Letica je u krugu svojih suradnika rekao kako HSP ima povijesnu priliku ući u Vladu i postati njen značajan dio, ali da će to biti teško ostvariti i zato jer se veliki dio negativnog imidža HSP-a veže uz istupe njena predsjednika Đapića.Krugovi bliski Slavenu Letici, novom štićeniku HSP-a i Ante Đapića, Nacionalu su potvrdili kako je Letica prije par dana izjavio da je posve svjestan negativnog imidža koji HSP ima zbog višegodišnjeg otvorenog koketiranja s fašizmom i ustaštvom. Letica je u krugu svojih suradnika rekao kako HSP ima povijesnu priliku ući u Vladu i postati njen značajan dio, ali da će to biti teško ostvariti i zato jer se veliki dio negativnog imidža HSP-a veže uz istupe njena predsjednika Đapića. Kako se povijesna prilika HSP-a ne bi upropastila, Letica je neizravno ponudio i rješenje: kako bi se HSP trajno ogradila od fašizma i negativnog naslijeđa, Đapića trebao bi na čelu stranke zamijeniti netko prihvatljiviji međunarodnoj i domaćoj javnosti.

Prema Letičinoj procjeni, boljeg kandidata od njega za tu funkciju trenutno nema. Ovakve zasad neslužbene Letičine ambicije nisu iznenađujuće. Letica se tijekom svog javnog djelovanja u više navrata, kad god bi uočio mogućnost dodatnog osobnog probitka, okretao protiv osoba koje su mu pomagale. Kakav bi odjek ta Letičina inicijativa mogla imati među pravašima, tek se treba vidjeti. Taj bi scenarij mogao ljubav između Đapića i Letice okončati puno brže no što je trajala trogodišnja Letičina transformacija od socijaldemokrata do samoproglašenog kandidata za vođu konzervativno desnog HSP-a.

“Po uvjerenju sam socijaldemokrat, ali po mentalitetu nisam partijski čovjek. Stranka pretpostavlja stegu, sjedenje na sastancima, različite vrste kompromisa i unošenje jezika neiskrenosti u svakodnevni govor. Zato sam jedne noći odlučio postati hrvatski predsjednik”. Tako se 13. siječnja 2000., tijekom predsjedničke kampanje, hrvatskoj javnosti predstavio Letica, novi štićenik HSP-a. Ako je suditi po onome što je tada govorio, Letica je prije nekoliko mjeseci odlučio prihvatiti unošenje jezika neiskrenosti u svakodnevni govor te različite vrste kompromisa. Nepune četiri godine kasnije, 23. studenog 2003., dio hrvatskog biračkog tijela povjerio mu je zastupničko mjesto u Saboru. Nakon toga, predsjednik HSP-a Đapić definitivno je bio uvjeren da je u Letici dobio veliko stranačko pojačanje i proglasio ga dijelom HSP-ova saborskog dream teama.

Međutim, vrlo je teško predvidjeti koliko bi, nakon posljednjih Letičinih izjava, interesno-politička simbioza Letice i Đapića mogla potrajati. Ta neizvjesnost nije tek uvjetovana posljednjim Letičinim izjavama, već i njegovom prevrtljivosti. Njegova instant transformacija iz socijaldemokrata u pravaša, vjerojatno motivirana željom za stjecanjem saborske mirovine, tu prevrtljivost tek djelomično ocrtava. Slaven Letica svoje je javno djelovanje započeo uoči raspada Jugoslavije. Tada je javno kritizirao partijski totalitarizam radeći kao urednik u časopisu Pitanja i kolumnist u tjedniku Start. Pobrao je simpatije tadašnje intelektualne javnosti jer se sukobio sa Stipom Oreškovićem, mladim sljedbenikom tada moćnog Stipe Šuvara, koji je Oreškoviću ishodio sinekuru predavača na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Letica je jedini imao hrabrosti suprotstaviti se načinu na koji je Orešković bio zaposlen.

Tijekom 1990. Letica je postao savjetnikom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tada Letičina prevrtljivost prvi put postaje javna. U tjednik Danas Letica je objavio transkript tajno snimljenog razgovora između Jovana Raškovića i Tuđmana. Rašković, tada predsjednik Srpske demokratske stranke, u tom je razgovoru iznio psihijatrijsku dijagnozu svojih sunarodnjaka rekavši da su Srbi lud narod. Objavljivanje tog transkripta označilo je njegov politički kraj. Raškovića su poslije naslijedili srpski radikali koji su započeli rat u Hrvatskoj. Letica tim potezom nije samo politički uništio Srbina s kojim se u Hrvatskoj još i moglo razgovarati, već je i prokazao vlastitog prijatelja kojeg je Tuđmanu neposredno prije toga preporučio kao novog Svetozara Pribićevića. Suradnja Tuđmana i Letice nije dugo trajala. Nakon što je Tuđman otkrio i neke Letičine zakulisne aktivnosti, Letica je ubrzo dobio otkaz. Mogući razlog naprasnog okončanja Letičine savjetodavne karijere u Tuđmanovom uredu prvi je, 8. siječnja 1993., u Slobodnom tjedniku naznačio njegov pokojni utemeljitelj Marinko Božić.

“Slavenu Letici darovao sam dosta novaca. Šifra je bila tvrdo kuhana jaja za devize, a meko kuhana jaja za dinare. Prodavao mi je stenograme i ostale državne tajne. Ponekad je to iznosilo, u ona doba, i po tisuću i petsto maraka. Ostale svjedoke ne želim spominjati”, izjavio je tada Božić. Nakon raskida s Tuđmanom, Letica je javno izjavio kao bi na isti način mogao služiti i Slobodanu Miloševiću, ako bi ga za to dobro honorirao. Tada je trećina hrvatskog teritorija bila okupirana. Nakon toga Letica opet postaje kritičar totalitarizma, ovaj puta Tuđmanova, kojemu je za novac još donedavna dijelio savjete. Đapić je tada preko funkcije šefa vojne kuhinje HOS-a započinjao političku karijeru. U vrijeme kada se Đapić slikao ispod slika Ante Pavelića i fašističku ikonografiju koristio kao pokretački motor hrvatske oslobodilačke borbe, Letica se približio tadašnjoj opoziciji i raznim međunarodnim fondacijama koje su sponzorirale projekte tzv. neovisnih hrvatskih intelektualaca. Letica tada postaje i jedan od utjecajnijih kolumnista tjednika Globus, čiju je intelektualnu pozu Europapress Holding sve donedavna unosno honorirala. Iz te dugogodišnje suradnje hrvatskoj javnosti trajno će ostati u sjećanju neke njegove šovinističke izjave i pogromaški tekstovi koje se sam nije usuđivao potpisivati.

Jedan od njegovih najsramotnijih projekata je objavljivanje teksta “Vještice iz Rija”, u kojem je Globus napao neovisne hrvatske umjetnice i pozvao na njihov progon. Sve bitne teze teksta u redakciju je donio Letica, koji je čak htio objaviti i adrese prozvanih osoba. Letica je zapravo po potrebi funkcionirao kao prigodni tvorac hajki, donekle sličan Đapiću. Obojica su govor mržnje prosipali s ugodno zaštićenih pozicija: Đapića je štitio imunitet saborskog zastupnika, a Leticu pozicija kolumniste u tada prividno oporbenom tjedniku Globus. Tijekom 2000. Letica i Đapić sudjeluju u predsjedničkoj kampanji. Letica se pokušao predstaviti kao javnosti prihvatljiv intelektualac, a Đapić je kampanju iskoristio kako bi kaznenu prijavu zbog plagiranja vlastitog magistarskog rada mogao ocrtati kao vlastiti politički progon. Letica je svoj imidž dijelom gradio i na druženjima s predvodnicima političkih elita koje su Hrvatskom upravljale 90-ih i nastavile upravljati nakon 3. siječnja 2000. Sebe je tijekom te kampanje skromno opisao: “Čini mi se da sam dosad premalo isticao svoje komparativne prednosti. Godinama sam radio kao konzultant Ujedinjenih naroda na svim kontinentima, poznajem tehnologiju te institucije i znam raditi velike projekte. Sveučilišni sam profesor s dvadesetogodišnjim iskustvom koji poznaje područje velikih javnih službi…”

Nakon što je zbog predsjedničke kampanje gotovo tri mjeseca neopravdano izostao s posla, umalo je dobio otkaz. Spašavanje Letičina radnog mjesta bio je prvi potez Ane Stavljenić-Rukavine, tada novopostavljene ministrice zdravstva. Ona je vjerovala kako u Letici ima vatrenog saveznika HSLS-a, koji ju je postavio na tu dužnost. Potom se Letica 2002. na Medicinskom fakultetu uortačio sa svojim negdašnjim protivnikom Stipom Oreškovićem i pokušao Anu Stavljenić-Rukavinu instalirati na mjesto rektorice Sveučilišta u Zagrebu, mimo izborne procedure i demokratskih običaja. Bilo je to vraćanje duga: dok je Ana Stavljenić-Rukavina bila ministrica zdravstva, Letica je od srpnja do prosinca 2000., samo po jednoj stavci “suradnje” s njenim ministarstvom dobio 35 tisuća kuna honorara. Letica se za taj novac angažirao na “promociji javnog zdravstva”. Kao i većina njegovih aktivnosti i ova je bila posve apstraktna. O kakvoj se promociji zapravo radilo moglo se vidjeti svaki put kada bi se Ana Stavljenić-Rukavina našla na meti novinarskih kritika. Usporedo s kritičkim tekstovima, Letica bi koristio svoj utjecaj kako bi izdanja Europapress Holdinga objavljivala tekstove u kojima bi se isticala njena postignuća na ministarskoj funkciji.

U to vrijeme Letica je povremeno nastavio kreirati hajke po njemu nepoćudnim javnim djelatnicima. Koncem siječnja 2001. u Globus je napao novinara Feral Tribunea Borisa Rašetu: “U mržnji prema hrvatskoj državi samoga generala Andriju Rašetu ipak, povremeno, nadmašuje njegov nećak, novinar nisko nakladnog tabloida Feral Tribunea, Boris Rašeta”. Optužba je bila posve iracionalna i bazirana na činjeničnoj netočnosti, a Leticu je na napad potaknula tvrdnja Borisa Rašete da je hrvatska država i nakon 2000. ostala “Tuđmanova Hrvatska”. Letičina navodna bliskost HSLS-u potrajala je koliko i karijera Ane Stavljenić-Rukavina u izvršnoj vlasti. Kada je Miroslav Tuđman krenuo stvarati političkih tim nostalgičara za svojim ocem, Letica mu se stavio na raspolaganje, pokušavajući ga zbližiti s Draženom Budišom. U to vrijeme promovirao je i HIP-ov publicistički projekt, knjigu Nenada Ivankovića u kojoj se tadašnji premijer Račan i predsjednik Mesić optužuju za veleizdaju.

Zahvaljujući igranju tenisa s Račanom, Letica se nametnuo i za predsjednika Hrvatskog teniskog saveza. Zbog privremene bliskosti s HIP-om zbližio se i s Aladarom Metzingerom, vijećnikom u Skupštini grada Zagreba s liste HIP-a. To druženje Leticu je koštalo kaznene prijave jer je dugovanje 5,4 milijuna kuna Metzingerove privatne firme za najam teniskih terena na Zagrebačkom velesajmu Letica prebacio na teniski savez. Ako od tog aranžmana Letica nije ništa stavio u džep, bar je učinio uslugu tadašnjim političkim ljubimcima, računajući da bi je mogao naplatiti novom unosnom sinekurom ako bi se HIP-u osmjehnula sreća na novim izborima. Kako se to nije dogodilo, vjerojatno pritiješnjen kaznenim progonom s prilično izvjesnim ishodom, odlučio je potražiti novog političkog partnera uz kojeg bi se mogao domoći imuniteta saborskog zastupnika. Đapić i sam pritiješnjen kaznenom prijavom zbog plagiranja vlastitog magisterija, Leticu je objeručke prihvatio. Zbog kroničnog nedostatka javnosti koliko-toliko prihvatljivog članstva, Đapić nije ustrajao da se Letica i formalno učlani u njegovu stranku, već mu je dopustio da mu se pridruži kao tzv. neovisni kandidat. Time je Letici ostavio mogućnost da se po potrebi bezbolno ogradi od pravaša kada ocijeni da ta suradnja više neće biti dostojna “njegovih komparativnih prednosti”.

Potom su pravaši krenuli u predizbornu kampanju. Letica se obukao u kostim bana Josipa Jelačića i odjahao prema hrvatsko-slovenskoj granici protestirajući protiv slovenske vojarne na hrvatskom tlu na Svetoj Geri. HSP se je istodobno počeo zasad dvosmisleno ograđivati od ustaštva. Dosljedan isticanju vlastitih “komparativnih prednosti”, Letica je samom sebi za još ne posve određeno ograđivanje od fašizma već pripisao ekskluzivne zasluge (“HSP se na moju inicijativu odrekao ustaštva”, Jutarnji list, 16. studenog 2003.). Očito nesvjestan težine bremena višegodišnjeg pravaškog koketiranja s fašizmom, Letica je prošle subote na zagrebačkom Radiju 101 izjavio kako HDZ više treba HSP nego obratno. Formiranjem zajedničke vlade s HSP-om, tvrdi Letica, HDZ bi napokon povratio kredibilitet ozbiljne saborske stranke i dio moralnog kredibiliteta. Osim toga, HDZ bi napokon dobio i intelektualni štih proeuropske usmjerenosti koji bi mu, kako je sam izjavio, donio on osobno. Što će Letica donijeti HSP-u, koji je sjajan izborni rezultat ipak ostvario prvenstveno zahvaljujući kvalitetnom radu saborskog zastupnika Tončija Tadića, tek treba vidjeti.