Slovenija za razliku od ostalih novoprimljenih članica Litve, Estonije, Bugarske, Rumunjske i Slovačke službeno još nije postala član ni antiterorističke koalicije.Sjedinjene Američke Države posve su razočarane dosadašnjim vojnim angažmanom Slovenije i preuzimanjem konkretnih obveza koje proizlaze iz članstva u NATO savezu. Slovenija za razliku od ostalih novoprimljenih članica Litve, Estonije, Bugarske, Rumunjske i Slovačke službeno još nije postala član ni antiterorističke koalicije. Pasivnost, nedosljednost i kalkuliranje slovenske vanjske politike oko sudjelovanja slovenskih vojnika u mirovnim misijama u Afganistanu i Iraku toleriralo se do trenutka kada je Slovenija pozvana da pristupi u punopravno članstvo NATO saveza, a onda je došlo do zaokreta u američkoj politici prema Sloveniji.

SLOVENCI NE ŽELE U IRAK Slovenija je jedina zemlja među novim članicama NATO saveza koja nije član antiterorističke koalicije i koja odbija slati vojnike u IrakAmerikanci žele konkretnu slovensku akciju i to većim doprinosom u misijama visokog rizika. Do sada je Slovenija uglavnom figurirala kao korisnik blagodati kolektivne sigurnosti po kojoj će, među ostalim, Slovencima zračni prostor štititi najvjerojatnije Mađari ili Talijani. Ulaskom u NATO tenkovi i zrakoplovstvo slovenske vojske postat će povijest što Slovencima znatno smanjuje troškove u obrambenom proračunu, dakle donosi veliku korist od članstva. Zauzvrat, Slovenci se ponašaju prilično rezervirano i Savezu ne nude konkretan doprinos a to su prije svega sposobni i stalno spremni vojnici za potrebe borbenih misija. Slovenija je trenutačno jedina zemlja iz kruga zemalja posljednjeg proširenja NATO saveza koja ne želi slati svoje vojnike u Irak, a simbolična gesta slanja desetak slovenskih vojnika tijekom veljače ove godine u mirovnu misiju u Afganistan od čega će najveći dio biti smješten u zapovjedništvu misije u Kabulu, uslijedila je nakon mukotrpnih pregovora te je poprilično zakašnjela.

Slovenija ne raspolaže vojnicima s borbenim iskustvom, a jedina postrojba koja bi u budućnosti mogla biti angažirana u mirovnim misijama tipa Irak ili Afganistan je odred za specijalno djelovanje iz Kočevske Reke. Međutim, odred nema dovoljno vojnika da jedne pošalje u borbenu misiju a istovremeno dovoljan broj zadrži u Sloveniji kao elitnu postrojbu za obranu slovenskog prostora od eventualnih upada i djelovanja terorističkih skupina. Slovenske vojne sposobnosti su potpuno limitirane jer Slovenija nema vojnog vježbališta za kvalitetnu obuku. Vojne vježbe slovenska vojska već godinama održava u Mađarskoj, Grčkoj, a pokušaja je bilo i na slunjskom poligonu u Hrvatskoj. Zračni prostor čuvaju školski motorni zrakoplovi tipa Pilatus PC-9 što je rijedak slučaj u svijetu. Slovenija u posljednjih nekoliko godina nije učinila ništa konkretno na podizanju borbene spremnosti svojih vojnika i jačanju infrastrukture za njihovu obuku unatoč tome što je ulazak u NATO bio njezin strateški vanjskopolitički cilj, a slanje dobro obučenih vojnika u rizične misije sve izglednije. Iz godine u godinu eksperimentira se s veličinom i strukturom oružanih snaga, njihovim razmještajem, a opremanje i popuna nekih profesionalnih postrojbi ponegdje traje i dulje od pet godina.

Zbog svega toga Sjedinjene Američke Države nedavno su odlučile prekinuti takvu pasivnost i izbjegavanje preuzetih obveza te su s dva milijuna američkih dolara krenuli financirati projekt stvaranja i obuke slovenskog voda atomsko-biološke i kemijske zaštite koji bi bio izravno podređen zapovjedništvu NATO snaga za brze reakcije. Takvim potezom Slovenija je izgubila bilo kakav manevarski prostor za opstruiranje svojih obveza koje proizlaze iz članstva. Nakon takva poteza američkog obrambenog ministarstva slovenska vlada više neće moći kalkulirati gdje, kada i koliko će vojnika slati u mirovne misije jer će spomenuta postrojba biti pod zapovjedništvom novoustrojenih snaga za brzo djelovanje NATO saveza. Takvim je potezom službenoj Ljubljani poslana jasna poruka: SAD se ne želi više diplomatski nadmudrivati i iscrpljivati jer je dosta toga učinjeno kako na političkom tako i na financijskom planu da bi Slovenija ušla u NATO savez, a zauzvrat se od Slovenije nije dobilo bogzna što osim policijskog, promatračkog i humanitarnog angažmana Slovenaca u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

SAD je već nekoliko puta progledao kroz prste slovenskoj nekooperativnosti: odbijanju potpisivanja Sporazuma o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, potom odbijanju američkog zahtjeva za prelet i slijetanje njihovih zrakoplova tijekom napada na Irak kao i nespremnosti Slovenije da kupi američku opremu i naoružanje. Američka administracija ne prihvaća stajališta slovenske diplomacije po kojim je isključivi slovenski interes najviše vezan za područje stabilizacije Balkana pa bi po tome u slovenskom susjedstvu ostalo 80 posto svih slovenskih mirovnjaka. Amerikanci smatraju da su trenutačne misije na Balkanu više humanitarne i policijske naravi nego vojne, a u takvim se misijama ne stječe iskustvo potrebno NATO snagama za brze intervencije niti su to potrebe Saveza u narednom razdoblju.

Slovenska diplomacija prošle je godine u nekoliko navrata mijenjala stajališta oko Iraka: prvo je ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel sredinom prošle godine najavio mogućnost odlaska slovenskih vojnika u Irak u sklopu danskog kontingenta, pa je potom izjavio kako će Slovenija u Iraku biti prisutna samo kroz humanitarnu pomoć, a onda pak da Slovenija može obučavati iračke diplomate te administrativno osoblje za preuzimanje civilnih poslova u iračkoj vladi. Takva stajališta slovenske diplomacije nailazila su na negodovanja američke administracije koja je počela pritiskati Slovence. Primjerice, sredinom prošle godine američka novinska agencija UPI prenijela je izjavu američkog State Departmenta da Slovenci u Irak šalju 82 vojnika što je izazvalo oštre reakcije slovenske javnosti prema slovenskim političarima koji ih o slanju slovenskih vojnika u Irak uopće nisu obavijestili. Krenule su polemike, prepucavanja i međusobne optužbe unutar slovenskog državnog vrha. Vijest UPI-ja je kasnije demantirana jer je, navodno, pogreškom spomenuto da umjesto 82 slovačka vojnika u Irak idu 82 slovenska vojnika. Teško je povjerovati da se sve to dogodilo slučajno. Amerikanci su vijest zapravo pustili kako bi slovensku administraciju upozorili i natjerali da se pozabavi budućim angažmanom slovenskih vojnika.

Nešto slično dogodilo se krajem 2003. Tada je Los Angeles Times objavio tekst u kojem se slovensko poduzeće “STO Ravne” preko sirijske tvrtke “SES International Corp.”, koju vodi bratić sirijskog predsjednika Bashara Asada, optužuje da je u veljači 2002. poslalo 20 tenkovskih cijevi namijenjenih režimu Saddama Husseina. Američki časnik je u izjavi za Los Angeles Times rekao kako je u ožujku 2002. slovensko ministarstvo obrane poduzeću “STO Ravne” zabranilo izvoz dodatnih 50, a cjelokupni ugovor predviđao je isporuku čak 175 cijevi za top iračkog tenka. Slovenska vlada bila je od početka upoznata sa svim uvjetima ugovora svjesno kršeći sankcije UN-a prema Iraku te je odustala od daljnje isporuke nakon što je dobila upozorenje od strane Amerikanaca. Spomenuti primjeri pokazuju kako na prvi pogled uobičajenu diplomatsku komunikaciju između SAD-a i Slovenije treba uzeti s podosta rezerve jer je očito da SAD nije nimalo zadovoljan načinom na koji Slovenija percipira članstvo u NATO savezu. Britanski general Jeremy McKenzie koji je godinama bio uključen u preustroj i organizaciju slovenske vojske nedavno je Slovencima uputio nedvosmislenu poruku da su pripreme za ulazak u NATO jedna stvar a članstvo u njemu potpuno druga. McKenzie ističe kako su pred Slovencima veliki izazovi u ostvarivanju zahtjeva koje proizlaze iz članstva te se nada da pri tome neće biti šokova.

Slovenci sami sebe uvjeravaju da nekih većih potresa ne bi trebalo biti. Profesionalna vojska bi u projekciji za 2015. brojala 8 tisuća vojnika uz 10 tisuća aktivne pričuve. Jezgru bi činile tri mehanizirane bojne pješaštva, topnička bojna i eskadrila transportnih helikoptera. Troškovi obrambenog proračuna zbog izbacivanja tenkova i zrakoplova iz naoružanja bit će puno manji, pa Slovenija na temelju toga ima velike koristi od članstva. Međutim, sve optimistične projekcije postat će upitne ako Savez zbog svojih potreba zatraži slanje velikih vojnih postrojbi na krizna žarišta i pri tom dođe do potrebe većih financijskih izdvajanja i potresa na unutarnjem planu zbog eventualnih ljudskih žrtava u redovima slovenske vojske.