Kako podrška Amerikanaca Hrvatskoj ovisi o potpisu članka 98. o izručivanju američkih vojnika Međunarodnom sudu za ratne zločine te slanju hrvatskih trupa u Irak, da bi se izbjegli bilo kakvi unutarnjopolitički sukobi, Sanader je odlučio eventualnU diplomatskoj borbi za stjecanje službene kandidature za ulazak u Europsku uniju, o čemu će Europska komisija odlučivati sljedećih mjeseci, predsjednik Vlade Ivo Sanader definitivno je odlučio prihvatiti doktrinu ministra vanjskih poslova Miomira Žužula i osloniti se na Sjedinjene Države. Kako podrška Amerikanaca Hrvatskoj ovisi o potpisu članka 98. o izručivanju američkih vojnika Međunarodnom sudu za ratne zločine te slanju hrvatskih trupa u Irak, da bi se izbjegli bilo kakvi unutarnjopolitički sukobi, Sanader je odlučio eventualni američki poziv Hrvatskoj da pošalje trupe staviti pred Sabor na glasovanje. Tako će izbjeći javnu polemiku i sukob s predsjednikom Mesićem, kojem je SDP poručio sa zasjedanja svog “politbiroa” na Sljemenu da bi mu mogao okrenuti leđa bude li i dalje tako javno podržavao Sanadera i HDZ. Kako Nacional doznaje, predsjednik je malo popustio u oba pitanja te bi dopustio slanje sanitetske jedinice u Irak, a na članak 98. pristao kad bi Amerikanci zajamčili da će Haag nakon sljedećih optužnica pustiti Hrvatsku na miru. Odnosno, Mesić želi čvrsto jamstvo da hrvatski građane više neće biti pozivani u Haag. Pod tim uvjetom pristao bi na članak 98, što je velika promjena u usporedbi s njegovim nepopustljivim stavom od prije mjesec dana.

Ključ Sanaderova uspjeha leži u odluci Velike Britanije, jer će njihov primjer slijediti Nizozemci, a ovisit će o izvješću Carle Del Ponte Kako bi se budućim optuženicima za ratne zločine sudilo u Hrvatskoj, pod hitno bi trebalo ponoviti procese za Loru, Gospić i Osijek“Mi smo u šest dana više učinili na međunarodnoj stabilizaciji Hrvatske nego SDP u četiri godine svoje vlasti. Svi ti posjeti koje su imali Sanader i Žužul pokazuju kako su novinski tekstovi uoči izbora koji su tvrdili da Europa ne želi Hrvatsku s HDZ-om na čelu bili u službi Račanove propagande i osiguravanja pobjede ljevice. Mi smo veliki optimisti i očekujemo da će se već potkraj ožujka i početkom travnja donijeti odluka da Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom 2007. uđe u Europsku uniju. Sad nam predstoji ubrzana diplomatska bilateralna ofenziva kako bi parlamenti Velike Britanije i Nizozemske ratificirali Sporazum o suradnji i pridruživanju s Hrvatskom. Ne sumnjamo da ćemo u tome usjpjeti.” To je za Nacional u petak, 16. siječnja, izjavio jedan od najbližih Sanaderovih suradnika. Što zapravo znači “bilateralna ofenziva”?

Da bi Sanader uspio uskočiti u zadnji vagon za Europsku uniju 2007., ima još dva mjeseca vremena. Nakon toga bit će kasno, jer se više neće moći izbjeći da o ulasku Hrvatske u EU odlučuje i deset novih članica koje će pristupiti ove godine. Ako se to dogodi, tada hrvatska mora prolaziti novi krug bilateralnih pregovora sa svakom novoprimljenom zemljom ? od Latvije do Slovenije. Ključ Sanaderova uspjeha je Britanija, jer nizozemski će parlamentarci slijediti svoje britanske kolege. A njihovo glasovanje i strategija, sudeći po njihovu službenom stajalištu, ovisi o samo jednoj točki ? punoj suradnji Hrvatske s Haaškim sudom, odnosno izvještaju Carle Del Ponte o suradnji Hrvatske. U strategiji britanskog ministarstva vanjskih poslova piše upravo to ? da će Velika Britanija skinuti suspenziju nad ratifikacijom bude li izvještaj Haaškoga suda bio povoljan za Hrvatsku te da bi se Sporazum mogao ratificirati u “proljeće 2004.”. Tko o tome odlučuje i kakva će biti hrvatska strategija?

Kako Nacional doznaje iz izvora bliskih vrhu Sanaderove vlade, Miomir Žužul i njegova ekipa pokušat će bilateralnim akcijama sanirati štetu prouzročenu suspenzijom ratifikacije. U Nizozemskoj će razgovarati na najvišoj razini s premijerom Janom Peterom Balkenendeom a u Engleskoj s najvažnijim čovjekom za “hrvatsko pitanje” Denisom MacShaneom, ministrom u Foreign officeu za Europu.

Da li zbog želje da sve zemlje “zapadnog Balkana” uđu zajedno u EU ili zbog pogrešnih obavještajnih podataka koje je slala britanska obavještajna služba iz BiH i Hrvatske Foreign Officeu i samoj Carli Del Ponte, Britanci optužuju Hrvatsku da štiti generala Gotovinu i da ga ne želi isporučiti Haagu. Poput papiga takvo su mišljenje ponavljali i u Haagu i u Londonu. Nakon Gotovinina intervjua Nacionalu čak je i od britanske strane potekla inicijativa da se organizira Gotovinin dobrovoljni odlazak u Haag. U međuvremenu su diplomatski kor u Zagrebu i njihovi šefovi u ministarstvima vanjskih poslova u EU shvatili da Gotovina nije u Hrvatskoj i da su pritisci na hrvatsku Vladu zasnovani na pogrešnim informacijama britanske obavještajne službe. I sada je stvar diplomatske umješnosti Miomira Žužula da ta saznanja pretoči u korist za Hrvatsku i da britanski parlament potpiše ratifikaciju.

To, naravno, neće ovisiti samo o slučaju Gotovina nego i o postupanju s novim optužnicama koje je najavila glavna tužiteljica. Sve će biti u redu ako se optuženici dobrovoljno, bez natezanja upute u Haag. Posebnih problema ne bi trebalo biti s eventualnim optuženicima iz sjeverne Hrvatske, no s onima iz južne bi, a tu je i najveća zamka za Sanadera. Ako u Haag bude pozvan general Krstičević, teško je očekivati da će njegova Četvrta gardijska brigada mirno gledati kako im odvode zapovjednika.

Ipak, Sanaderov položaj olakašavaju zbivanja u Srbiji. Zapad je, po svemu sudeći, shvatio da Haaški sud postaje kontraproduktivan s ovako nefleksibilnom glavnom tužiteljicom koja je ušla u veliki konflikt i s Vijećem sigurnosti UN-a. Prošloga tjedna i jedan od najboljih poznavatelja prilika u jugoistočnoj Europi David Owen rekao da je djelatnost Haaškoga suda destabilizirala regiju i najviše pridonijela nevjerojatnom jačanju radikalne desnice u Srbiji. Tako bi se nešto slično moglo dogoditi i u Hrvatskoj, ako Haag malo šire ne sagleda situaciju.

Neki strani diplomati postavljaju pitanje ? kako je moguće da Hrvatska uđe u Eurospku uniju a nije sposobna sama procesuirati ratne zločine. Ako hrvatsko sudstvo za to nije spremno, ni država nije spremna za ulazak EU. Kako bi Vlada pokazala da ispravlja anomalije u sudstvu, hitno bi trebalo ponoviti proces za Loru, Gospić, Osijek… Osuđujući Srbe bez ikakva dokaza a Hrvatima gledajući kroz prste, suci ne čine dobro Hrvatskoj nego ? naprotiv ? tjeraju hrvatske generale u Haag. Da su sva suđenja bila poštena kao ono Mirku Norcu u Rijeci, Sanader bi imao sve argumente za zahtjev da se Hrvatima sudi u Hrvatskoj a ne u Haagu. Treba hitno srediti situaciju u pravosuđu, javno se obračunati s nekoliko sudaca koji su se teško ogriješili o svoju struku na nekoliko suđenja i tada će zahvaljujući novoj rezoluciji UN-a moći zatražiti suđenje u Hrvatskoj ne samo za novooptužene nego i za generala Gotovinu.

Nezadovoljno Carlom Del Ponte, što se pokazalo oduzimanjem procesa za Ruandu iz njene nadležnosti, Vijeće sigurnosti odlučilo je postaviti čvrste rokove za okončanje rada Suda. Do kraja ove godine moraju biti podignute optužnice, do kraja 2008. moraju završiti gotovi svi prvostupanjski postupci a do kraja 2010. mora biti okončan i zadnji žalbeni postupak. Haag je pokušao omekšati taj stav, ali nije uspio. No najvažnija promjena koja se tiče optuženih za ratni zločin s područja bivše Jugoslavije krije se u rečenici nove rezolucije koja je u pripremi: “Treba svakako suditi Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, kao i generalu Anti Gotovini, kao i svim ostalim optuženima za ratni zločin.” U toj rečenici nedostaje uobičajeni kraj koji je glasio da im treba suditi pred Haaškim tribunalom. Što to znači? Ako domicilne zemlje dokažu da mogu objektivno suditi svojim državljanima, članice Vijeća sigurnosti ne bi imale ništa protiv toga da se suđenje omogući u matičnim zemljama. O tome odlučuje predsjednik Suda, Amerikanac Meron. A da bi on tako odlučio, mora za to imati dobre argumente. Stoga je na Sanaderu, Ivici Crniću i Vesni Škare-Ožbolt da hitno pokrenu reviziju problematičnih, za svijet zanimljivih suđenja i disciplinskim postupcima smijene kompromitirane suce. Za to imaju vrlo malo vremena. Bez toga ni bilateralna Žužulova inicijativa neće uroditi plodom.

U toj inicijativi Žužul se jako oslanja i na pomoć SAD-a. On i Vladimir Šeks, još nedavno persona non grata u SAD-u i Zapadnoj Europi, dobili su pozivnice i optutovali na State of Union u Washington. To tradicionalno svečarsko obraćanje američkog predsjednika kongresmenima i senatorima ima i vanjskopolitički značaj. Bush će, prekidan burnim pljeskom, izložiti plan za ovu godinu i u SAD-u i u inozemstvu. Uz sve članove Kongresa i Senata, na tu svečanost pozvani su i zaslužni građani SAD-a. Iz inozemstva se pozivaju partneri bliski američkoj administraciji. Stoga je poziv Žužulu, a posebno Šeksu, kao predsjedniku parlamenta, još značajniji, jer je to prvi put da je netko iz Hrvatske pozvan.

Denis MacShane

Denis MacShane, sin poljskog oficira, koji je nakon očeve smrti promijenio prezime Matyjaszek u majčino irsko MacShane, bivši je novinar i predsjednik britanskog novinarskog društva. Nakon što mu je istekao mandat, zbog svoje prgavosti i arogancije nigdje nije mogao dobiti posao, sve dok ipak nije bio primljen na BBC. Tamo je radio nekoliko godina, dok u jednom telefonskom javljanju jednog od vođa konzervativaca nije nazvao “varalicom i lopovom”. Pokrenuta je istraga i otkiveno je da je “anonimni slušatelj” bio sam novinar MacShane, koji je tako, jer se slušatelji nisu baš rado javljali u eter, želio učiniti emisiju zabavnom. nakon što je dobio otkaz, uspio se nakon godinu-dvije zaposliti u Ženevi kao glasnogovornik Međunarodne udruge metalaca. To je iskoritsio da nauči španjolski, njemački i talijanski. Nakon što su zaboravljeni njegovi skandali, uspio je 1994. kao Blairov laburist iz okruga Rotherham ući u parlament.