State Department potiče reformske stranke da brzo formiraju novu administraciju kako bi nastavili proces ekonomske, pravne i vojne reforme i kako bi u potpunosti podržali implementaciju Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini.Pobjeda Radikalne stranke u Srbiji, zemlje koja nije dio ni “stare” Europe ni “nove”, primljena je kao loša vijest u Washingtonu. Bez obzira na to što je opasnost od velike Srbije prije san radikala no ostvarljiva realnost, Beograd bi se mogao okrenuti konfrontacijskom antiameričkom smjeru i poništiti uspjehe iz posljednjih godina. Takva politika mogla bi imati kobne posljedice po budućnost Srbije.

Srbija bi mogla biti isključena iz programa Partnerstvo za mir i ostati bez vojne pomoći zbog čega bi se Podgorica mogla još više udaljiti iz državne unije Oslabljena, ali arogantna Srbija i može obnoviti vanjsku percepciju o cijeloj regiji kao nesigurnom području za inozemne investicije Srbija je nedvojbeno postigla značajan napredak prema europskim i američkim standardima nakon smjene Slobodana Miloševića 2000., ali potpuni uspjeh koče korupcija, kriminal, nespremnost za punu suradnju s haaškim tribunalom i uporna manipulacija nacionalizmom. Trijumf radikala također pokazuje kako se srpski vođe i velik dio javnosti još uvijek nisu spremni suočiti s beogradskom agresivnošću iz novije povijesti ili pomiriti s izmučenim susjedima.

Šešeljevi radikali spretno su iskoristili nezadovoljstvo javnosti brzinom ekonomskih i političkih reformi te žučne svađe i optužbe za korupciju između političkih vođa. Iako imaju vrlo male šanse da formiraju novu vladu s potencijalnim premijerom koji se nalazi u zatvoru zbog optužbi za ratne zločine, snažan nastup radikala povećat će pritisak na bilo koju koalicijsku vladu radi suprotstavljanja zahtjevima zapada kao što je predaja osumnjičenih u Haag.

Srbija će također imati poteškoće u dostizanju neophodnih standarda za pridruživanje NATO integracijama i Europskoj uniji. Neki dijelovi srpske elite shvaćaju kako zemlja mora jasno definirati svoj identitet, teritorijalno područje i administrativnu nadležnost te odustati od iluzija o regionalnoj dominaciji ako želi biti potpuno prihvaćena u europskoj i transatlantskoj obitelji. Te nove pragmatičare trebaju ohrabriti svi važni internacionalni prvaci, čak i ako zbog toga ograniče svoju domaću popularnost.

State Department potiče reformske stranke da brzo formiraju novu administraciju kako bi nastavili proces ekonomske, pravne i vojne reforme i kako bi u potpunosti podržali implementaciju Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Washington vjeruje da nema moguće alternative širokoj koaliciji demokratskih snaga. Ipak, takva koalicija mogla bi se pokazati slabom, podijeljenom, nepostojanom i podložnom utjecaju ekstremista. Uključenost radikala u nedavno predloženu “koncentracijsku vladu” u kojoj bi bili predstavnici svih stranaka bila bi osuđena od SAD-a kao veliki korak natrag u provođenju reformi i mogla bi uzrokovati zahlađenje u bilateralnim odnosima. Predstavnici Radikalne stranke vjerojatno bi, za sada, bili zadovoljni i ostankom u oporbi jer očekuju da se bilo koja nova proreformska vlada raspadne sama od sebe što bi povećalo njihovu popularnost.

Vlada koja bi se temeljila na slaboj koaliciji između posvađanih političara i podijeljenih stranaka s različitim programima ugrozila bi kažnjavanje organiziranog kriminala i povećala zabrinutost oko veza između kriminala, politike i terorizma. Ako Srbija bude tolerirala mafijašku državu s velikom sumnjom u njihovu internacionalnu povezanost, Beograd neće moći upirati prstom u Kosovo, Crnu Goru ili Albaniju kao izvor regionalnih problema.

Ozbiljne vojne reforme koje je nedavno proglasio ministar obrane Boris Tadić mogle bi promijeniti pravac i donijeti dvojbe oko planiranih institucionalnih kooperacija s NATO-om. Srbija bi tada trebala biti isključena iz Partnerstva za mir i vojna pomoć bi presušila. Takav razvoj događaja također bi doveo do daljnjeg udaljavanja Podgorice od državne unije jer Crna Gora neće htjeti plaćati cijenu srpskog samosakaćenja.

Iznad svega, Bijela kuća vidi dva velika problema vezana za budućnost Srbije: utjecaj radikalizirane ili slabe vlade na regionalnu stabilnost i potencijalno povlačenje Beograda iz sudjelovanja u međunarodnoj antiterorističkoj kampanji.

Ako sljedeća srpska vlada ne bude spremna na kompromise oko pitanja kao što su konačan status Kosova ili Crne Gore ili bude potkopavala napredak prema ujedinjenoj Bosni i Hercegovini, regija će i dalje biti nesigurna i prisutnost američkih vojnih snaga morat će biti prolongirana. Nije izvjesno da će se vlade susjednih zemalja osjećati sigurno ako se ultranacionalistički utjecaj u Beogradu nastavi širiti, pa će se, umjesto da se fokusiraju na reforme i integracije, baviti pitanjima obrane vlastitih interesa od bilo kojih beogradskih političkih izazova.

Oslabljena ali arogantna Srbija neće biti vojna prijetnja susjedima ali može usporiti proces regionalne suradnje i obnoviti vanjsku percepciju o cijeloj regiji kao nesigurnom području za inozemne investicije. Bilo koji agresivan politički potez također će ohrabriti ratobornost među Albancima i Bošnjacima, spriječiti planove za financijsku međudržavnu suradnju i gurnuti širu regiju na periferiju Europe.

Takav uznemirujući scenarij uvelike će povećati pritisak na Washington da uvede snažnije ekonomske i diplomatske sankcije prema Srbiji i promijeni pravac nedavno uspostavljenih bilateralnih odnosa. To će također obnoviti podršku nezavisnosti Crne Gore i osnažiti potrebu za državnim osamostaljenjem Kosova. Politički kreatori mogli bi se sukobiti oko toga bi li takva strategija oslabila potencijalno antiamerički nastrojenu Srbiju.

Nadalje, svaki otpor Srbije spram kooperacije na antiterorističkom planu ozbiljno će ugroziti reputaciju zemlje i uništiti svaku šansu za međunarodnu integraciju. Beogradu je već ponuđeno da sudjeluje u međunarodnoj koaliciji i pošalje svoje vojnike u Afganistan i Irak. Tu je i razmjena određenih špijunskih informacija s Washingtonom oko osumnjičenih terorista i režima koji podržavaju teroriste. Takva podrška iznimno bi se cijenila u Bushovoj administraciji.

Beznačajna podrška u borbi protiv terorizma bila bi snažno osuđena i mogla bi rezultirati stavljanjem Srbije na crnu listu zločinačkih država. Možda se ne bi našla među “osovinama zla”, ali bi se smatrala zemljom koja podržava despotske i antiameričke režima. Dakle, Bijela kuća će razmotriti snažniji odgovor, uključujući međunarodnu izolaciju i podupiranje obrambenih mogućnosti susjednih zemalja.

Srpska lekcija istaknuta na nedavnim izborima dovela je do dva temeljna prijedloga. Prvo, bez rezolutnog izlaganja i konfrontiranja Beograda s činjenicom da je odgovoran za rat u bivšoj Jugoslaviji, ultranacionalisti će sačuvati javni utjecaj i mogu srušiti program reformi. Drugo, bez dubokih strukturalnih ekonomskih i političkih reformi ne samo da će Srbija zaostajati deset godina za centralnom Europom već bi mogla izgubiti sljedećih deset godina na život u mraku i samoizolaciji.