Objavljeno u Nacionalu br. 427, 2004-01-20

 

HDZ-ov PARALELNI SUSTAV VLASTI

Glavaš će voditi MORH preko svog klona Rončevića

Provincijalni političar Berislav Rončević, postavljen za ministra obrane, u slijedeće četiri godine naći će se usred bitke višestrukih linija upravljanja: dok će na njega utjecati njegov mentor Branimir Glavaš, za MORH će biti ključna uloga Miomira Žužula oko NATO integracija

U internim frakcijskim obračunima u HDZ-u koji su kulminirali 2001. priklonio se Ivi Sanaderu zato što je tako odlučio Branimir Glavaš.U internim frakcijskim obračunima u HDZ-u koji su kulminirali 2001. priklonio se Ivi Sanaderu zato što je tako odlučio Branimir Glavaš.Politički profil Berislava Rončevića, nekadašnjeg rukometaša, HDZ-ova desničara i našičkoga gradonačelnika – a sada proeuropskog ministra obrane – može se predstaviti vrlo kratko i vrlo jednostavno: u internim frakcijskim obračunima u HDZ-u koji su kulminirali 2001. priklonio se Ivi Sanaderu zato što je tako odlučio Branimir Glavaš. I obratno, da Glavaš nije strasno mrzio Sanaderova frakcijskog konkurenta Ivića Pašalića, i Rončević bi se deklarirao kao desni “pašalićevac”. Sam Rončević svoja je politička uvjerenja objasnio danas već čuvenom i savršeno istinitom rečenicom: “Za sve što sam postigao u životu zahvalan sam Branimiru Glavašu.”

'Sve što sam postigao u životu zahvalan sam Branimiru Glavašu'I doista, od neprimjetnog člana našičkog HDZ-a, Glavaš je Rončevića uzdigao do našičkoga gradonačelnika. Provincijalnoga gradonačelnika Glavaš je na posljednjim izborima promovirao u peto ime HDZ-ove liste kandidata osječko-baranjske županije. Od anonimnog kandidata sa zajamčenim izbornim “prolazom”, Glavaš je od Rončevića načinio ministra obrane, člana Vlade i nacionalnog političara. Time je Rončević, kao čarolijom, nadišao vlastiti lik i djelo: postao je građa na kojoj Glavaš, nekoć svemoćni osječki župan, za sada tek stranački prvak u svojoj zavičajnoj regiji, dokazuje uskrsnuće vlastite političke moći. Doduše, prema njegovu prvotnom prijedlogu, titulom ministra obrane trebao je zakititi Ivicu Buconjića, nekadašnjeg djelatnika PU osječke koja je devedesetih godina činila najvažniju kariku u infrastrukturi Glavaševe šerifske vlasti na osječko-baranjskom području. Kako tvrde HDZ-ovi kuloari, Buconjić je odbio ponuđenu čast pravdajući se da je, po njegovu mišljenju, znanje engleskog jezika nužan uvjet ministarskog mjesta o kojem ovisi put Hrvatske vojske u sustav NATO-a. Budući da strane jezike osobno ne govori, Buconjić je radije izabrao visoku poziciju državnog tajnika u MUP-u. Mnogo manje samokritičan prema svojoj iznimno oskudnoj jezičnoj naobrazbi, Berislav Rončević, navodno, sa silnim ponosom, primio se ministarskog mjesta čim mu je ponuđeno. Kako tvrde Glavaševi prijatelji, Rončević je unaprijed znao da će ga njegov promotor preporučiti Sanaderu.

Zato je već sada prilično jasno da je MORH u sljedeće četiri godine osuđen na višestruke linije upravljanja: Branimir Glavaš, kao Rončevićev mentor i patron, funkcionirat će kao bitni kadrovik iz sjene, dok će Miomir Žužul, ministar vanjskih poslova, određivati strateški razvoj vojne organizacije o kojoj doista ovisi hrvatsko priključenje NATO-u. Žužul od početka raspolaže polugom utjecaja u Ministarstvu obrane. Riječ je o njegovoj nekadašnjoj suradnici iz hrvatske ambasade u Washingtonu Jeleni Grčić Polić, koju je Rončević naslijedio kao pomoćnicu ministra obrane od Željke Antunović, svoje prethodnice iz SDP-a. Premda službeno nižeg ranga od Rončevića, pametna, obrazovana i iznimno upućena u međunarodnu politiku Jelena Grčić Polić, koja govori nekoliko jezika, zajamčeno ostaje na dosadašnjoj funkciji pomoćnika, ali kao neka vrsta alternativnog ministra obrane, potpuno izvan Rončevićevih faktičkih ovlasti. Jer bitni poslovi MORH-a već odavno nisu realizacija autonomnih hrvatskih ideja, nego NATO-ovih standarda i procedure.

Tako je skriven iza Rončevića, Glavaš, svojevremeni župan osječko-baranjske županije i zaboravljeni general Hrvatske vojske, s velikim zakašnjenjem ostvario stare ambicije da manipulira vojnim resorom. U pojavi svog političkog sljedbenika iz Našica, gotovo podanika, dokopao se Ministarstva obrane tek kada je ono postalo marginalna državna institucija s vrlo ograničenim mogućnostima za političku kombinatoriku, spletke i zakulisne igre u kojima Glavaš ovisnički uživa. To premještanje MORH-a iz središta na državnu marginu ujedno je najveća tekovina donedavne koalicijske vlade SDP-ovca Ivice Račana koju aktualni premijer Ivo Sanader, sa svojim vanjsko-političkim prioritetima, nipošto ne dovodi u pitanje. Od oružja HDZ-ove političke tiranije, MORH je postao tek ograničeni zbir činovničkih sinekura kojima će Glavaš, nakon Rončevića, nagrađivati i preostale štićenike. Zagonetno je tek toliko: jesu li iz svoje lokalne osječko-baranjske perspektive Glavaš i njegovi ljubimci zamijetili da današnje Ministarstvo obrane iziskuje puno stručnog rada, a uzvraća s vrlo malo javnih i simboličkih počasti. Kako zaposlenici MORH-a procjenjuju, te nedoumice o financijskoj i političkoj isplativosti glavni su razlog da se još ne spominju smjene ni zatečenih pomoćnika, a kamoli načelnika uprava. Za sada je promijenjen samo čovjek koji se bavio materijalno-financijskim poslovanjem.

Ukratko, Rončevićev MORH – uz Ministarstvo europskih integracija, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo pravosuđa – svjedoči o globalnoj strategiji vladanja tzv. reformiranog HDZ-a: premda je za ministra unutarnjih poslova imenovan varaždinski kirurg Marijan Mlinarić, MUP-om će mnogo više upravljati Ivan Jarnjak, šef zagorskog HDZ-a; premda je DC-ovka Vesna Škare-Ožbolt postala ministrica pravosuđa, njene ključne odluke filtrirat će Vladimir Šeks, HDZ-ov predsjednik Sabora. Ministrica europskih integracija zove se Kolinda Grabar Kitarović, ali će njezin ministarski sektor u potpunosti ovisiti o premijeru Sanaderu koji je svoj mandat započeo s optimističnom vjerom da će Hrvatsku mnogo brže približiti euroatlantskim integracijama od svojih prethodnika. Ako HDZ-ov premijer realizira te vanjsko-političke planove, višestruke linije dirigiranja nad četiri “ovisna” ministarstva ? javne i zakulisne, institucionalne i personalne – neće ugroziti sustav centralizirane i jedinstvene stranačke vlasti koja počiva uglavnom na njegovu osobnom autoritetu pobjednika s posljednjih izbora. Toga je, čini se, Sanader svjestan. Za razliku od Račana koji je kao šef vlade u potpunosti zanemario svoj SDP, barem u ovim prvim mjesecima krpanja vlade, Sanader HDZ ne ispušta iz ruku. Ako se, međutim, rokovi realizacije njegovih vanjsko-političkih obećanja značajnije produlje, Sanader će se naći u vrtlogu unutarnjopolitičkih konstelacija: stiješnjen između neformalnih “sivih eminencija” i formalnih ministarskih odgovornosti, pa time i obnovljenih frakcijskih borbi. Prema predviđanjima zasnovanim na procjeni njegova karaktera i ambicija, Rončević će se odreći, istina, svog vječnog promotora i zaštitnika, ako se pojavi najmanji sukob između Glavaša, novokomponiranog HDZ-ova liberala, i Sanadera, autentičnog Europejca. Ali ostaje pitanje kako bi Glavaš podnio da mu čovjek kojeg je doslovno stvorio uzvrati tako izdajničkim neposluhom.

“Berislav Rončević nije samo šegrt Branimira Glavaša, kako je napisano u posljednjem Feral Tribuneu. On je njegov politički klon. Kada je Glavaš devedesetih bio radikalni nacionalist, Rončević se također služio žestokom retorikom i javno prebrojavao slavonske Srbe. Sada Glavaš nastoji da se zaboravi njegova desničarska prošlost, dok je Rončević na isti način preuzeo ulogu liberala. Mogli bismo se kladiti da će Glavaš, postane li ponovno osječko-baranjski župan, za svog zamjenika instalirati Srbina. Nije isključeno da analogno tome Rončević za nekog od svojih pomoćnika izabere pripadnika srpske nacionalnosti. No ako se bude morao opredjeljivati između svog dosadašnjeg zaštitnika i premijera Sanadera ? jer Glavašev današnji liberalizam samo je poza – Rončević će nesumnjivo slijediti Sanaderove zahtjeve. Njemu se jako sviđa funkcija ministra, pozornost medija i značajni ljudi kojima je sada okružen, premda se to po njemu ne bi reklo”, kaže za Nacional dugogodišnji Rončevićev znanac.

Ako je ova ocjena točna, novi ministar obrane samo je, dakle, prosječni hrvatski političar. Takvi kao on čine statističku većinu doslovno svih stranaka.
Berislav Rončević rođen je 1960. u selu Borovik nedaleko od Đakova. Po svemu sudeći, kao tinejdžer preselio se u Našice, gdje je pohađao srednju upravnu školu. Godine 1985. diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu i zaposlio se kao pravnik u državnom poduzeću Hrvatske šume. U lokalnim razmjerima bio je poznat kao rukometaš našičkog Partizana. No premda su neki smatrali da je prilično talentiran igrač, nije uspio steći značajniju sportsku afirmaciju. Kao kasniji odjek tih mladenačkih dana, svojim budućim političkim funkcijama pridodat će titulu predsjednika našičkog rukometnog kluba u kojem je nekoć igrao, a koji je, dakako, promijenio ime.

Oženio se Našičankom, medicinskom sestrom, s kojom ima četvero djece. Premda je opisuju kao neupadljivu ženu, posvećenu samo djeci, poslu i mužu, bolji poznavatelji prilika u obitelji Rončević tvrde da supruga ima mnogo veći utjecaj na političko ponašanje novoimenovanog ministra obrane nego što bi to itko mogao zaključiti po javnom dojmu o naoko patrijarhalnom bračnom paru. Prema zapažanjima Našičana, Rončevići su prilično katolički orijentirani. Doduše, nitko više ne pamti da li česta Rončevićeva prisutnost na crkvenim svečanostima spada u tradiciju koja se vuče još iz ateističkog komunizma ili nakon njegova sloma. Prema pisanju Feral Tribunea koji je Rončevićevoj biografiji posvetio najveći prostor, s djecom i suprugom odnedavno živi vrlo luksuzno, u jednoj od najljepših kuća u Našicama koja je pripadala jednom našičkom HNS-ovcu. HNS-ovac ju je morao prodati zbog neisplaćenog kredita. Kuća se sastoji od dva golema stana – u prizemlju i potkrovlju – ima podno grijanje i vrt od 900 četvornih metara.

Rončević se učlanio u HDZ u općoj nacionalnoj euforiji 1990., ali tada još bez većih ambicija. Prema pričanju svjedoka, poput mase ostalih službenika u državnim tvrtkama, pristupnicom u HDZ osiguravao se od masovnih “čistki” koje su u to doba HDZ-ovci još radikalno provodili, ne samo protiv Srba, nego i onih kadrova koji se nisu uklapali u njihovu predodžbu lojalnosti. U tome je pak prednjačio sadašnji Rončevićev patron Glavaš. O početnom manjku patriotsko-nacionalnih strasti govori i činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu. Rončevićeva politička karijera započela je 1992., kada su se Šeks i Glavaš, tadašnji apsolutni gospodari Slavonije, u jednom od ranih frakcijskih okršaja rješavali slavonskih HDZ-ovaca, koje iz tko za kojih interesa i pobuda nisu smatrali dostojnima za uspon u stranačkoj i državnoj hijerarhiji. U tom novootvorenom stranačkom prostoru, Rončević je uvršten u Gradski odbor našičkog HDZ-a, da bi tek šest godina poslije postao i njegov predsjednik. Ili Našice u međuvremenu nisu bile važne za Glavaševe i Šeksove unutarstranačke igre po Slavoniji, ili se prilično dugo vjerovalo da je mjesni ogranak vrh Rončevićevih političkih sposobnosti.

Analogno tome tek 1998. budući ministar obrane Republike Hrvatske izabran je za našičkoga dogradonačelnika, prekoračivši napokon najuže stranačke okvire. Tada već dokazano Glavašev čovjek, po javnim istupima i Srbo-mrzac, Rončević bilježi munjevit napredak: uspinje se do potpredsjednika HDZ-ove županijske organizacije, a nakon izbora 2000. na kojima je HDZ prvi put izgubio vlast ulazi u hrvatski parlament. No nitko ga iz proteklog saborskog ciklusa nije zapamtio, što znači da se kao oporbenjak nije isticao osobito nadahnutim kritikama Račanove vlade. Tijekom protekle četiri godine u lokalnim je medijima uglavnom ponavljao Glavaševe retoričke figure o krhkosti vladajuće koalicije i njihovim neispunjenim predizbornim obećanjima.

Malo prije posljednjih parlamentarnih izbora postao je našički gradonačelnik. Pod vještim Glavaševim vodstvom ishodio je da neki HSLS-ovci i HSS-ovci gradski vijećnici napuste svoje stranke i učlane se u HDZ, čime je Rončević stekao potrebnu vijećničku većinu. Kao kratkotrajni gradonačelnik nije bio ni osobito efikasan, ni osobito poguban. Njegove političko-reprezentativne aktivnosti iscrpljivale su se uglavnom u takvim akcijama kao što je presijecanje vrpce na obnovljenoj podružnici Slatinske banke.

Jedina referenca koja je donosila ugled prosječnom hrvatskom i HDZ-ovu političaru iz provincije bilo je ime Branimira Glavaša. Ni on sam ni njegova najbliža politička okolina to nisu krili. Posjećujući stranačku bazu po našičkim i osječkim selima, svoja gostovanja u pravilu bi započeo kao osobni Glavašev izaslanik koji, tobože prostodušno i bez ikakve namjere, prenosi HDZ-ovu članstvu Glavaševe osobne poruke. “Branimir Glavaš zamolio me da vam uručim njegove osobne pozdrave”, rekao je jednom zgodom, kada značajnijih političkih instrukcija i naputaka nije bilo. Utoliko će Ministarstvo obrane pod ministrom Rončevićem postati vrlo zanimljivo polje političkih igara između vanjsko-političkih ciljeva Miomira Žužula i Ive Sanadera, i kadrovske trgovine Branimira Glavaša.

“Ako Sanader i Žužul uskoro ne ponude napredak u vanjskoj politici, Glavaš bi ih mogao i nadjačati”, pesimistično procjenjuju obrazovaniji profesionalci Ministarstva obarane.

Vezane vijesti

Finci pokreću policijsku istragu: Pod sumnjom poslovi Patrie u Hrvatskoj

Finci pokreću policijsku istragu: Pod sumnjom poslovi Patrie u Hrvatskoj

Finska policija uskoro bi mogla krenuti s istragom koja bi proučavala moguće podmićivanje hrvatskih dužnosnika od strane finske tvrtke Patria, koja… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika