HKDU, HIP i HB ostali su, kao i njihovi vođe, staromodne, zagrižene, nacionalističke, radikalno desne stranke agresivne retorike, što kod glasača više ne prolazi.Premda će se na skorim parlamentarnim izborima pojaviti rekordan broj stranačkih lista, čak 405 s 5119 kandidata, u Sabor će ih ući, pokazuju to najnovija istraživanja javnog mijenja, manje nego ikad dosad. Stoga se pouzdano može predvidjeti da će na ovim izborima biti završeno prestrojavanje na političkoj sceni u Hrvatskoj. Parlamentarni status, kako sada stvari stoje, izgubit će HKDU Ante Kovačevića, HIP Miroslava Tuđmana i HB Ivića Pašalića. Te će ridikulozne stranke i njihovi lideri biti izbrisani s političke scene: nemaju ni najmanjih šansi da prijeđu izborni prag. Slična će sudbina snaći i dvije liberalne stranke: LS i Libru. Premda će poneki njihov član, zahvaljujući SDP-u, možda i ostati zastupnikom u Saboru, ovi će izbori, objektivno govoreći, biti labuđi pjev i za te dvije stranke. Razlog je prilično jednostavan: liberalna scena očito je prenapučena, desnu stranu pokriva HSLS, lijevu HNS, a simpatizera i glasača je premalo.

Đapić je uvjeren da bi od Račana mogao iskamčiti puno više nego od Sanadera te da bi tako imao puno veći utjecaj na politiku Posljednja istraživanja javnog mijenja pokazuju dramatičan trend pada popularnosti koalicije HSLS-DC. Procjenjuje se da je razlog blijeda i staromodna kampanje, ali i to što se biračko tijelo, kako se bliže izbori, sve više polarizira na lijevu i desnu opciju, a zanemaruje stranke koje se u tom smislu nisu jasno odredile. S vremenom su se iscrpili i pozitivni učinci potpisivanja koalicijskog sporazuma pa ispada da će se HSLS-DC, umjesto optimističkih procjena da će biti treća politička snaga u državi, morati boriti za puko političko preživljavanje.

Na desnici će biti pometene stranke koje se nisu znale prilagoditi novim političkim okolnostima. HKDU, HIP i HB ostali su, kao i njihovi vođe, staromodne, zagrižene, nacionalističke, radikalno desne stranke agresivne retorike, što kod glasača više ne prolazi. Za razliku od njih lideri HDZ-a i HSP-a Ivo Sanader i Anto Đapić na vrijeme su uočili tu opasnost. Osjetili su da neće politički preživjeti ako iz temelja ne promijene političku orijentaciju, napuste ekstremistička politička stajališta i situiraju se blizu političkog centra. Sanader i Đapić time su spasili svoje stranke od propasti i učinili ono što je prije godinu dana malo tko mogao predvidjeti: HDZ je postao glavni favorit za pobjednika izbora, dok najnovije Nacionalovo istraživanje javnog mnijenja najavljuje da bi HSP mogao postati najveća senzacija ovogodišnjih parlamentarnih izbora. Kako se približava datum izbora, iznenađuje koliko brzo raste podrška birača HSP-u. Dok se još prije mjesec ili dva dvojilo hoće li HSP uopće prijeći izborni prag, posljednja ispitivanja, ne samo Nacionalova, pokazuju da Đapić može računati i na više od desetak zastupničkih mjesta. Ako se to dogodi, biti će to najspektakularniji politički obrat u Hrvatskoj u posljednje vrijeme: HSP će postati stranka bez koje će se teško složiti koalicijska vlada. To će, naravno, biti još jedan dokaz koliko je hrvatsko biračko tijelo kratkog pamćenja, zaluđeno i izgubljeno. Da nije tako, Đapić bi teško mogao računati na toliki broj glasova. Jer kako je moguće zaboraviti da su još donedavno članovi HSP-a skandalizirali javnost nacionalističkim ispadima i ustaškim znakovljem, da su nosili crne košulje, pozdravljali fašističkim podizanjem desne ruke, da je Anto Đapić bio pod istragom zbog sumnje da je falsificirao magisterij. Mnogi su uvjereni da se Đapić ni po čemu ne razlikuje od političkog klauna Ante Kovačevića, ali da je za razliku od njega na vrijeme shvatio da mora promijeniti javni imidž.

No nekoć krajnje desna, radikalno nacionalistička i otvoreno proustaška stranka mogla bi postati senzacija i nakon izbora: premda javnost očekuje da će Đapić sigurno koalirati s HDZ-om, HSLS-om i DC-om, takav ishod više nije posve izvjestan. Iz HSP-a se ovih dana sve češće čuju najave koje zvuče kao svetogrđe: nije nemoguće da HSP nakon izbora koalira i s SDP-om! Te prijetnje nisu slučajne, one su upućene Sanaderu i najozbiljnije su mu upozorenje: ako nismo dobri za vas, biti ćemo za SDP. Uostalom, nije tajna da su već uspostavljeni neslužbeni kontakti SDP-a i HSP-a te da su o raznim oblicima poslijeizborne suradnje nekoliko puta razgovarali Mato Arlović i Đapić.

U pozadini Đapićevih prijetnji nisu, dakako, politički i ideološki razlozi, nego pragmatično-kadrovske ambicije vodećih članova HSP-a. Nakon što su proveli 13 godina u Saboru, a da nikad nisu participirali u vlasti, osim kao privjesci HDZ-a, Đapić i društvo procijenili su da je vrijeme da se takav odnos prema njihovoj stranci promijeni. Strašno frustrira, kažu, toliko vremena biti blizu vlasti, a nemati mogućnost utjecati na nju. Stoga je Đapić odlučio iskoristiti najvjerojatniji tijesni izborni rezultat da se napokon dočepa svog djelića vlasti. Ne krije da pritom neće birati sredstva: ako ne uspiju pregovori s HDZ-om, bez skrupula će pregovarati s SDP-om.

Đapić je već dugo bijesan na Sanadera, ali i na Budišu i Matu Granića. Izrazito je nezadovoljan odnosom HDZ-a, pa i HSLS-a i DC-a spram svoje stranke. Ne može zaboraviti kako je Sanader hladno odbio njegovu ponudu prijeizbornog dogovora stranaka desnice, ali ni prijeći preko toga da HDZ, zajedno s HSLS-om i DC-om, uporno izbjegava spomenuti HSP kao mogućeg koalicijskog partnera. Đapiću je poznato i da Sanader, Budiša i Granić, budu li morali surađivati s HSP-om, ne računaju na njega nego na HSP-ova saborskog zastupnika Tončija Tadića koji u javnosti slovi kao umjereniji političar od Đapića. A to, naravno, pogađa njegovu političku taštinu.

Da bi se Đapić mogao dogovoriti s Račanom, pokazuje i to što se on, kao, uostalom i Zlatko Tomčić, pribojava snažnog HDZ-a i autoritarnog Sanadera. Tomčić i Đapić znaju da Sanaderu neće moći diktirati uvjete suradnje te da bi bili potpuno u njegovoj sjeni. No sa slabim Račanom i SDP-om situacija je posve drukčija: Đapić i HSP uvjereni su da bi od Račana i SDP-a mogli iskamčiti kudikamo više nego od HDZ-a. Sigurni su i da bi imali mnogo veći utjecaj na politiku da koaliraju s SDP-om nego s HDZ-om. Đapić uvažava to što se SDP, gotovo kao i HSP, iz temelja promijenio, da to više nije ni socijalistička, a kamoli komunistička partija, da je ozbiljno odmaknuo od ljevice prema centru, da se u velikoj mjeri dezideologizirao. Takav SDP posve je prihvatljiv politički partner novom HSP-u. Pitanje je, međutim, je li HSP prihvatljiv politički partner za SDP. Budući da su izborna baza i članstvo SDP-a vrlo odbojno dočekali najave o mogućoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, najave o suradnji s HSP-om bile bi joj još neprihvatljivije. No ne treba zaboraviti da je Račan ovih dana u jednoj TV emisiji zatražio od gledatelja da ne budu odviše kritični prema strankama kad, u raznim kombinacijama, nakon izbora budu pregovarale o koalicijskoj suradnji. Tko zna je li pritom zatražio razumijevanje i za pregovore s HSP-om?

Vrijeme je pokazalo da je Đapić neusporedivo inteligentniji političar od Pašalića, Tuđmana i Ante Kovačevića. Na izborima do 2000. HDZ je nerijetko morao napumpavati izborne rezultate HSP-a kako bi ta stranka prešla izborni prag i bila Tuđmanov saborski glasački stroj. Đapić i njegovi sljedbenici bili su gotovo cijelo desetljeće pričuvni sastav HDZ-a: glumili su samostalnu političku poziciju, a egzistencijalno i politički ovisili su o Tuđmanu i njegovim suradnicima, među ostalima i Pašaliću i Miroslavu Tuđmanu. Potkraj 1999., kad se predsjednik Tuđman smrtno razbolio, Đapić se osovio na vlastite noge. Odbacio je tutorstvo HDZ-a i počeo graditi autonomno političku poziciju. Zbog toga se potkraj 2003. situacija iz temelja promijenila: Pašalić i Tuđman, koji su nekoć diktirali pravila igre, sada su posve marginalizirani. I to ponajviše zahvaljujući upravo Đapiću.

Fenomen HSP-a lako je objašnjiv: za njega će glasovati dio desnih birača HDZ-a razočaranih načinom na koji Sanader vodi stranku, koji nisu spremni dati glas kompromitiranim političarima poput Pašalića, Tuđmana ili Ante Kovačevića. Stoga im Đapić ostaje kao jedino rješenje: vjeruju da HSP zapravo nije promijenio ćud nego da je jednostavno zaključio da se stara politika više ne isplati i da od nje valja bježati što dalje. No sigurni su da će Đapić ubrzo nakon izbora biti ponovno onaj stari Đapa, vjeran sljedbenik Pavelića, za razliku od Sanadera koji je za njih fatalno izgubljen.