Čini se da istraga o teškoj prometnoj nesreći u Mađarskoj (iz siječnja 2010. godine), u kojoj je sudjelovao (šef HNS-a) Radimir Čačić, ulazi u zaključnu fazu. Mađarska policija utvrdila je kako “postoji osnovana sumnja” za Čačićevu odgovornost i predložila tužiteljstvu da pokrene sudski postupak. Stvari se ubrza- vaju, čeka se daljnji razvoj događaja u proceduralnoj sferi. Ujedno se time – dakako – bitno kompliciraju Čačićevi politički planovi. Predočena situacija, međutim, pravno nije iznenađujuća. Gospodin Čačić naletio je svojim velikim automobilom na vozilo ispred sebe, a mnogima je iz iskustva poznato da onaj tko udari straga teško može izbjeći krivnju, bez obzira na eventualne olakotne okolnosti (loši uvjeti na cesti, naglo usporavanje prednjeg vozila itd.). U Čačićevu slučaju djelovale su, na žalost, i posebne otegotne okolnosti: pogibija dviju osoba u udarenom vozilu. Bez obzira na stupanj krivnje određen u istražno-sudskom postupku, sudjelovanje u prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama proizvelo je za gospodina Čačića intenzivnu psihološku i političku dramu, za koju do danas nije uspio pronaći adekvatan tret- man.

Kronološki promatrano, niz njegovih instantnih i naknadnih reakcija na nesreću lako se moglo podvrgnuti kritici. Opravdavao se u prvi mah gustom maglom, no ubrzo se vidjelo na neposrednim snimkama da te magle nije bilo ni u kakvoj dramatičnoj mjeri. Vrijeme je bilo tmurno i pomalo kišovito, ali dopuštalo je normalnu vožnju. Pozivanje na vremenske uvjete moglo se tada i shvatiti, no cjelokupan odnos gospodina Čačića prema žrtvama nesreće ostavljao je prilično ignorirajući dojam. Ženi koja je izgubila supruga i majku brzojavom je izrazio sućut i preko odvjetnika ponudio određenu naknadu - o tome će se navodno odlučivati u građanskoj parnici - no izbjegao je izravno sudjelovanje u mučnim razgovorima. Na drugoj strani, u hrvatskim medijima povremeno se sam prikazivao kao žrtva i žalio na nedostatak razumijevanja prema njegovoj situaciji. Teško je pronaći argumente za tu autoapologetsku tezu. Primjećuje se čak da su politički protivnici njegov slučaj dosad propagandno eksploatirali u prilično ograničenoj mjeri, svjesni možda da bi preveliko politiziranje Čačićeve nesreće i njih moglo prikazati u lošem svjetlu. Naglašeno trijumfiranje na tuđem pehu rijetko kad donosi simpatije.

Bez obzira na to, gospodin Čačić izvodio je melodramatske scene uvijek kad bi netko od protivnika javno spomenuo taj slučaj - najčešće kao mali quid pro quo za njegovu agresivno moralizatorsku političku retoriku - i usputne evokatore njegove dramatične mađarske epizode prozivao zbog pomanjkanja etike, implicirajući kako nije u redu da se ta njegova osobna hipoteka, "osobna tragedija", na bilo koji način problematizira u javnosti. U spomenutim nastupima Čačić je prečesto manifestirao nedostatak suptilnosti. Nesreća o kojoj je riječ nesumnjivo se mogla shvatiti i kao njegova osobna tragedija, ali nikako ne na način koji je izdvaja iz tragedije drugih sudionika. U korektnome i decentnome pristupu situaciji u prvome su planu egzistencijalne žrtve, a ne Čačić; ipak, za gospodina Čačića u prvome planu uvijek je bio on. U pravilu je od publike - svjesno ili nesvjesno - tražio da se prema njemu pokazuje primarna sućut, kao da je on pretrpio najveći gubitak, i može se reći da mu ta činjenica nije bila od pomoći u operaciji kontrole štete kakvu je poduzeo nakon nesreće. Gledaoci bi s njim osobno suosjećali u znatno većoj mjeri, da je on od njih u većoj mjeri tražio suosjećanje za druge.


Osjećaji za nijanse nisu, međutim, Čačićev forte. Prometna nesreća s teškim posljedicama za sudionike - u statusu krivaca ili žrtava - doista se može dogoditi svakome, što je nesporno, ali nije alibi. Ne događa se svakome, i hipotetska priroda spomenute konstatacije - o "nesreći koja se može dogoditi svakome" - ne oslobađa od posljedica onoga kome se stjecajem okolnosti doista dogodila. Postoje o tome brojni primjeri. Gospodin Čačić, međutim, komforno je na sebe primijenio logičku devijaciju teze, ili njezinu isforsirano najpovoljniju interpretaciju. U političkome smislu ponašao se upravo kao da ga univerzalna mogućnost događanja nesreće oslobađa obaveze da - za onu koja se njemu dogodila - povuče određene javne konzekvence. Simplicistički je sugerirao publici kako nema razloga da politički odgovara za nešto "što se svakome može dogoditi" - to više što nije bio izvrgnut nikakvom neposrednom pravosudnom progonu - i hladnokrvno nastavio sa svojim aktivizmom kao da nikakvo breme ne vuče na leđima.
Osim svega, zadržao je položaj predsjednika stranke (HNS-a), iako je trenutačno odstupanje s tog položaja bilo najlogičniji, kao i najbezbolniji potez koji je mogao povući nakon nesreće. Vodstvo stranke mogao je mirno prepustiti Vesni Pusić, i nastaviti autoritativno djelovati na backstageu, kao odgovoran lider koji se položaja frontmana odrekao zbog više sile, s namjerom da partnere poštedi prinudnoga političkoga sudioništva u njegovoj osobnoj drami. Automatski bi time kupio javne simpatije i razumijevanje za kojim čezne. Dominantnost njegovoga ega prevladala je, međutim, nad racionalnom procjenom situacije. Uz vodeću poziciju u stranci, osvojio je i vrlo istaknuto mjesto u kukuriku-koaliciji, prebacujući - osim na HNS - značajan dio svoga mađarskoga tereta i na Zorana Milanovića, koji očito ne zna kako da postupi s gospodinom Čačićem i njegovom juridičko-psihološkom problematikom.

Muke za oporbu
Da ne bi bilo nedoumice, Radimir Čačić raspolaže značajnim liderskim kvalitetama. Ima pozitivističke predvodničke instinkte, odlično stručno obrazovanje, kompetentan je ekonomist, vrlo izravan, decidiran i kategoričan u porukama, što je svakako vrlina na sceni ispunjenoj šićardžijskom sviješću, birokratiziranim mentalitetima i ambivalentnim diletantizmom. U političkoj komunikaciji najlošiji je zapravo kad pokušava ispasti ironičan i zajedljivo duhovit; retorika mu je nezgrap-
na, komediografski refleksi nerazvijeni, raspolaže vrlo ograničenim smislom za dosjetke i humorističke nijanse, i bilo bi za njega preporučljivo da se okani tih povremenih dramskih eksperimenata. No kad se drži financija i ekonomije, djeluje moćno, i šteta je za naciju što ga proganjaju hendikepi s kojima se nosi na neadekvatne načine. Da je nakon nesreće limitirao svoje pojavljivanje i prihvatio djelovanje iz sjene - intenzitet akcije isti, verbalno-pikturalna nazočnost smanjena - izbjegao bi optužbe i predbacivanja u budućnosti, bez bitnoga narušavanja širine manevarskoga prostora.
Nastavio je, međutim - taj presamouvje-
reni superstar - nastupati u stilu narodnoga osloboditelja, kao odabrano lice, pozvani držatelj prodika režimu i nezaustavljivi budući ministar gospodarstva (dođe li "kukuriku" na vlast). Zahvaljujući takvoj Čačićevoj superiorističkoj scenskoj taktici gospodin Milanović - onaj koji je dopustio da scenarij krene tim smjerom - ima danas mnogo razloga da se zapita što će biti s cijelom njegovom slavnom oporbenom idejom, ako mu jedan od njezinih prononsiranih nosilaca u Mađarskoj dopadne zatvora.