Vedrana RudanMuž me vara. Dvadeset sam godina u braku. Seks... Sve znam napamet. Milovanje guzice svake treće srijede u mjesecu oko 18.00, u 18.10 mi smo svoje odstenjali. On ostaje u krevetu do Dnevnika, ja ustajem ranije jer moram uvaliti suđe u mašinu. Pa ipak... Ne želim ostati sama, imam pedeset godina. Treneri lažu, pilates ništa ne diže. Moj muž drži mobitel u torbi, torbu u radnoj sobi na katu. Svako popodne dok spava, on je Dalmatinac, čitam sve poruke i provjeravam nepoznate brojeve. Zato, kad mi je pred pola sata ozbiljnim glasom rekao: “Popričat ćemo večeras“ pa izašao iz kuće umjesto da je ušao u krevet, zazeblo me oko srca. Dvoje djece, dvije kuće, imamo i krasan auto, kako ću platiti odvjetnika, sva je imovina njegova, u braku smo zajednički stekli samo veliki vrt. Ja ću na svojoj polovici, kad sud odredi koja je moja polovica, smjeti podignuti šator. Morat ću izgraditi septičku jamu, ili ću montirati kemijski vece pa će mi pred vrata, kao u onoj reklami za vrećice koje se bacaju u poljsku školjku, dolaziti patuljci i govoriti, ovdje smrdi, jako smrdi...

NEZAHVALNI, BEŠĆUTNI GAD, odvratna mužjačina... Nazvala sam Elu. Plakuckala sam. „Postoje dvije mogućnosti, ili će ti sve priznati samo da bi te povrijedio i ostati s tobom ili će ti sve priznati i otići od tebe kako to čine časni ljudi. Ti si teška osoba...“ „To prvi put od tebe čujem“, rekla sam. „‘Strašno je u ime istine ili neke apstraktne zamisli razoriti sliku koju neka osoba ima o sebi’ rekla je pokojna Lessing ali ja ti govorim istinu za tvoje dobro i zato jer si u frci.“ „Jako si me rastužila“, plakala sam. „‘Ne želim prijatelja koji se smiješi kad se ja smiješim, koji plače kad ja plačem, jer moja sjena u jezeru to čini mnogo bolje’ rekao je pokojni Konfucije.“ Nikad nisam čula za Konfucija, išla sam u ekonomsku. „A kako sam ja to ‘teška’?“ „Mužu stalno nešto zamjeraš, hrče, ne potegne uvijek vodu, tušira se jednom tjedno...“ „Sve je to istina“, šmrcnula sam, „ako njemu ne mogu reći što mislim kome ću?“ „Na partnera se ne smije grubo nasrtati, ti si ga izabrala zato što je on upravo takav kakav jest...“ „Jako se promijenio...“ „I to je ljudski.

KAD ČOVJEK ŽIVI SA PSOM pere ga, odvozi veterinaru, briše mu riticu, stavlja pelene, kako godine prolaze s njim je sve bliskiji i sve ga više voli, a ti sa svojim mužem postupaš kao sa kaučom kome treba promijeniti presvlaku, skratiti noge, prefarbati drvene dijelove...“ „Ali moj muž ima toliko mana...“ „Dobru vezu ne čini kukanje nego radost življenja, sjeti se kako ste se na početku veze radovali jedno drugome, pričali satima, a jučer nisi htjela s njim otići na grob njegove bake...“ „Boljela me glava.“ „Sveti Toma Akvinski je rekao: ‘Nema ničeg na zemlji što bi bilo vrednije od pravog prijateljstva’ a ja sam tvoja prava prijateljica, smiri se, sve ćemo srediti.“ Grlo mi se potpuno osušilo, jedva sam izgovorila: “Muž me vara, otići će...“ „I opet ti ponavljam, ako ode znači da je častan čovjek, ako prizna a želi ostati s tobom nasilnik je koga treba odmah ostaviti...“ „Kako sam bila slijepa...“ „‘Nije potrebno mnogo dovitljivosti da bi se prevarilo osobu koja nam vjeruje’ rekao je pokojni Archibald Joseph Cronin.“ „Isuse Kriste“, rekla sam, „ti imaš odgovor na svako pitanje.“ „Čitam“, rekla je Ela, „čitam.“ Spustila sam slušalicu i krenula na kat. Otvoriti torbu? Naravno da sam je otvorila. Užasnula sam se. U muževljevoj sam torbi našla Kikijeve gaće, crvene poput krvi Isusove, ja sam mu ih kupila za Božić, na stražnoj strani gaća je bijela glava soba, rogovi mu u zvjezdicama, gaćice su veličine L, nemaju šlic ali imaju nešto elastina, koliko su puta moje ruke povlačile soba sa uskih bedara... Isuse i Marijo! Kako je moj muž došao do Kikijevih gaća i glave soba? A onda sam se sjetila, jučer smo Kiki i ja krenuli prema Učki, tamo imamo svoj šumarak, on zna na audiju oboriti siceve...

U JEDNOM TRENUTKU, Kiki je bio bez gaća, na prozor automobila pokucalo nam je čudovište kome je iz šlica virio mesnati pendrek. Kiki je navukao hlače i krenuo za bolesnikom ali se zločinac izgubio u gustoj šumi. Stropoštala sam se niz stepenice i nazvala Elu. Dogovorile smo se kako ću reći da je ona sa mnom otišla u market, ja sam kupila grm za vrt, prodavačica je rekla da se zove „žganci“, a Ela je mužu za rođendan kupila gaće i zaboravila ih u autu. Doduše, njen muž ne nosi L nego XXXL ali sila Boga ne moli. “Samo nemoj priznati, nikad priznati, ti nisi zlica koja će voljenom mužu uništiti život.“ „Odakle ti svi ti savjeti?“ „Pročitala sam zadnju Krizmanićku „U ljubavi i bez nje.“ Blažena knjiga. Joška varam godinama i sve sam te godine mislila kako sam velika grešnica. Kad, Krizmanić mi je otvorila oči. Ja sam toplo ljudsko biće. La Rochefoucauld je rekao: ‘Nasilje koje vršimo nad sobom da bismo ostali vjerni onome koga volimo, nije ništa bolje od nevjere.’“ Ovoga časa gledam muža na kućnom pragu, skačem mu oko vrata. Šta on od mene hoće kad svatko zna da je Dennis Wholey rekao: “Očekivati da će svijet s vama postupati pošteno zato što ste dobra osoba, je kao kad biste očekivali da vas bik ne napadne zato što ste vegetarijanac.“ Kupite novu knjigu Mirjane Krizmanić iz koje su izvučeni svi ovi citati pa nikad, nikad, nikad i baš nikad nećete biti kurve.