Objavljeno u Nacionalu br. 419, 2003-11-25

Autor: Berislav Jelinić

PORTRET PREDSJEDNIKA HSP-a

Sljedbenik Ante Pavelića pred ulaskom u Vladu RH

Tijekom posljednjih godina HSP je reformirao svoj profašistički imidž i uspio osvojiti osam zastupničkih mjesta u Saboru: no, karijeru njegova predsjednika Ante Đapića obilježilo je ustaško huškanje, dizanje ruke na fašistički pozdrav, falsificiranje magisterija i odbacivanje suradnje s Haagom

Istodobno domaćoj javnosti nije posve jasno je li se HSP uistinu odmaknuo od koketiranja s fašizmom, a Europska komisija smatra da je Đapićeva politička hipoteka preteška za bilo kojeg mandatara nove vlade.Istodobno domaćoj javnosti nije posve jasno je li se HSP uistinu odmaknuo od koketiranja s fašizmom, a Europska komisija smatra da je Đapićeva politička hipoteka preteška za bilo kojeg mandatara nove vlade.Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a i vrlo izvjesni mandatar nove hrvatske vlade, mogao bi se suočiti s velikim problemima, jer mu je Europska komisija u više navrata poručila da smatra neprihvatljivim formiranje vlade uz pomoć rigidnih nacionalnih stranaka uz koje se veže koketiranje s fašizmom. Jasno definirane upute Europske komisije Sanaderu zapravo sugeriraju kako mu nije uputno koalirati s Hrvatskom strankom prava i njenim predsjednikom Antom Đapićem.

Kako su se bližili izbori, Đapić je počeo reformirati imidž svoje stranke. Javno se odrekao ustaških simbola, te se sve više oslanjao na Tončija Tadića, pravaškog saborskog zastupnika, koji je svojim angažmanom pobrao simpatije velikog dijela hrvatske javnosti. HSP je zbog tih promjena uspio ostvariti dobar izborni rezultat i prometnuti se u kandidata za ozbiljnog koalicijskog partnera najjačim strankama. Hrvatska stranka prava u sljedećem sastavu Sabora po svemu sudeći imat će najmanje osam umjesto prijašnja četiri zastupnika. Taj za njih spektakularni rezultat HSP je po općim procjenama ostvario kvalitetnim radom dijela svojih prijašnjih parlamentarnih zastupnika, ali i nominalno deklariranim distanciranjem od fašističke i ustaške ikonografije i ideologije.

Istodobno domaćoj javnosti nije posve jasno je li se HSP uistinu odmaknuo od koketiranja s fašizmom, a Europska komisija smatra da je Đapićeva politička hipoteka preteška za bilo kojeg mandatara nove vlade. Za razliku od hrvatske javnosti, Europljani mnogo dulje pamte i ne opraštaju političarima nikakvo povezivanje s fašizmom.

U sjećanju europske javnosti ostale su fotografije Ante Đapića ispod slike ustaškog poglavnika Ante Pavelića. On je godinama s ponosom isticao ustaška obilježja, a sjedište svoje stranke nazivao je Glavnim stanom, poput ustaških stožera. Pamte se njegovi govori u kojima je strašio srpske povratnike u istočnoj Hrvatskoj, predvodio marš desničara na Knin? Još uoči prošlih izbora Đapić se dodvoravao biračima uz glazbenu podlogu pjesme “Fatherland” iz filma “Cabaret”. Ta pjesma u tom je filmu prezentirana kao jedna od budnica nacionalsocijalizma, koja u filmu o mladom hitlerovcu oslikava dolazak nacista na vlast i nagli porast oduševljenja za njihove ideje u međuratnoj Njemačkoj. HSP se uz tu melodiju kandidirao na izborima 1999. Na političkom planu za Đapića je to bio kraj desetljetnog razdoblja neformalne suradnje s HDZ-om, čiji je član Đapić jedno vrijeme i sam bio.

Đapić je sudjelovao kao član te stranke na Prvom općem saboru HDZ-a u dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Rođen je 1958. u Čaprazlijama u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo je proveo u osječkom kvartu Retfala, četvrti hercegovačkih kolonista kojima je Slavonija bila prelazno odredište prema radu u inozemstvu, na koji mu se i otac zaputio. Maturirao je 1977. u Osijeku i postao brucošem tamošnjeg pravnog fakulteta koji je studirao 11 godina. Diplomirao je 1988. i zaposlio se nakon tri godine 1991. u osječkom tužilaštvu na preporuku svog bivšeg profesora Krunislava Olujića, tadašnjeg osječkog državnog odvjetnika. Olujić mu je tada bio stranački kolega, jer se Đapić 1990. u Osijeku priključio HDZ-u. Đapić se nakon prvog općeg sabora HDZ-a zajedno s nekolicinom članstva pobunio protiv izbora Branimira Glavaša u Središnji odbor HDZ-a. Kako pobuna nije uspjela, iz prostorija osječkog HDZ-a 1990. izbacio ga je Tomislav Merčep.

Odmah po izbijanju rata priključuje se HSP-u. Svoj politički uspon u toj stranci Đapić zapravo počinje bijegom od ratne stvarnosti. Početkom kolovoza 1991., za vrijeme prvih bombardiranja Osijeka, od osječkog kriznog štaba tražio je propusnicu za izlazak iz ratne zone. Tvrdio je kako ga u Ratnom stožeru HSP-a u Zagrebu čeka dužnost od općeg nacionalnog interesa. Đapić je zapravo išao preuzeti dužnost glavnog dobavljača hrane za postrojbe HOS-a, pravaških ratnih dobrovoljaca. U internim zapisnicima stranačkog vodstva predstavljen je “kao šef vojne kuhinje”.

Stranački uspon u HSP-u Đapić počinje nakon ubojstva Ante Paradžika, HOS-ova osnivača i prvog zapovjednika. Vojna obavještajna služba SIS Đapića 1. travnja 1992. u jednom svom dokumentu navodi kao mogućeg suradnika jugoslavenskog KOS-a. Agenti SIS-a pratili su kako Đapić i Dobroslav Paraga zapovijedaju HOS-om. Sumnjičili su Đapića da je huškao pripadnike HOS-a da nose crne košulje, ustaške simbole, pozdravljaju nacističkim pozdravom, te da ne slušaju naredbe Glavnog stožera HV-a. Paragu su tada smatrali razumnijim, a Đapić je djelovao posve izvan kontrole i tako nanosio veliku štetu ugledu Hrvatske i njenom oslobodilačkom ratu. Zbog razine Đapićeva radikalizma u državnom su vrhu čak sumnjali da on sve to radi sračunato, po nalogu nekih ljudi iz KOS-a.

Moguće je da su već tada Vladimir Šeks i Josip Manolić, tadašnji HDZ-ovi stratezi, sumnjama o vezi s KOS-om ucijenili Đapića i poslije mu pomogli marginalizirati Paragu. Udaljen od bilo kakve realne ratne opasnosti i djelovanja, Đapić je nastavio političku karijeru još žešćeg ustaškog huškanja. Koristeći ustašku ikonografiju Đapić je na političkom planu godinama glumio radikalnog “manekena HDZ-a”, koji ga je prikazivao kao zastrašujuću sliku hrvatske alternative ako HDZ izgubi vlast. Zato je već 1995. Đapićeva stranka umalo ostala izvan Sabora. No tada mu je ponovno pomogao Krunislav Olujić, državni odvjetnik RH, šef UNS-a, predsjednik Vrhovnog suda i na kraju žrtva HDZ-ova montiranog procesa. Kao predsjednik središnje izborne komisije Olujić je priznao krajnje sumnjivih 5 posto glasova na temelju kojih je HSP tada uspio ući u Sabor.

Krajem 90-ih Đapić je ostao zapamćen po tomu što je vodio pravaški marš na Knin, gdje se isticao netolerantnim izjavama. Rukovao se s pripadnicom srpske manjine tvrdeći kako to čini jer bi ona jednog dana mogla biti i Hrvatica. Đapić je takve prosvjede organizirao u više hrvatskih gradova.

Ujesen 1999. Đapić je pokušao postati magistrom pravnih znanosti prepisujući magistarski rad od svog stranačkog kolege i mentora Borisa Kandarea. Od 176 stranica svog rada “Pravna sredstva protiv arbitražne odluke”, prepisao je čak 116 stranica iz knjige Borisa Kandarea “Pobijanje arbitražne odluke”. Titula magistra mu je oduzeta, a Đapić se neko vrijeme nakon toga nastavljao predstavljati kao magistar. Štoviše, nakon što je Nacional o njemu kritički pisao, poručio je redakciji Nacionala da će protiv lista organizirati javne demonstracije koje mogu izmaći kontroli. Zbog tih prijetnji, ali i izjava da u Nacionalu sjede “udbaši”, Nacional ga je tužio sudu. Đapiću kao saborskom zastupniku zbog toga nije suđeno, jer ga je štitio imunitet.

Nakon izbornog poraza 2000. Đapić isprva nije puno radio na promjeni stranačkog imidža, a potom se uoči nadolazećih izbora naglo odrekao veza s fašizmom. Odmah nakon što je doznao da je Hrvatska stranka prava na nedjeljnim parlamentarnim izborima ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti, Đapić je uvjetovao svoje sudjelovanje u novoj vlasti zaoštravanjem odnosa s Haaškim sudom. “Odbacivanje haaške optužnice protiv Ante Gotovine naš je uvjet za koaliciju s HDZ-om”, izjavio je Đapić slaveći u nedjelju navečer osvajanje dvostruko većeg broja zastupnika u Saboru u odnosu na prijašnji mandat.

Đapićeva najava da će ustrajati na radikalizaciji odnosa Hrvatske s Haaškim sudom djelomično budi sjećanja na njegovu retoriku iz 90-ih. Zato će on morati vrlo brzo pokazati je li njihovo pravaško presvlačenje iz “crnih u svijetle košulje” bilo stvarno ili samo kozmetički zahvat. Prema nekim procjenama HSP bi to mogao dokazati samo ako Đapić svojim bliskim suradnicima i formalno prepusti vođenje stranke. U vrijeme najvećeg trijumfa njegove stranke u povijesti Đapić to sigurno neće učiniti. Zato bi nova hrvatska vlada, u slučaju da u njoj sudjeluje i Đapićev HSP, mogla imati znatnih problema da zadrži status koji je Hrvatska u inozemstvu stekla u posljednje četiri godine.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika