SDP-ov promašaj kulminirao je slučajem estradne umjetnice Severine koja je, prvo, promovirana u divu elitnog teatra, a potom i u zaštitni znak SDP-ove predizborne kampanje.Ivica Račan, predsjednik SDP-a, izgubio je vlast na parlamentarnim izborima 2003., zato što u četiri godine svog premijerskog mandata, najkraće rečeno, nije ispunio očekivanja dobrog dijela svojih glasača iz siječnja 2000. Iznevjerio je umirovljenike koji u ovako “staroj” naciji kakva je hrvatska čine znatan postotak stanovništva. Godine 2000. veliki dio umirovljenika pojavio se kao podrška Račanu i SDP-u, jer im je obećano da će dobiti neisplaćene mirovine što ih je HDZ tijekom svoje desetogodišnje vlasti pokrao i najvjerojatnije utrošio u tragični i jednako besmisleni rat u Bosni i Hercegovini. Kako SDP, kao najjači politički faktor u prošloj koalicijskoj vladi, nije to obećanje realizirao, umirovljenici su se organizirali, osnovali vlastitu stranku, izašli na izbore 2003. i osvojili tri saborska mandata. Ista tri mandata, zajedno s glasačima koji iza njih stoje, vrlo vjerojatno, 2000. pripadala su SDP-ovoj saborskoj kvoti.

Račan sa svojim SDP-om razočarao je, nadalje, mnoštvo raznovrsnih žrtava HDZ-ove gospodarske i političke tiranije koja je trajala od 1900. do 2000.: od radnika opljačkanih u pretvorbenim prijevarama i namještaljkama, do sitnih obrtnika, ugostitelja i poduzetnika koji su bankrotirali pod HDZ-ovom poreznom ”štibrom”, reketom, korupcijom ili ucjenom. Glasujući 2000. za SDP, oni su očekivali – ako ne povrat opljačkane imovine – onda barem nekoliko velikih sudskih procesa. Kako je Račan, međutim, počeo reformirati pravosuđe tek potkraj svog premijerskog mandata, svaka radikalna kaznena inicijativa završila je fijaskom. Od cijele HDZ-ove elite tajkuna faktički je osuđen samo Marko Marčinko, direktor Glumina banke koji je ispraznio blagajnu vlastitih tvrtki da bi HDZ-u plaćao reket. Marčinko je osuđen na sedam godina zatvora, a HDZ-ovi reketaši su amnestirani.

Glasovi tih frustriranih “revanšista”, kako ih je Račan imao običaj nazivati, završili su 2003., naoko paradoksalno, dobrim dijelom u korist HDZ-a. Nasuprot Račanovu oklijevanju da raščisti s naslijeđem Franje Tuđmana, novi HDZ-ov šef Ivo Sanader vrlo je brzo i efektno protjerao iz stranke Ivića Pašalića, spretno plasirajući tezu kako je riječ o čovjeku koji je kriv za sve grijehe iz HDZ-ove prošlosti. Ta Sanaderova gesta, u najmanju ruku, ostavila je dojam veće odlučnosti od Račanove vlade.

Naposljetku, Račan je prokockao glasačku podršku liberalnih i obrazovanih krugova tzv. urbane populacije. Glasujući 2000. za SDP i njemu srodne političke stranke, taj fragment biračkog tijela ni od Račana, ni prije od Tuđmana nije tražila državne sinekure, privilegije, usluge i dotacije. Riječ je, koliko se odoka može ocijeniti, o pripadnicima hrvatske srednje klase profiliranog svjetonazora i političke orijentacije koju čine poduzetnici i obrtnici bez pretvorbenih “repova”, nekompromitirani i zato anonimni menadžeri, odvjetnici, privatni izdavači, sveučilišni profesori… Oni su od Račana očekivali radikalnu europeizaciju hrvatskog društvenog i kulturnog miljea, te zaštitu od Crkve koja je sebi uzurpirala pravo da se miješa u privatne živote. Po procijeni tih SDP-ovih razočaranih glasača, Račan je sa svojim ministrima previše očito koketirao kako s Kaptolom i Vatikanom, tako i s političkom i društvenom desnicom. Nedosljedan, utoliko i neuvjerljiv, SDP je u četiri godine vlasti razgradio svoj najveći kapital iz 2000.: imidž moderne društveno-kulturološke alternative HDZ-ovoj provincijalnosti, kiču i pompoznosti.

SDP-ov promašaj kulminirao je slučajem estradne umjetnice Severine koja je, prvo, promovirana u divu elitnog teatra, a potom i u zaštitni znak SDP-ove predizborne kampanje. U istu razinu valja staviti i izbor Mirka Filipovića, tipičnog macho-desničara, na treće mjesto SDP-ove izborne liste u izbornoj jedinici koja pokriva centar Zagreba. Nakon što je SDP-ov ministar unutarnjih poslova sudjelovao u prvom zagrebačkom Gay prideu, predsjednik njegove stranke glasačima je ponudio javno deklariranog ksenofoba kojemu su sumnjive sve žene izvan kuhinje i spavaće sobe.

Po svemu sudeći, uočljiv postotak te tzv. urbane populacije odrekao se SDP-a i glasovao za HNS koji je tako osvojio 11 saborskih mandata – čak devet više nego 2000.

Napokon, uz gubitak podrške tih sociološki prepoznatljivih kategorija, Račan je načinio i dva, tek naoko tehnička propusta. Nije ukinuo listu za dijasporu i nije promijenio izborne jedinice. Lista za dijasporu snažan je reziduum desetogodišnjeg razdoblja Franje Tuđmana koji je njome htio pokazati da nije samo predsjednik Hrvatske, nego i lider svih Hrvata na kugli zemaljskoj. Nakon Tuđmanove smrti dijaspora je ostala izručena HDZ-ovoj infrastrukturi, s centrima u Širokom Brijegu i Mostaru. Kako je u susjednoj državi vrlo teško kontrolirati regularnost glasovanja i poštenje biračkih odbora, lista za dijasporu postala je ekskluzivni izborni rezervat HDZ-a i njemu srodnih stranaka.

Godine 2003. glasači su, posve neobjašnjivo, ostali podijeljeni po nakaradnim izbornim jedinicama kakve su skrojene po mjeri HDZ-ova izbornog inženjeringa. Posljednjih godina svoje vlasti, kad je splašnjavala euforija njegovih sljedbenika, HDZ je izborne jedinice oblikovao tako da se tradicionalno “lijevi” glasovi u urbanim sredinama utope među tradicionalnim desničarima. Primjerice, Zagreb je ostao podijeljen u tri izborne jedinice, od kojih je jedna –bjelovarska, a druga – sisačka. Dobar dio simpatizera SDP-a i njima srodnog HNS-a nestao je u masi bjelovarske i sisačke populacije, pa su Zagrebu lijevi glasovi oduzeti, da bi u izbornim jedinicama koje zahvaćaju velike dijelove ruralnog teritorija ostali u manjini. Tek jedna ilustracija: nakon što Račanova vlada nije promijenila to osnovno pravilo izborne igre, izborni rezultati biračkog mjesta u Borovju, tri kilometra udaljenog od centra Zagreba, pribrajali su se Novom Zagrebu, Turopolju i Baniji.

Sve pobrojane greške mogu se, međutim, svesti na jedinstvenu dijagnozu: bolećivost prema HDZ-ovu naslijeđu i kompromisno balansiranje između desnog i lijevog, Račanu se vratilo kao bumerang.