Objavljeno u Nacionalu br. 808, 2011-05-10

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Za institucionalni kriminal na carini policija zna već barem deset godina

Zanimljivo je da je na patološku carinsku zbilju još prije više od deset godina organe upozorio čovjek koji je znao o čemu govori: Robert Matijević, tadašnji voditelj Službe za suzbijanje krijumčarenja u Carinskoj upravi. Za nagradu je bio otpušten, nekoliko godina kasnije sudski vraćen na posao, nakon čega je Mladen Barišić – kao novi ravnatelj carine – ukinuo spomenutu Službu za suzbijanje krijumčarenja kao nepotrebnu. Na carini se institucionalno šverca otkad je hrvatske države, i svoja najnovija “senzacionalna” otkrića o tom prastarom nacionalnom fenomenu naglo zainteresirana policija može samo otpjevati dobrim ljudima za razonodu

Srećko JurdanaSrećko JurdanaProlongira se aktualna situacija sa “zalcburškim uznikom”, ali ne beskrajno, čini se. Nakon zadnje sudske rasprave gospodinu Sanaderu definitivno se nasmijalo izručenje majci domovini, koja na drugoj strani – cesarićevski otpjevano – ne zna da li da ga želi, ili ne želi. Država je od prijateljske Austrije zatražila formalno njegovu isporuku – jer to je bilo proceduralno neizbježno – no postoji vjerojatno jaka svijest o tome da bi Sanaderova pojava na zagrebačkom sudu režimu mogla bitno zakomplicirati njegovu sveukupnu pravno- etičku problematiku. Sanader će odgovarati kao otac-utemeljitelj moderne hrvatske korupcije, i nastojat će – u svrhu svoje obrane – u situaciju umočiti sve političke faktore koji danas od njega intenzivno peru ruke, i koji su s tim elegantnokoruptivnim stilom življenja imali bilo kakve veze, spoznajne ili interesne. Pod “svim političkim faktorima” podrazumijeva se, dakako, hijerarhijska kaskada od premijerke naniže.


HRVATSKI AMFITEATAR OPSJENE

Uglavnom, HDZ će sa samim Sanaderom imati još mnogo slatkih briga, bez obzira na to što se danas lavovski bori sa sjenama njegove vladavine. Osumnjičeni pljačkaši privode se i puštaju, neki od njih višestruko, kronično se “ispituju svjedoci”, provode se “istražne radnje”, i spomenuta borba svodi se na vrtnju u automatiziranom zatvorenom krugu, bez procesa, kazni i većeg oduzimanja plijena, odnosno bez dojmljivog završnog pečata. Vlast diskrecijski odlučuje o tome što će, da li će, kada će, i u kakvom kontekstu doći na sud. Pojedini tipovi koji su ukrali teške milijune vraćaju se do daljnjega na slične državne poslove preko kojih su izvodili malverzacije, zadržavajući degradirana statusna mjesta u hrvatskome amfiteatru opsjene. U Sanaderovoj ostavštini posebno mjesto zauzima carina. Ministar policije ponosno je objavio zadnjih dana kako je akcija praćenja skupine korumpiranih carinika, inspektora i policajaca – zadnja u nizu lokalnih antikoruptivnih senzacija – trajala “čak godinu dana”. Neposredna akcija uslijedila je, dakle, nakon iznimno intenzivne obavještajno-logističke pripreme, kao da su po špiljama tražili bin Ladena, a ne u Zagorju tipove koji su se – uz plaću od pet tisuća kuna – razmetali plijenom do te mjere da su gradili nepotrebne nizove kuća u rodnim selima, apartmanske bedeme na morskim lokacijama i objavljivali oglase o kupnji nekretnina na veliko. Što je na prodaju, njihovo je. Kad se spomenuta akcija promotri u svjetlu afere Barišić, njezina senzacionalna intonacija – uz popratni policijski trijumfalizam – postaje prilično deplasirana. Što toliko iznenađuje policiju, ili dodatno skandalizira javnost, u činjenici da su neki carinici izvodili na nižoj razini isto ono što je njihov glavni šef izvodio na višoj? Bilo bi iznenađujuće da je situacija obrnuta, da je krao isključivo capo di gruppo, a svi drugi odrađivali radni staž kao teške poštenjačine i zagriženi zaštitnici državnih interesa. U carinskom sustavu kakav smo upoznali takva situacija gotovo da je bila iznimka. Od mnogih službenika očekivalo se možda da korupciju usvoje kao osnovni radni stil. Jasno je da sustav u kojem se šefu iz Italije preko grane kontinuirano dopremaju tone “high fashion” odjeće – Brioni, Canali, što li već ne – za zadovoljenje modnih potreba njega i kancelara, kao i razne druge vrste luksuznih egzistencijalnih rekvizita, ne može na dulju prugu stabilno funkcionirati ako se i nižim kadrovima ne dopusti da odgrizu svoj komad kolača. Štoviše, oportuno ih je na to i poticati, radi honoriranja diskrecije i mira u kući koji se stvara na ortakluku.

ORGIJA ŠVERCA

Senzacionalnost zbivanja ne proizlazi, dakle, iz činjenice što je policija razotkrila krijumčarsku skupinu u carinskom sustavu, nego iz činjenice da je otkriće izvela tek sad, mjesecima nakon što je bivši šef carine Barišić postao opći pojam hrvatske antikoruptivne kampanje. Odavno je već sve priznao, odao, uvalio Sanadera, odslužio pritvor i vratio se na posao, i tek danas se “pravna država” sjetila da bi mogla prodrmati i službu kojom je upravljao. U konzekventnom represivnom sustavu već samo privođenje Barišića bilo bi razlog za neposredan udar na carinu, koja je pod takvim zapovjedništvom očito morala funkcionirati kao kriminalno leglo. Za instituciju pod Sanader-Barišićevom upravom bio je to prirodan put. Čekalo se, međutim, s pozitivnom akcijom, a što zapravo – to možda znaju samo ljudi u situacijskoj sobi Jadranke Kosor. Dok su građani na Macelju u prtljažnicima sa strahom prenosili cipele iz Seiersberga ili daske iz Ikee, njihovi vidoviti pogranični kontrolori pokretom ruke propuštali su šlepere, uzimajući za sebe aranžiranu naknadu, dovoljnu da neke od njih tijekom vremena pretvori u milijunaše. Primjećuje se na oglednim primjerima da su se usavršile manipulativne tehnike na carini od legendarnih povijesnih dana hrvatske države, tj. od početka devedesetih kad je Seka Tuđman na Macelju otvorila prvi privatni duty free. Taj dućan je propao, među ostalim i zbog bojkota kupaca, ali splet vlasnika nove države – nasljednika Tuđmanove dinastije – uspješno je nastavio pronalaziti postupke za privatnu eksploataciju carinskih prijelaza, što se, u komparativnome slijedu europskih stremljenja i razvoja hrvatskoga državnoga suvereniteta, pretvorilo u nepatvorenu i politički protekcioniranu orgiju šverca.

KONSTRUKTIVNO CARINSKO KADROVIRANJE

Za kriminalnu situaciju na carini nadležne službe znaju već poodavno. Sindikat carinika upozorava danas javnost da je krijumčarski sustav sofisticiraniji i moćniji nego što se misli, da djeluje godinama i da mu Mladen Barišić nije bio jedina pokretačka snaga. Veliki uvoznici i “poduzetnici” u sprezi s vlašću – koji od krijumčarenja izvlače teške profite – navodno su izravno utjecali na “kadrovsku politiku”, tj. na zapošljavanje carinika i drugih “dužnosnika” kojima su mogli manipulirati. Spremnost na sudioništvo u pljački svakako je bila poželjna stručna kvalifikacija, a mediji se upravo bave pitanjem kakva je bila uloga Ivana Jarnjaka u tom konstruktivnom carinskom kadroviranju. Zanimljivo je da je na patološku carinsku zbilju još prije više od deset godina organe upozorio čovjek koji je znao o čemu govori: Robert Matijević, tadašnji voditelj Službe za suzbijanje krijumčarenja u Carinskoj upravi. Za nagradu je bio otpušten, nekoliko godina kasnije sudski vraćen na posao, nakon čega je Mladen Barišić – kao novi ravnatelj carine – ukinuo spomenutu Službu za suzbijanje krijumčarenja kao nepotrebnu. Na carini se institucionalno šverca otkad je hrvatske države, i svoja najnovija “senzacionalna” otkrića o tom prastarom nacionalnom fenomenu naglo zainteresirana policija može samo otpjevati dobrim ljudima za razonodu.

Odlazak Sevea Ballesterosa

S PEDESET ČETIRI GODINE umro je Severiano Ballesteros, legendarno ime europskoga i svjetskoga golfa, jedan od najkarizmatskijih likova u modernome sportu uopće. Kamere su ga obožavale, pisali su se ogledi o njegovu profi lu i karijeri, na turnirima je bio glavna zvijezda. Da bi se promatrači oduševili nasmijanim Seveom, koji je zračio mediteranskom toplinom i urođenom elegancijom, nisu morali biti posebni zaljubljenici u golf. Njegov unutarnji sjaj natjecao se s nenadmašnim umijećem igre. Proglašen je 2000. godine europskim golferom stoljeća, ujedno i španjolskim sportašem stoljeća. Zahvaljujući odrastanju u obitelji s golferskom tradicijom već sa šesnaest godina postao je profesionalni igrač i ubrzo se uključio u veliku bitku za afi rmaciju europskog golfa na američkom prostoru (na kojem se turnirski golf shvaćao kao regionalni privilegij kojem prekomorci nemaju pristup). Svojim šarmom i vještinom – jednom je pogodio birdie lopticom koja je u prethodnom udarcu završila na parkiralištu – savlađivao je mnoge administrativne i kulturološke prepreke. Na pitanje televizijskoga novinara po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon pedeset godina, odgovorio je s tipičnom ironijom: “Pa, recimo, kao borca za pravdu i slobodu. To ne zvuči loše.” Obolio je od tumora na mozgu i nije ga već dulje vrijeme bilo na igralištima. Bez obzira na to, ostao je čvrsto psihološki nazočan na sceni. Svaka čast Tigeru Woodsu i društvu, no ako je netko širu publiku na suptilne načine – magijom svoje osobnosti – privlačio golfu, bio je to po svemu ekskluzivni Seve Ballesteros.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
30/9/09

davor12345, 10.05.11. 22:33

Na carini se šverca otkad je svijeta i vijeka! Lipo triba carinu ukinit i neće bit šverca (na carini) !


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika