjerivanju oko 800.000 stanovnika pokrajine.

“To je optužnica protiv svih nas! Postavlja se pitanje tko je sljedeći jer nema policajca koji nekoliko puta nije bio na Kosovu. Jesmo li kolektivni krivci što smo branili građane od terorizma”, odjekivalo je s pozornice na Trgu republike, s koje su se policijski časnici obraćali postrojenim kolegama, prethodno opisavši Lukića kao “uzor svim policajcima u Srbiji”, osobu najzaslužniju za “reformiranje policije u moderni servis građana” i poznatu po odsustvu tolerancije za bilo kakve nezakonitosti u službi. Optužnica protiv Lukića okarakterizirana je kao “konfuzna” i izraženo je očekivanje da će biti povučena jer se tim dokumentom, među ostalim, “srpskoj policiji vezuju ruke u borbi protiv kriminala i terorizma”.

Okupljeni su riječi govornika popratili pljeskom, ali su izostale zastave, složno izvikivanje parola i pjevanje, sastavni elementi gotovo svakog masovnog skupa na Trgu republike. Za nekoliko transparenata s porukama “Brate, ne damo te” i “Svi smo mi Lukić” bili su zaduženi rijetki civili. General nije prisustvovao skupu, ali je njegovim fotografijama bio oblijepljen džip koji je stigao iz Bosne, iz Lukićeva rodnog sela Ruisti kod Višegrada. Što se tiče policajaca, njihovi odgovori na pitanje zašto su došli na protest kretali su se od “Ne damo generala, ne damo ni nas, ne damo Srbiju” do “Zato što su mi rekli da dođem”.

Prve demonstracije srpskih policajaca trajale su nešto više od 30 minuta i prošle su bez incidenata, mada je prethodnog dana Dragan Marković Palma, poslanik Stranke srpskog jedinstva (koju je osnovao pokojni Željko Ražnatović Arkan), s govornice Skupštine Srbije pozvao policiju da tijekom protesta izvrši državni udar kako bi spriječila nova izručenja Haškom sudu.

“Uđite u sve institucije. Izvršite državni udar. Spasite Srbiju”, poručio je Marković policajcima. Sljedeći dan se, međutim, za jedino uzbuđenje pobrinula grupica od desetak Miloševićevih pristalica, uglavnom vremešnih žena. One su se nakon skupa verbalno obrušile na predsjednika Skupštine Vojvodine Nenada Čanka, vičući mu “ustašo”, a zatim su, dok su ljubile veliku Miloševićevu sliku, urlale da Božja kazna stiže svakog po zasluzi, pa tako i Lukića, jer je priveo i Haaškom sudu izručio pukovnika Veselina Šljivančanina, optuženog pred tribunalom za sudjelovanje u masovnoj egzekuciji Hrvata na Ovčari kod Vukovara u studenome 1991. godine. Svoju su predstavu Miloševićevi pristalice dovršili uzvicima “Ustala je Srbija”, ali tada na Trgu republike više nije bilo nikoga. Policajci su ušli u autobuse i nestali.

Predstavnici srpskih vlasti predvođeni premijerom Zoranom Živkovićem i ministrom unutarnjih poslova Dušanom Mihajlovićem podržali su policijski protest naglašavajući da republička vlada nema ništa s tom manifestacijom. Nenad Čanak je, međutim, bio jedini predstavnik vlasti na demonstracijama. Svoje prisustvo obrazložio je riječima: “Država koja se ne brine o instrumentima države neće postojati. Nečasno je ljudima koji su od 5. listopada 2000. godine do danas profesionalno odrađivali svoju dužnost sada okrenuti leđa i ponašati se prema njima kao da ne postoje.”

Na demonstracijama nije bilo ni građana. Moguće je da su razlozi bili hladno vrijeme i strah od incidenata, ali je mnogo vjerojatnije da masovne podrške nije bilo jer su na ulicama Beograda pripadnici policije gotovo puno desetljeće svaki znak otpora Miloševićevu režimu gušili brutalnom silom, ne skrivajući da im to predstavlja zadovoljstvo. Na filmskoj i videovrpci zabilježeni su česti prizori policijskog nasilja nad demonstrantima. To nisu bili incidenti, već pravilo. Zato je, barem u Beogradu, teško očekivati da će zbog mogućnosti izručenja tribunalu policijskih generala koji su činove stekli tijekom Miloševićeve vladavine doći do masovnih protesta ili da će glas protiv dići neka ugledna osoba. Posebno uz činjenicu da policajci, koji bi prvi trebali poštovati propise, organiziraju demonstracije, mada im je to zakonom zabranjeno. Od poznatih osoba policijskom protestu prisustvovali su samo bivši nogometaš Crvene zvezde Dušan Savić i nekadašnji vlasnik piramidalne štedionice Jugoskandik Jezdimir Vasiljević, koji je svojim makinacijama prije desetak godina u crno zavio tisuće građana Srbije.

Uvod u prve demonstracije srpskih policajaca bio je iznimno dramatičan. Kada je u Haagu priopćeno da su za ratne zločine na Kosovu optuženi Lukić i Vlastimir Đorđević te dvojica vojnih generala Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević, reakcija srpskih vlasti bila je iznenađujuće oštra, s obzirom na to da je vlada u Beogradu do sada inzistirala na prijeko potrebnoj suradnji s tribunalom. To je i demonstrirala izručenjem Haaškom sudu ne samo Miloševića već i niza drugih istaknutih osoba optuženih za zločine na Kosovu: predsjednik Srbije Milan Milutinović, premijer Nikola Šainović, ministar obrane Dragoljub Ojdanić. Sve su to, međutim, bili “ljudi Miloševićeva režima”.

Nova optužnica znači drukčiju situaciju. Malo je vjerojatno da bi Beograd napao Carlu Del Ponte zbog Pavkovića i Đorđevića. Pavković je 1999. godine na Kosovu bio zapovjednik Treće armije Vojske Jugoslavije, iznimno blizak obitelji Milošević, iritirao je javnost arogancijom i potrebom da značajan dio teritorija Srbije pretvori u svoj stambeni prostor (o broju i površini njegovih stanova i kuća ispredaju se legende), a nedavno je optužen za sudjelovanje u pokušaju ubojstva čelnika oporbenog Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Đorđević je tijekom Miloševićeve vladavine bio šef javne sigurnosti, a 2001. je umirovljen jer je pokušao prikriti slučaj hladnjače u kojoj je, pošto je izvučena iz Dunava, pronađeno 50 leševa kosovskih Albanaca. Ubrzo se Đorđeviću izgubio trag. Pričalo se da živi u Moskvi, ali i da je pod zaštitom Haaškog tribunala, kako bi se pojavio kao svjedok na suđenju Miloševiću.

Što se tiče Lazarevića, on je 1999. bio zapovjednik Prištinskog korpusa VJ, Milošević ga je četiri puta izvanredno unapređivao. Prije dva i pol mjeseca smijenjen je sa svih dužnosti, s obrazloženjem da je “nedopustivo da u generalštabu bude bilo tko optužen ili osumnjičen za ratne zločine”, iako tada postojanje optužnice nije bilo objavljeno. Mada službeno i dalje aktivni časnik, i Lazarević je, praktično, “bivši”.

Iako je poruka iz Haaga stigla u iznimno delikatnom trenutku, kada se zahuktava predizborna kampanja za predsjednika Srbije, a u skupštini raspravlja o smjeni vlade, osnovni razlog za nervozu u Beogradu je Lukić, prva optužena osoba koja predstavlja važan dio srpskih vlasti. Ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović proglasio je Lukića “herojem i junakom operacije ‘Sablja’”, pokrenute nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Usto je poručio da neće biti ministar koji će uhititi Lukića. Mihajlović je svojedobno i o bivšem zapovjedniku zloglasne policijske formacije Crvene beretke Miloradu Lukoviću Legiji govorio kao o “gospodinu Legiji”, koji se u svakom pogledu ponaša primjereno, unatoč sklonosti oružanim incidentima u alkoholiziranom stanju. Lukovićeve Crvene beretke su prije dvije godine u Beogradu blokirale autocestu tvrdeći da tako protestiraju zbog izručenja Haaškom sudu dvojice suboraca iz Bosne. Mihajlović o toj akciji, u međuvremenu rasformiranih, Crvenih beretki danas govori kao o pobuni, dok je “gospodin Legija” u akciji “Sablja” optužen kao glavni organizator Đinđićeva ubojstva.

Premijer Živković je izjavio da ne treba očekivati brze reakcije na najnovije optužnice, u smislu uhićenja i izručenja, konstatirajući da se ne radi o prioritetu njegove vlade. Izašlo je na vidjelo da je Živković prilikom sastanka s Carlom Del Ponte početkom ovog mjeseca odbio primiti optužnice protiv Lukića, Đorđevića, Pavkovića i Lazarevića. Carla Del Ponte ih je morala uručiti ministru vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Goranu Svilanoviću, koji time nije bio oduševljen. Živković je optužio Carlu Del Ponte da se ne pridržava sporazuma, navodno postignutog s Đinđićem prije godinu i pol, da se srpski časnici po zapovjednoj odgovornosti ne optužuju za zločine na Kosovu. “Više puta je ponovljeno za neke koji su sada na kolektivnoj optužnici da nećemo prihvatiti njihovo stavljanje na optužnicu niti da ćemo po njoj postupati. To nije samo dogovor između Haaga i Beograda nego su upoznati i Washington i Bruxelles i to je javna tajna”, tvrdi Živković.

Osnovna zamjerka beogradskih vlasti upućena Haagu je zašto je tribunal baš sada objavio optužnice. Zatraženo je da se generalima sudi u Srbiji. Nitko iz vlasti, međutim, nije postavio pitanje zašto do sada nitko u Srbiji nije osumnjičen ni optužen zbog nekoliko stotina leševa kosovskih Albanaca pronađenih u masovnim grobnicama na poligonima za obuku specijalnih jedinica srpske policije. Niz podataka o tim grobnicama policija je iznijela u vrijeme izručenja Miloševića tribunalu, ali od tada se, gotovo dvije i pol godine, nije dogodilo ništa. Ovih dana se čuo podatak da je u Srbiji protiv pripadnika vojske pokrenuto 30 postupaka zbog zločina počinjenih na Kosovu 1999. godine i da su pred sudom riješena dva slučaja. Zločini na Kosovu počinjeni su prije više od četiri godine i teško je vjerovati da kao preporuka za efikasno suđenje može poslužiti podatak da su u tom razdoblju donesene dvije presude. U sličnu grupu bi mogao biti svrstan i podatak da je Lukić, navodno, tijekom sukoba na Kosovu naredio uhićenje oko 800 srpskih vojnika, policajaca i civila zbog sumnje da su počinili ratne zločine. Radi se o impresivnoj brojci, ali nije poznato što se dogodilo s osumnjičenima. Do suda, to je sigurno, nisu stigli. Zanimljivo je, inače, navodno Lukićevo objašnjenje većine zločina: “Ljudi na čije su glave padale bombe, otišli su do onih koji su krivi što ih bombardiraju jer nisu mogli doći do onih koji su bombardirali.”

Podrška zahtjevu Beograda da se četvorici generala sudi u Srbiji stigla je, donekle neočekivano, iz Washingtona. Američki ambasador za pitanja ratnih zločina Pierre-Richard Prosper nagovijestio je da bi se četvorici generala moglo suditi u Srbiji ako bi Beograd izručio Haaškom sudu bivšeg zapovjednika vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Mjesto Mladićeva prebivališta godinama je bilo u Beogradu, u kući u Ulici Blagoja Parovića 117, u naselju Golf na Banovu brdu. Stanovnici tog naselja su novobogataši i estradne zvijezde, a Mladić je uživao zaštitu vojnog osiguranja i nakon pada Miloševića. Vlasti u Beogradu su tvrdile da se Mladić ne nalazi u Srbiji, zbog čega ne mogu ispuniti zahtjev za njegovim izručenjem. Neposredno nakon što je Prosper iznio mogućnost da se četvorici generala sudi u Srbiji, Živković je priopćio da je u tijeku “akcija provjere prebivališta Mladića, što je rutinska stvar, kakva se vrši jednom do dva puta tjedno”. Provjera je obavljena, Mladić nije nađen, a u Beogradu se moglo čuti da se radi o “predstavi za svjetsku javnost i haaške istražitelje”.

Optužnice protiv četiri generala utjecale su na vlasti u Beogradu da, kada su odnosi s Haagom u pitanju, kao uzor spominju Hrvatsku. Potpredsjednik vlade Srbije Žarko Korać konstatirao je da je Carla Del Ponte imala mnogo razumijevanja za razloge Vlade u Zagrebu da se generalu Mirku Norcu sudi u Hrvatskoj.

“U slučaju Hrvatske bile su goleme demonstracije u Splitu zbog Norca, došlo je oko 100.000 ljudi. Ona je brzo donijela odluku da suđenje može biti i u zemlji. Ne mislim da je to bio nerazuman kompromis, ali pokazalo se da nije baš izvan političkih zbivanja. Kada je zaprijetila opasnost od potpune destabilizacije demokratske vlasti u Hrvatskoj, ona je pokazala razumijevanje’’, konstatirao je Korać.

Miloševićeva supruga Mira Marković svojedobno je bila impresionirana činjenicom da “Hrvati ne daju svoje generale, za razliku od Srba”. Vlasti u Beogradu kao da su odlučile prihvatiti uzor iz Zagreba. Uz zaključak da, zbog predstojećih izbora u Hrvatskoj, unatoč prijetnji Zagrebu da se udaljava od Europske unije, haaški optuženik Ante Gotovina može biti apsolutno miran, Beograd je, prema svemu sudeći, odlučio da ne žuri s izručenjem generala. Ne samo zbog predstojećih izbora nego i zbog činjenice da u bliskoj budućnosti nema donatorskih konferencija koje bi financijsku pomoć uvjetovale suradnjom s tribunalom. Washington o svojoj pomoći obično odlučuje potkraj ožujka.

Do tada vrijedi poruka s policijskog protesta: “Svi smo Lukić”. A kada stigne proljeće, možda će se neki sudionici policijskih demonstracija, koji su 1999. bili aktivni na Kosovu, uputiti prema Afganistanu, da bi, kako je najavljeno, pod američkom komandom sudjelovali u akciji protiv talibana i Al Qaide. Istovremeno će se, možda, neki od njihovih zapovjednika s Kosova iz 1999. godine uputiti prema Haagu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika