Budite drugačiji Mladi dramatičar Ivor Martinić s Barbarom Prpić, Tomislavom Kvartučom, Vedranom Živolićem i Goranom Bogdanom, glumcima u 'Ružnom pačetu' u ZKM-u, predstavi koja ohrabruje različitostKad je Ivor Martinić, mladi i talentirani dramatičar, dobitnik nagrade Marin Držić, te autor šest drama, prije nekoliko godina počeo pisati “Dramu o Mirjani i ovima oko nje”, nije ni slutio da će taj tekst o običnoj, sredovječnoj ženi koja rekapitulira svoj život osvojiti publiku Zagreba, Beograda, Ljubljane i Splita, a njega lansirati kao novu zvijezdu hrvatskog teatra. U međuvremenu su njegove drame prevedene na engleski, francuski, španjolski, norveški, talijanski, slovenski i bugarski, a drama “Ovdje piše naslov o Anti” izvedena je u Blue Elephant Theatreu u Londonu. “Drama o Mirjani ...” praizvedena je prošle godine u Jugoslovenskom dramskom kazalištu u Beogradu i postala je iznimno popularna.

Dobila je čak osam nagrada na raznim festivalima, primjerice, na upravo završenim 21. Marulićevim danima u Splitu nagradu publike Milan Begović, a na Međunarodnom festivali malih scena u Rijeci Mirjana Karanović je nagrađena za glavnu žensku uloga. “To je za mene bilo vrlo jako emotivno iskustvo”, ispričao nam je Ivor Martinić (27), koji je još apsolvent na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

“Jugoslovensko dramsko pozorište nastupalo je u Splitu nakon punih 30 godina i dvorana je bila dupkom puna, a publika je predstavu ocijenila s 4,79 što je iznimno visoka ocjena. To je jako važno u ovoj situaciji kada je u Splitu političkom odlukom zabranjena opera ‘Maršal’ jer to pokazuje da je pobijedio slobodnomisleći Split, koji nema problema s nerazjašnjenim stvarima iz prošlosti”.

MARTINIĆA JE U MEĐUVREMENU pozvalo Zagrebačko kazalište mladih koje mu je ponudilo da u sklopu njihove kazališne teme Drugog i drukčijeg radi dvije predstave – adaptaciju klasične Andersenove bajke “Ružno pače” što je premijerno izvedena prošle nedjelje u režiji Slovenca Roberta Waltla, te svoju najnovijiu, šestu dramu “Moj sin samo malo sporije hoda” o problemu invaliditeta, koju će na jesen režirati Janusz Kica. “Izvanredno je što sam dobio šansu da radim u ZKM-u, danas najboljem teatru u zemlji”, rekao nam je Martinić, dodavši da mu je to jako olakšalo pisanje nove drame na kojoj već radi pune dvije godine. Naime, mogao je lakše istraživati i pronalaziti slučajeve invaliditeta u različitim obiteljima, danas radije ignorira nego što se želi suočiti s njihovom različitošću te je zato bitno ukazati na njihovo postojanje. “Htio sam pokazati posebnost ljudi na široj razini”, nastavio je Martinić. “Svi smo rođeni s nekom posebnošću, koja nas ograničava ili nam pak pruža neke privilegije, znači, na neki način smo obilježeni svojim izgledom, mjestom rođenja ili obitelji. No to ne smijemo shvatiti previše ozbiljno i dopustiti da ta ograničenja upravljaju našim životima. Tek kad spoznamo vlastite talente, bez obzira na ta ograničnja, kao što je spoznalo Ružno pače, možemo postati sretni i pretvoriti se u prekrasnog labuda. To nije lako, ali tome treba težiti”, rekao je Ivor Martinić zaključivši da se stalno trebamo zapitkivati što želimo u životu i onda pokušavati to i ostvariti. Iako još sebe ne smatra profesionalnim nego amaterskim piscem, kaže da jedino zna pisati i da je to njegov životni poziv. Tvrdi da loše piše SMS poruke i da mu treba jako puno vremena da sastavi e-mail što drugim ne predstavlja nikakav problem, jer jednostavno ne funkcionira na toj razini. Drame piše dugo i studiozno, a u pronalaženju vlastitog stila pomogle su mu mentorice s Akademije dramskih umjetnosti Lada Kaštelan i Ivana Sajko, koje su ga usmjerile pomoću netipične metode – improvizacije.

“SVAKA PRAIZVEDBA je veliki stres za pisca,” otkrio nam je Martinić. “Imate dojam da se sva Prizor iz predstave 'Ružno pače' u ZKM-u publika natiskala u vašu sobu i prodrla u vaš intimni prostor, a zatim vas gleda kako u pidžami pišete za stolom, koji je prekriven papirima, praznim šalicama od kave i plastičnim čašama od jogurta. Pisanje doživljavam vrlo ozbiljno i da bih mogao pisati i iz sebe izvući neke istine o životu, koje ponekad i mene samoga iznenade, moram se dovesti u stanje mirnoće. Mir je preduvjet za pisanje. Zato na svakoj praizvedbi doživim šok i mislim da će me izdati srce, no na kasnijim izvedbama naučim se nositi s vanjskim životom.” Ivor Martinić je rođen u Pučišću na Braču gdje je u osnovnoj školi, kaže, imao sjajnu profesoricu Luciju Puljak, koja je kod djece poticala literarno stvaralaštvo na pučiškom dijalektu. Naime, taj dijalekt izumire, a kako je vrlo specifičan željela ga je sačuvati i djecu je usmjeravala na pisanje eseja na pučiškom dijalektu. “Svaki tjedan pisali smo esej i u tome sam jako uživao”, kaže dodavši da je uz prozu pisao i poeziju. Na pitanje kada je shvatio da će pisanje postati njegov poziv, odgovorio je da se to dogodilo za vrijeme pisanja obične školske zadaćnice u Drugoj jezičnoj gimnaziji u Splitu. Tamo je bila posve drukčija atmosfera, a pisanje je bilo u drugom planu. “Kad sam predao zadaćnicu, jednostavno sam eksplodirao i pao u neko adrenalinsko stanje, koje je trajalo nekoliko dana, te sam shvatio da mi je pisanje jako nedostajalo”, kaže Ivor Martinić. “Kad mi se konačno pružila prilika da se književno izrazim, osjetio sam fizičku potrebu za pisanjem i jednostavno sam eksplodirao. Tada sam shvatio da je pisanje neraskidivi dio mene i da se želim time baviti”.

PRVU DRAMU NAPISAO JE na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. “To je bio neslavni početak”, kaže objasnivši da je za prvu dramu dobio slabu ocjenu – dvojku, ali već je za drugu “Jednostavno: nesretni”, napisanu 2005. godine, dobio nagradu Marin Držić. Već iduće godine napisao je dojmljivu dramu “Ovdje piše naslov drame o Anti” za koju je nagrađen priznanjem Fabrique en Croatie što se dodjeljuje za promociju mladih dramskih pisaca na frankofonom tržištu, te doživio prvi međunarodni uspjeh. “To je drama o stvarnom dječaku Anti, koji je u ratu kao jednomjesečna beba izgubio nogu i majku”, kaže Martinić. “Kasnije sam Antu pronašao na Facebooku i uvjerio se da se sjajno nosi sa svojim invaliditetom.” Drama je prevedena na engleski, francuski, norveški, španjolski i slovenski, a zatim je 2007. godine predstavljena na svjetskom festivalu mladih dramskih pisaca World Interplay u Australiji. U Hrvatskoj je praizvedena u režiji Ivice Šimića u splitskom Gradskom kazalištu mladih, a zatim je doživjela koncertno čitanje u Belgiji, Engleskoj, Kanadi, Americi, Bosni i nekim afričkim zemljama. Zatim je u režiji Rebecce Tortore te s hrvatskim glumcem Markom Cindrićem postavljena u Blue Elephant Thetare u Londonu gdje je na repertoaru ostala tri tjedna. “Drama je pokazala da je najveća razlika između Hrvata i Engleza u tome što Englezi nemaju dobre susjedske odnose jer nisu razumjeli neke scene u kojima sam ih opisao odnos susjede s Antom i njegovim ocem”, ispričao nam je Martinić. S njegovom dosad najslavnijom “Dramom o Mirjani i onima oko nje”, bavio se, kaže, tri godine. Prvo ju je volio, pa zamrzio, a onda ju je opet zavolio, zatim je odustajao od nje pa joj se vraćao. Uvijek piše, kaže, intuitivno, o nečemu što ga zanima, intrigira, uzbuđuje, a sudeći prema dosadašnjim dramama, najviše ga zanimaju posebnosti kod ljudi. Vrijednost Martinićeve “Drame o Mirjani i ovima oko nje” prvi je uočio iskusni slovenski redatelj Dušan Jovanović, koji ju je čuo na Forumu dramskih pisaca u Wiesbadenu što ga je vodio čuveni britanski dramatičar Mark Ravenhill. Odmah ju je odlučio postaviti na scenu Mestnog gledališča u Ljubljani. No dogodilo se da ga je pretekla mlada beogradska redateljica Iva Milošević tako da je drama praizvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu sa slavnom Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi samo dva tjedna prije premijere u Ljubljani. Zagreb je pak najviše čekao s premijerom Martinićeve drame. Konačno je izvedena u zagrebačkom HNK-u prošle jeseni s Almom Pricom u glavnoj ulozi. “Jako sam želio da Mirjana Karanović igra glavni lik Mirjane, možda sam je čak podsvjesno i pisao za nju, jer sam njen veliki fan”, kaže Ivor Martinić. “Želio sam joj poslati tekst, ali na kraju nisam smogao dovoljno hrabrosti. Kad sam to kasnije ispričao Gorčinu Stojanoviću, redatelju i umjetničkom direktoru Jugoslavenskog dramskog pozorišta, rekao mi je da je dobro da joj tada nisam poslao svoj tekst jer joj se nije svidio. Sutradan, na prvoj probi, rekla mi je da joj je tema tako daleka i strana da ne zna hoće li biti na drugoj probi. No kada su se zahuktale čitače probe, ušla je u lik i oduševila se tekstom. Kasnije smo se sprijateljili i cijenimo jedno drugo, a čak razmišljamo o nekim zajedničkim projektima”.

MIRJANA KARANOVIĆ, čuvena srpska glumica, u 'Drami o Mirjani i ovima oko nje' u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beogarda, koja je na Marulićevim danima dobilla nagradu publike GOVOREĆI O STATUSU dramskog pisca, Ivor Martinić je rekao kako je u Hrvatskoj dramsko pismo mrtvo i nitko ne može živjeti od pisanja za kazalište. “Tekstove drama slao sam u mnoga hrvatska kazališta i nitko mi nikada nije odgovorio”, objasnio je Martinić. Po njegovom mišljenju problem je u tome što u hrvatskim kazalištima nema profesionalnih čitača tekstova - dramaturga, kao što postoje u Europi, pa nitko nije zadužen za nove dramatičare. Kako samo u tri od 28 hrvatskih kazališta imaju zaposlene dramaturge, kaže, lakše je da se drama mladog dramatičara izvede u inozemstvu nego na nekoj od hrvatskih scena. To potvrđuju slučajevi Tene Štivičić, kaže, čiji se tekstovi izvode u Engleskoj i Njemačkoj, Ivane Sajko kojoj su drame izvedene u Njemačkoj, te Mire Gavrana koji se izvodi po cijelom svijetu. “Drame sam slao i u europska kazališta i ubrzo sam dobio odgovor iz Londona u kojem su mi napisali da su pročitai moj tekst, ali im ne odgovara te ga neće izvesti”, ispričao nam je Martinić. “To sam doživio kao uspjeh jer mi je to potvrdilo da je netko konačno pročitao moju dramu. Zato sam zajedno s dramatičarkama Lanom Šarić, Majom Sviben i Jasnom Žmak osnovao portal drama.hr na kojem objavljujemo drame hrvatskih autora”, ispričao nam je Martinić dodavši da su već objavili 40 drama te da su se javili i producenti, koji traže nove scenariste, ali još nitko iz kazališta. Usprkos tome, po njegovom mišljenju postoje tri svijetle točke – Dramski program Hrvatskog radija, Hrvatski centar ITI te Kazališni epicentar, koji objavljuju nove drame mladih pisaca te rade na njihovoj promociji.