Zoran FerićJedna velika grčka tragedija, Sofoklova “Antigona”, govori o mrtvom tijelu neprijatelja koje kralj Kreont odbija pokopati, nego ostavlja da ga pojedu psi i strvinari. O oskvrnuću leša neprijatelja govori se i u Ilijadi. Ahilej bojnim kolima vuče mrtvo Hektorovo tijelo oko Patroklova groba. Postupanje s tijelima mrtvih jak je znak u svjetskim kulturama i neka vrsta moralnoga ispita za one koji su ostali živi: pobjednike. Nakon što su brzo i efikasno ubili Osamu Bin Ladena Sjedinjene Države pokušale su napraviti nekakvo kompromisno rješenje, ono što bi bilo ljudski prihvatljivo i što ih ne bi automatski kompromitiralo u očima svakoga muslimana, a opet, naravno zadovoljiti i svoje jasne političke ciljeve. Tako je objavljeno da se s tijelom Osame Bin Ladena postupalo u skladu s muslimanskim običajima sahranjivanja, da su ga ritualno oprala četiri muškarca muslimanske vjere, a onda su tijelo bacili u more, iskoristivši mogućnost koja postoji da se i tijelo muslimana izruči morskim valovima ukoliko se u roku od 24 sata ne može doći do kopna. SAD navodno nisu mogle dopustiti da negdje postoji prepoznatljiv grob ovog opasnog terorista, kao što se poslije drugog rata nije moglo dopustiti ni postojanje Hitlerova groba. Ova je paralela posljednjih dana često korištena.

I NE SAMO KAD JE grob u pitanju, nego i ubojstvo kao rješavanje teškog pitanja jednog još težeg čovjeka: ubojice tisuća nevinih. Postoje, naime ljudi bez kojih je svijet neusporedivo bolje mjesto, a Osama Bin Laden je jedan od njih. Postoje ljudi čija je eliminacija nužna, iako, dakako, ne ugodan i lak posao jer za poštenu i moralnu većinu ubijanje nikada nije lak posao. Možemo li danas, recimo, zamisliti tko bi se sve skupljao na Hitlerovu grobu i kako bi ga se slavilo da postoji taj jedan, simbolički važan lokalitet? Da negdje u Europi postoji Hitlerov grob, danas bi možda stvarno bilo lakše biti nacist, međutim, postoji toliko knjiga i filmova o tome gospodinu, toliko je sveprisutan na policama knjižara i knjižnica i u videotekama, a interes ne jenjava evo već pedeset godina. I zapravo, to što nema grob ne pomaže puno, jer osim grobova danas imamo i neke efikasnije medije kojima putuje i misao i emocija, a bome i fanatizam. Grob je, doduše, mjesto sjećanja, a postoje ljudi koji to sjećanje nisu zaslužili. Paradoksalno, to su upravo oni kojih se najviše sjećamo. I koji su nam najzanimljiviji. Upravo nam to pokazuje u kako apsurdnome svijetu živimo. Osama će i dalje biti heroj ljudima vlastita kova, onima koji žele postati ubojice, fanaticima i megalomanima, luđacima koji misle da na ovome svijetu imaju misiju i da tu misiju treba ostvariti makar žrtvovali vlastite živote.

O TUĐIMA DA i ne govorimo. Uostalom, svijet su u užasno mjesto pretvorili upravo fanatici, a upravo to će u sljedećim desetljećima, biti ljudima zanimljivo i kod Osama Bin Ladena. Unutrašnjost njegove glave, njegov način razmišljanja, transformacija iz bogataševa sina u najtraženijeg terorista, njegov fanatizam i potpuna posvećenost. Čovjek je to koji danas nema grob da se na njemu ne bi skupljali teroristi i odavali mu počast, on je tijelo koje su vjerojatno pojele ribe, ako možemo vjerovati službenoj verziji. No i takav, bez tijela i groba, Osama će biti predmet knjiga, analiza i filmova, bit će predmet znatne mistifikacije zapadnoga uma, a bome i velika tema na kojoj se mogu zgrnuti lijepe pare na kino- blagajnama. I tako će se taj bezgrobni čovjek useliti na naše police s knjigama u naše kompjutore i na DVD-ove. U slučaju Osame Bin Ladena naše je apsurdno vrijeme opet pokazalo svoje pravo lice. Naime, Sjedinjene su države sahranile svog najvećeg neprijatelja upravo na način na koji želi biti sahranjeno sve više njenih građana jer je klasično groblje postalo nekako demode. Čovjek Zapada, Europe i Amerike, dakle, sve se više distancira od uobičajenoga čak i kad je sahranjivanje u pitanju i traži neobično, često bizarno, kao izraz svoje individualnosti i svoje slobode od religije, običaja i tradicije.

SVE VIŠE LJUDI želi biti pretvoreno u pepeo i prosuto u more, sve ih više želi biti poslije smrti pohranjeno u epruvete i poslano na Mjesec. Keith Richards rekao je da je malo po malo, s kokainom ušmrkao i pepeo svoga oca i da su se odlično zabavljali. Ljude se danas prosipa po rijekama i jezerima, ožalošćena obitelj unajmljuje male avione i pušta svog dedu u vidu praha iznad planina i gradova, ljudi vjerojatno počivaju i u šumama, pod lišćem i u pustinjama pod pijeskom i po morima i na najdražim mjestima: na tvrđavama, pokraj spomenika, na mostovima ili stoje u urni na polici najdraže birtije, u društvu Jacka Danielsa i Johnnyja Walkera. Danas i mrtvi sve više žele nastaviti u ovom našem svijetu, a ne žele biti izolirani na groblja koja isključivo pripadaju mrtvima, kao svojevrsni rezervati. Uostalom, i živima to može donijeti neke radosti. Ako želiš vidjeti gdje ti je djed, otputuj u Grand Canyon ili na jezero Michigan i dobro se zabavi, ako želiš vidjeti majku i oca, otputuj u Veneciju, sjedni na obalu Canala Grande gdje su se upoznali kao studenti, i gledaj u prljavu vodu. Tamo su. Ako se želiš sjediniti s Osamom, gurni prst u more, sva su mora povezana. No, iz onoga što znamo o Osami, ako išta zapravo znamo, znamo da on ovakvom sahranom ne bi bio zadovoljan. Rođen u muslimanskoj obitelji koja je prihvatila zapadne vrijednosti, dio života proživio je kao bogati zapadnjak, a onda se fanatično posvetio islamu, umro kao mučenik za vjeru, opran kao musliman, a sahranjen kao tipični moderni zapadnjak. Smrt se sa zločincima često lijepo poigra.