Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Maroje Mihovilović

RASKOL U TALIJANSKOJ DESNICI

Finijev posjet Izraelu otjerao Mussolinijevu unuku iz stranke

Vođa stranke Nacionalni savez, nasljednice talijanskih fašista, Gianfranco Fini, posjetio je ovih dana Izrael gdje je iskazao poštovanje prema žrtvama holokausta i odrekao se Mussolinija: dio je to njegove kampanje defašizacije čiji je glavni cilj da Fini postane premijerom Italije

Sadašnja talijanska vladina koalicija nema budućnost jer su prevelike političke razlike između tri glavna aktera koalicije, premijera Silvija Berlusconija, zamjenika premijera Finija i sjevernjačkog separatista Umberta Bossija.Sadašnja talijanska vladina koalicija nema budućnost jer su prevelike političke razlike između tri glavna aktera koalicije, premijera Silvija Berlusconija, zamjenika premijera Finija i sjevernjačkog separatista Umberta Bossija.Glavni zagovornik i propagator antifašizma u Italiji postao je predsjednik talijanska postfašističke stranke Nacionalni savez (Alleanza nazionale), potpredsjednik vlade Gianfranco Fini, nekadašnji predsjednik talijanske fašističke mladeži. Čovjek koji je još donedavno hvalio Benita Mussolinija da je “najveći čovjek 20. stoljeća” danas za fašizam kaže da je “apsolutno zlo”. No bolji poznavatelji talijanske političke scene tvrde da je to logičan završetak puta koji je počeo prije deset godina.

Fini je svjestan da Nacionalni savez u sadašnjem ustrojstvu talijanske i europske politike ima budućnost samo ako prihvati očite istine i temeljne europske vrijednosti antifašizma, ma koliko to bolno bilo za brojne članove njegove stranke. Najbolnije je to za jednu od najistaknutijih članica Nacionalnog saveza, članicu talijanskog parlamenta Alessandru Mussolini, unuku fašističkog ducea koja je, ogorčena Finijevim izjavama, protiv svog djeda, napustila stranku.

Fini je s Nacionalnim saavezom donedavno bio u istoj situaciji kao Jorg Haider u Austriji sa Slobodarskom strankom, Jean-Marie Le Pen u Francuskoj s Nacionalnom frontom i razni apologeti fašizma u drugim europskim zemljama. Postigao je izborni uspjeh, postao potpredsjednik vlade, ali na međunarodnom planu i dalje je bio izoliran, što mu onemogućuje da ambiciju da jednom postane premijerom. Iako je Fini potpredsjednik talijanske vlade, glavni talijanski partneri s njim ne žele imati posla: on dosad nije dobio službeni poziv da posjeti ni SAD, ni Britaniju, ni Francusku.

Fini odavno zna da je fašizam politički mrtav, da je to zločinački pokret koji se povijesno može objasniti, ali ne i opravdati. On vidi da sadašnja talijanska vladina koalicija nema budućnost jer su prevelike političke razlike između tri glavna aktera koalicije, premijera Silvija Berlusconija, zamjenika premijera Finija i sjevernjačkog separatista Umberta Bossija.

Ako padne, Berlusconi neće imati šansi da je obnovi. Budući da ni ljevica nije osobito popularna, biračima bi se mogla nametnuti neka nova stranka desnog centra, a to bi mogao biti upravo Nacionalni savez, koji Fini ? ali i Alessandra Mussolini ? već desetak godina pomiču s desnice prema centru. Brojni talijanski birači neće glasovati za stranku koja ne prihvaća antifašističke temelje talijanske demokracije. Zato je Fini već prije mnogo godina odlučio stranku iz organizacije Mussolinijevih nostalgičara pretvoriti u snagu umjerene desnice, za koju će glasovati mladi desničari usmjerenja, posebno oni mladi, koji se zgražaju nad sumnjivim poslovima, političkim gafovima i političkom i medijskom represijom premijera Berlusconija.

Italija je od 1922. do 1943. bila pod fašističkom vlašću koja je odgojila nekoliko generacija. Mussolini je 1943. u Rimu srušen s vlasti, 1945. uhvaćen i smaknut a fašizam poražen. No Mussolinijevi sljedbenici ostali su vjerni njegovim idejama. Mnogo mladih dobrovoljaca javilo se u njegove postrojbe kad je u sjevernoj Italiji pod kontrolom Nijemaca 1943. osnovao svoju paradržavu “Republiku Salo”. Nakon rata osnovali su 1946. političku stranku Talijanski socijalni pokrit (Movimento sociale italiano ? MSI), koja je dobila odobrenje tek kad se javno odrekla planova da će obnavljati fašizam, kojeg se ipak politički nije odrekla.

Sljedećih je desetljeća stranka životarila, nije umjela politički kapitalizirati ni kaos tzv. olovnih godina desnog i lijevog terorizma potkraj 60-ih i početkom 80-ih, kad su nositelji fašizma bile grupe Crni poredak (Ordine nero) i Nacionalna avangarda (Avanguardia nazionale), a MSI nije bio u prvom planu.

Dugogodišnji vođa MSI-ja Giorgio Almirante 1987. se povukao s predsjedničkog mjesta i dao podršku tadašnjem predsjedniku stranačke fašističke mladeži, 35-godišnjem novinaru Gianfrancu Finiju, koji je na opće iznenađenje tada postao šefom stranke. Almirante je 1988. umro a MSI je na prvim lokalnim izborima loše prošao pa je bilo zahtjeva da ode. Stranka se oporavila kad je zbog niza korupcionaških afera raspuštena Demokršćanska stranke, dotad najveća desna stranka.

Fini se 1993. kandidirao za gradonačelnika Rima i dobio malo glasova, ali je predizbornu kampanju iskoristio za veliku političku preobrazbu svoje stranke. Posjetio je Ardeatinske jame u predgrađu Rima, gdje su 24. ožujka 1944. u znak odmazde za atentat u kojem su ubijena 33 njemačka vojnika, Nijemci strijeljali 335 rimskih Židova i antifašista. Bio je prvi talijanski fašist koji se poklonio palim talijanskim antifašistima.

U to vrijeme Fini je shvatio da njegova stranka nema budućnosti ako se ne odvoji od prošlosti. Na petodnevnom kongresu potkraj siječnja 1995. u toplicama Terme di Fiuggi nedaleko od Rima raspustio je stranku MSI i sljedećeg dana osnovao Nacionalni savez. Neki su članovi napustili Finija i osnovali MSI ? Fiamma tricolore (Trobojni plamen), tvrdeći da su pravi nastavljači Mussolinijevih ideja. U tom ključnom trenutku Fini je dobio presudnu podršku važne članice stranke, duceove unuke Alessandre Mussolini.

Ona se rodila 30. prosinca 1962. u Rimu. Njezin otac Romano, najmlađi sin fašističkog vođe, nikad se nije bavio politikom nego je solidan jazz pijanist. Njena majka je Anna Maria Scicolone, mlađa sestra glumice Sofije Loren. Alessandra Mussolini isprva je i sama htjela biti glumica, u filmovima je nastupala još kao djevojčica, nekoliko puta sa svojom tetom Sofijom Loren. Nastupila je u 13 filmova, kad je izrasla u zgodnu djevojku, i u nekima erotskim scenama, pa se njene gole fotografije i danas mogu naći na Internetu. No 1990. je diplomirala medicinu, postala liječnicom, udala se za državnog dužnosnika i rodila troje djece.

Na parlamentarnim izborima 1992. kandidirala se na listi MSI-ja u Napulju i ušla u parlament, gdje je iznosila izrazito desničarske stavove, a u stranci animirala bivše pristaše svog djeda. Isprva se protivila skretanju stranke prema centru, ali je potom mijenjala stavove, branila djeda samo u iznimnim situacijama, a sve veću pozornost pridavala društvenim problemima žena i djece, angažirajući se na donošenju zakona koji bi unaprijedili njihov položaj, sukobljavajući se sa zadrtim muškim šovinistima i u vlastitoj stranci.

Zbog dugog jezika često je pozivaju u televizijske emisije, česta je gošća poznatog političkog voditelja Bruna Vespe u njegovoj utjecajnoj emisiji “Porta a porta”, gdje izaziva pozornost svojim neobičnim stavovima i agresivnim ponašanjem. Prije tri godine u toj se emisiji posvađala s komunističkom zastupnicom i ministricom za ravnopravnost spolova Katijom Bellillo. Ministrica je Alessandri Mussolini rekla da “osoba s takvim prezimenom uopće ne bi smjela imati pravo javno djelovati”, a ova je uzvratila neka “zatvori svoja komunistička usta i ode na Kubu”. Obje su ustale sa stolaca i umalo se potukle nasred studija, pri čemu je ministrica rekla da je “sve račune između njih dvije već odavno izravnao njen otac partizan s njenim djedom”.

Alessandra Mussolini je, podržavajući Finijevu politiku, godinama bila glavni pokretač skretanja stranke prema centru. Prije nekoliko je tjedana sa zastupnicom postkomunističke stranke, bivšom ministricom Livijom Turco, napisala je prijedlog zakona kojim bi se u Italiji izjednačila prava izvanbračnih partnera sa supružnicima u braku. Po njihovim procjenama u Italiji ima oko 700.000 obitelji u kojima roditelji nisu formalno vjenčani, zbog čega članovi takvih obitelji nisu u ravnopravnom položaju. Djeca takvih roditelja nemaju pravo nasljeđivanja poput djece zakonitih supružnika. Iako pripadaju suprotnim polovima talijanskog političkog spektra, Alessandra Mussolini i Livia Turco o raznim pitanjima obitelji i položaja žene imaju slične stavove pa surađuju.

Potkraj 90-ih Fini se afirmirao kao ozbiljan političar a njegova stranka stala je privlačiti nove pristaše i 2001. dobro prošla na izborima pa je Fini pozvan u vladinu koaliciju i postao potpredsjednik vlade. Fini je 1998. u Poljskoj posjetio nacistički logor Auschwitz, poklonio se žrtvama i nedvosmisleno osudio holokaust i antisemitizam. I dalje se okreće prema centru. Prije nekoliko tjedana najavio je svoj prijedlog zakona kojim bi se na lokalnim izborima dalo pravo glasa useljenicima koji su u Italiji najmanje šest godina, imaju ugovor o stalnom zaposlenju, plaćaju porez, imaju dovoljno prihoda da uzdržavaju obitelj i nisu kažnjavani. To je izazvalo golemo iznenađenje, jer je Nacionalni savez dosad vodio oštru antiimigracijsku politiku.

Još je veće iznenađenje izazvao kad se prošlog tjedna u Jeruzalemu u memorijalnom centru Yad Vashem poklonio židovskim žrtvama i otvorio pitanje progona Židova i u Italiji. Iako u Italiji nije bilo organiziranog uništenja Židova sve dok sjever nisu okupirali Nijemci, Mussolini je 1938. i 1943. donosio antisemitske zakone. Fini je sada to prvi put osudio i ispričao se za sve zlo koje su i Talijani činili Židovima: “Moramo osuditi sramotna poglavlja svoje povijesti. Mnogi Talijani nisu reagirali na jezive rasne zakone koje je vlast 1938. u Italiji donijela protiv Židova. Svi 2003. moramo biti svjesni da se prema rasizmu i antisemitizmu ne možemo odnositi kao da nas se ne tiču, kao da je to briga nekog drugog. Vrijeme je odgovornosti. Ako nije sada, kad će biti?”

Novinari su ga u Jeruzalemu pitali osuđuje li on to Mussolinija i fašizam, a on je odgovorio potvrdno. Izričito je rekao da više nikada ne bi ponovio da je Mussolini najveći državnik 20. stoljeća. Osudio je fašizam kao “apsolutno zlo”. Taj bivši fašist izjašnjava se kao rječiti antifašist.

Alessandra Mussolini bila je zgranuta njegovim izravnim napadima na svog djeda. U intervjuu Brunu Vespi rekla je da je Fini licemjer: “Očito postoji inkompatibilnost, ne samo s mojim političkim stajalištima, nego i s prezimenom koje nosim.” Objavila je da zbog toga napušta stranku i da će se u parlamentu pridružiti klubu neovisnih zastupnika. Bijesno objašnjavajući Vespi kako ne može prihvatiti da se Fini odriče njenog djeda i njegove politike, koju simbolizira grb stranke, trobojni plamen u bojama talijanske zastave, obznanila je da će “odlazeći iz stranke ponijeti i trobojni plamen sa sobom”, dajući do da želi okupiti one koji ne prihvaćaju Finijevu osudu talijanske fašističke baštine. Na pitanja kako ona ocjenjuje politiku svojeg djeda i rasne zakone nije htjela odgovoriti.

Iako je Fini pred deset godina počeo osuđivati nacističke zločine, nije bilo tako kad je riječ bila o Mussoliniju i talijanskom fašizmu. Donedavno se Nacionalni savez držao gesla što ga je još 1946. izrekao Augusto de Marsanich, jedan od predsjednika MSI-ja neposredno poslije rata: “Ne odricati se, ne obnavljati.” Taj je slogan omogućio stranci da preživi vremena kad su mnogi zahtijevali da se stranka fašističkih nostalgičara zabrani. Ta stranka, sastavljena uglavnom od ljudi koji su se u II. svjetskom ratu borili protiv Amerikanaca, postala je jedan od najvećih zagovornika proameričke politike u Italiji. To je geslo bilo temelj i svih drugih promjena koje su omogućile da Nacionalni savez prije dvije godine uđe u Berlusconijevu vladu. Fini je sada napustio i De Marsanichevo geslo jer se počeo odricati nekoć nedodirljive baštine talijanskog fašizma. Dosad se klanjao samo žrtvama koje su pobili Nijemci, no Mussolinija nije dirao. Sada je učinio i to, a to mu stranački nostalgičari ne opraštaju. Mirko Tremaglia, ministar Nacionalnog saveza u Berlusconijevoj vladi, izjavio je da Fini ne osjeća bilo stranke. Francesco Storace, istaknuti član stranke koji upravlja pokrajinom Lazio, poručio je Finiju: “Tko dirne trobojni plamen, opeći će se.”

Fini je pak odgovorio: “Ovdje nije riječ o vođi koji se odvojio od stranke, nego o stranci koja ima svog vođu i vođi koji vodi tu stranku.”

Vezane vijesti

Berlusconi predlaže predsjednički sustav za Italiju

Berlusconi predlaže predsjednički sustav za Italiju

Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi je u petak predložio da Italija usvoji predsjednički sustav vlasti, nalik na francuski, i nije isključio… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika