Silovike jest stvorio Putin u vrijeme kad je iznenada u kolovozu 1999. došao na političku scenu, kad je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin zbog bolesti teško kontrolirao situaciju.Samo dobri poznavatelji ruskih političkih prilika znaju kako se žestoka bitka posljednjih tjedana vodi u Kremlju. Zabrinuti su zagovornici ruske demokracije, vođe političkih stranaka, ali i ruski inozemni partnere, jer ima indicija da pobjeđuju “siloviki”, grupacija koja bi u Rusiji htjela ponovno uvesti diktaturu, ukinuti ekonomske slobode, možda renacionalizirati denacionalizirana ruska poduzeća. Siloviki su 6000 pripadnika ruskih tajnih službi i sigurnosnog aparata koji su se školovali u sovjetskoj tajnoj služni KGB i njenoj nasljednici, ruskoj tajnoj službi FSB, koji su u posljednje vrijeme preuzeli ključne položaje u državnoj administraciji. Nedavno uhićenje najbogatijeg Rusa, vlasnika “Jukosa” Mihaila Hodorkovskog, i ostavka Aleksandra Vološina, šefa stožera predsjednika Vladimira Putina, znakovi su da siloviki pobjeđuju, iako im Putin ipak ne želi dopustiti da potpuno uživaju u svojoj pobjedi.

Za silovike donedavno nitko nije znao. O njima se više počelo govoriti tek kad su ove godine prepoznati kao konzistentna grupa koja se bori za vlast. Danas se o njima otvoreno govori u ruskom tisku a taj su pojam preuzeli i zapadni mediji. Ima i mišljenja da su siloviki izvršitelji Putinove volje, ili pak da su se oteli njegovoj kontroli. Oni prvi upozoravaju da je i sam Putin silovik, jer je odgojen u KGB-u a FSB-u je neko vrijeme bio na čelu. Drugi pak tvrde da bi Putin htio spriječiti daljnje jačanje silovika jer za Vološinova nasljednika nije postavio silovika nego pripadnik nove struje u ruskoj vlasti.

Silovike jest stvorio Putin u vrijeme kad je iznenada u kolovozu 1999. došao na političku scenu, kad je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin zbog bolesti teško kontrolirao situaciju. On je 90-ih vladao uglavnom sam, oslanjajući se na skupinu bliskih suradnika i članove vlastite obitelji, surađujući sa sve moćnijim i bogatijim oligarsima, kojima je predavao u vlasništvo najbolja državna poduzeća, kupujući tako njihovu podršku i financijsku pomoć na izborima. Ključnu ulogu u Rusiji preuzela je njegova kći Tatjana Dačenko, koja je iza kulisa donosila ključne uloge oslanjajući se na ljude u vrhu predsjedničke administracije, svog bliskog prijatelja, liberalnog političara Anatolija Čubaisa, i šefa predsjedničkog stožera Aleksandra Vološina, rođenog 1956. u Moskvi, prometnog inženjera, spretnog političkog operativca kojeg je Jeljcin je 1998. postavio za šefa svog stožera. Kako je Jeljcin bivao sve podložniji bolesti i alkoholu, postalo mu je jasno da njegova vlast neće dugo opstati. Tražio je svog nasljednik na predsjedničkom položaju koji će poštovati interese njegove obitelji i grupacije njegovih suradnika, koja je dobila politički nadimak “Obitelj”. U ožujku 1998. Jeljcin je smijenio je dotadašnjeg moćnog premijera Viktora Černomirdina, koji se jako obogatio i najavljivao da će postati Jeljcinov suparnik, a na njegovo mjesto postavio 35-godišnjeg ekonomista Sergeja Kirijenka. Nakon pet mjeseci smijenio je i Kirijenka, vratio Černomirdina, a nakon mjesec dana, u rujnu 1998., postavio za premijera Sergeja Primakova, starog operativca ruske tajne službe. Primakov je na tom položaju bio do svibnja 1999. kad je Jeljcin za premijera postavio drugog operativca tajne službe, Sergeja Stjepašina, ali samo na tri mjeseca, nakon čega je novi premijer postao novi čovjeka iz tajnih službi, dotad nepoznati Putin, peti premijera u samo 18 mjeseci, koji je veći dio karijere proveo kao ne odviše važan operativac KGB-a u Istočnoj Njemačkoj, potom je radio u gradskoj upravi Sankt Peterburga, pa se preselio u Moskvu, gdje je radio u FSB-u. Bilo je poprilično iznenađenje kad ga je 25. srpnja 1998. Jeljcin imenovao šefom FSB-a, a godinu dana na tom položaju bila je jedina važna dužnost prije nego što je postao premijerom. No Putin je Jeljcina impresionirao smjelim premijerskim potezima i lojalnošću. U jesen 1999. pokrenuo je drugi rat u Čečeniji, što mu je u Rusiji donijelo popularnost, pa je Jeljcin procijenio da bi mogao pobijediti na budućim predsjedničkim izborima, pa su se njih dvojica dogovorili kako će Jeljcin sići s vlasti, pomoći Putinu da postane predsjednik, a Putin će “Obitelj” ostaviti da i dalje iz pozadine upravlja Rusijom. Već 31. prosinca 1999., samo četiri mjeseca nakon što je Putina postavio za premijera, Jeljcin je objavio da silazi s vlasti a Putina je imenovao vršiteljem dužnosti predsjednika Rusije. Jeljcinov aparat, članovi “Obitelji”, i ruski oligarsi podržali su Putina na izborima te je u ožujku 2000. izabran za predsjednika.

Dotad moćna Jeljcinova kći Tatjana Dačenko nestala je s političke scene, kao i drugi Jeljcinu bliski ljudi, ali je šef predsjedničkog stožera, Jeljcinu odan Aleksandar Vološin, iako je dao ostavku, vraćen na taj položaj. Novim premijerom imenovan je 42-godišnji Mihail Kasjanov, ekonomist iz Gosplana, državnog ureda za privredno planiranje, kojim je Jeljcin bio jako zadovoljan, pa se i on smatrao članom “obitelji”. Putin je više od tri i pol godine na predsjedničkom položaju, a u Rusiji se štošta promijenilo. Putin je postao svjetski državnik, stekao popularnost u Rusiji, posebno zbog ofenzive u Čečeniji, ali i drugih poteza. Procvala je ruska privreda pa se u Rusiji bolje živi. Putinu smeta što se struktura države rastočila, što su gubernije postale državama u državi, što je privreda pod kontrolom oligarha. Smetaju mu i političke ambicije oligarha koji su počeli pomagati njegovim protivnicima. Prema njemu su se oligarhi ponašali kao prema svom dužniku, a on je zamijetio da oligarsi još iz Jeljcinova doba jako utječu na državnu administraciju preko ljudi iz “Obitelji”. Zaključio je da s ljudima iz “Obitelji” neće moći voditi politiku protiv oligarha pa je u državni aparat stao uvoditi sebi odane ljude, koji su po prirodi njegova profesionalnog života iz tajnih službi. Tako su njegovi bivši kolege iz KGB-a u velikom broju ušli u državne strukture. Zbog energičnog nastupa prozvali su ih siloviki. Prema jednoj statistici koju je objavio Washington Post, u doba posljednjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova u vrhu državnog aparata bilo je samo 3 posto kadrova iz KGB-a, u Jeljcinovo doba taj se postotak povećao na 11, a pod Putinom iznosi 30 posto. Prema moskovskom listu Novaja gazeta u vrhu ruske vlasti sada ima oko 6000 ljudi iz KGB-a, odnosno FSB-a, na čelu s Putinom.

Vođama “silovika” smatraju dvojicu zamjenika šefa predsjedničkog stožera, Viktora Ivanova, koji je zadužen za kadrovska pitanja u predsjedničkoj administraciji, i Igora Sečina, koji se bavi organizacijskim pitanjima. Ta dvojica Vološinovih zamjenika bili su ključni jer su mogli nove silovike namještati u raznim uredima državne administracije po svojoj volji. Ivanov je dugogodišnji operativac tajne službe, blizak Putinu, jer mu je bio zamjenik kad je 1999. upravljao FSB-om. Sečin je također dugogodišnji operativac tajne službe, kao tajni agent KGB-a 80-ih je operirao u Mozambiku kao lažni prevoditelj sovjetske državne tvrtke.

Siloviki su i šefovi kadrovskog i informacijskog odjela predsjedničkog stožera Vladimir Osipov i Igor Poršnjov. Istaknuti silovik je i zamjenik šefa moćnog Vijeća za nacionalnu sigurnost Vjačeslav Soltaganov, nekadašnji časnik KGB-ovih graničnih trupa. Siloviki su preuzeli ključna mjesta i u unutrašnjosti. Silovik je predsjednik Ingušetije Murat Zjazikov, koji je bio zamjenik šefa FSB-a za Astrahansku oblast od 1996. do 2002. To su i gubernatori Voronježa i Smolenska, Vladimir Kulakov i Viktor Maslov, koji su bili šefovi FSB-a u svojim krajevima.

Siloviki su najmoćniji u predsjedničkom stožeru, gdje su dobivali položaje uz pomoć Ivanova i Sečina. Vlada je, međutim, preko premijera Kasjanova dulje ostala pod kontrolom “Obitelji”. No i u nju su se infiltrirali siloviki: ministar obrane Sergej Ivanov radio je u KGB-u u sovjetsko doba. Siloviki su i Igor Černjenko, zamjenik ministra unutarnjih poslova za imigraciju, dvojica zamjenika ministra vanjskih poslova, tri zamjenika ministra pravosuđa. Ruske novine tvrde da se broj silovika na važnim mjestima povećava i u središnjoj administraciji i u unutrašnjosti, da taj snažni trend podržava predsjednik Putin.
Iako je jačao silovike na račun “Obitelji”, Putin je barem donedavno održavao kakvu-takvu ravnotežu, u skladu sa starim ruskim političkim uvjerenjem da je u kremaljskoj politici važno da gazda ? bio on car, generalni sekretar partije ili predsjednik ? može s jednom grupacijom moćnika izigrati drugu, tako da nijedna previše ne ojača. I Putinov prethodnik Jeljcin imao je pod sobom dvije struje, jer su uz “Obitelj” u vrhu vlasti znatan utjecaj imali i ljudi iz njegove osobne službe sigurnosti, okupljeni oko njegova glavnog tjeločuvara Aleksandra Koržakova, koji je Jeljcina jako zadužio u opasnim situacijama. No u žestokom sukobu 1997. on je stao na stranu “Obitelji”, a protiv Koržakova, čiju struju nije posve eliminirao.

I Putin je jačao silovike, ali nije eliminirao “Obitelj”. Siloviki su mu bili važni za opću politiku jačanja središnje vlasti i slabljenja oligarha, koje su članovi “Obitelji” štitili. Siloviki su vodili sve akcije protiv oligarha, protiv Borisa Berezovskog, potom Vladimira Gusinskog i na kraju Mihaila Hodorkovskog. Kad su prvi put krenuli protiv Hodorkovskog početkom ljeta, članovi “Obitelji” stali su snažno na njegovu stranu. Tada, dok je Putin bio u inozemstvu, a Vološin na odmoru, kremaljske poslove vodio je njegov zamjenik Viktor Ivanov. Navodno je Ivanov tada pokušao smijeniti premijera Kasjanova, ali nije uspio.

Siloviki su se tada počeli pripremati za akciju protiv Hodorkovskog, optuženog za financijske makinacije u “Jukosu”, pa su počela uhićenja njegovih suradnika, a potom je u listopadu uhićen i Hodorkovski, koji je, sumnja se, financijski pomagao “Obitelji”. Procjenjuje se da je uhićenje Hodorkovskoga posljedica novog sukoba silovika i “Obitelji”, ali i da je to tek početak bitke čiji bi ishod mogao biti odlazak premijera Kasjanova, nakon čega bi “siloviki” preuzeli i vladu. Nakon uhićenja Hodorkovskoga upravo je Kasjanov bio jedan od onih političara koji su s Putinom htjeli razgovarati o Hodorkovskom, ali je to Putin odbio, kaqo i s Vološinom.

Kasjanov je stoički primio Putinovu uvredu, ali je Vološin podnio ostavku. Putin jun je prihvatio, iako su 2000. oligarsi preko Vološina financirali Putinovu predsjedničku kampanju. On je za Putina osnovao i novu političku stranku, koja je s koalicijskim strankama preuzela većinu u Dumi i izglasala sve Putinove zakone. Vološin je samostalno odlučivao, više kao Putinov partner nego kao podložnik. Uhićenje Hodorkovskoga ispravno je shvatio i kao podrivanje svog autoriteta. Tako je otišao jedan od dvojice ključnih ljudi “Obitelji”. Odmah je dobio značajne ponude da se zaposli u privatnom sektoru gdje ima mnogo prijatelja koji cijene njegove sposobnosti. Na opće iznenađenje, Putin Vološinovim nasljednikom nije imenovao ni Viktora Ivanova ni Igora Sečina nego trećeg Vološinova zamjenika, koji nije ni silovik ni član “Obitelji”, malo poznatog Dimitrija Medvjedeva. On je blizak Putinu, koji ga je doveo u stožer početkom 2000. da mu vodi predsjedničku kampanju, i to je odlično obavio. Stoga je bio nagrađen mjestom zamjenika šefa predsjedničkog stožera, gdje je obavljao važne poslove u restrukturiranju državne birokracije i kao šef nadzornog odbora velike energetske kompanije “Gazprom”. Medvjedev ima samo 38 godina, no Putin u njega ima povjerenja jer ga odavno poznaje. Medvjedev je također rodom iz Sankt Peterburga, gdje je studirao pravo, kao i Putin. Kad je 1991. propao SSSR, Putin je napustio KGB i ostao bez posla. Vratio se u rodni grad, zaposlio u gradskoj upravi i postao zamjenikom gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Medvjedev je također počeo raditi za Sobčaka kao politički savjetnik pa je upoznao Putina. S njim je surađivao sve do 1996. kad je Putin iz Sankt Peterburga prešao u Moskvu, u FSB. No kad je Putin u ljeto 1999. postao premijerom, nagovorio je Medvjedeva da mu se kao šef izbornog stožera pridruži u Moskvi.

Na mjesto zamjenika šefa predsjedničkog stožera Putin je postavio još jednog čovjeka s pravnog fakulteta u Sankt Peterburgu, Dimitrija Kozaka, koji je ondje diplomirao dvije godine prije Medvjedeva, i koji je imenovan za njegova prvog zamjenika, hijerarhijski više od Ivanova i Sečina. Već se govori da je Putin, kako bi uspostavio ravnotežu prema silovikima, sada u ruskom vrhu umjesto poražene “Obitelji” počeo stvarati novu frakciju sebi odanih ljudi, koji su dobili nadimak “sanktpeterburški tehnokrati”.