U nekoliko zadnjih istupa Miomir Žužul dao je naslutiti da ne ide sve tako sjajno s pridruživanjem Hrvatske Europskoj uniji kako su on i Sanader predviđali.Početni optimizam unutar novog političkog establishmenta s obzirom na ulazak Hrvatske u EU 2007. naglo je splasnuo. To potvrđuju posljednje izjave ministra vanjskih poslova Miomira Žužula. U nekoliko zadnjih istupa dao je naslutiti da ne ide sve tako sjajno s pridruživanjem Hrvatske Europskoj uniji kako su on i Sanader predviđali.

Sanaderova vlada nada se da će do svibnja u američkom parlamentu biti izglasana rezolucija o pristupanju Hrvatske NATO paktuDo prije desetak dana Žužul i Sanader govorili su da će smatrati osobnim neuspjehom ako Hrvatska 2007. ne postane članica EU. Na tome su gradili veći dio svog plana i programa. Prošli tjedan Žužul je bitno promijenio retoriku i izjavio da ne trebamo biti opterećeni datumom i godinom ulaska nego da se moramo truditi kako bismo ispunili norme koje određuje EU. Takva formulacija izrečena diplomatskim rječnikom zapravo znači da je mala, gotovo nikakva šansa da Hrvatska do 1. svibnja dobije pozitivno mišljenje Europske komisije da je Hrvatska spremna za ulazak u EU, bez kojeg nema ni glasovanja ministara vanjskih poslova članica Unije o ulasku bilo koje zemlje, pa ni Hrvatske. Dakle, bez avisa, kako se zove to mišljenje, nema ni pridruživanja, a time se raspršuju snovi nove vlade. A kako se, po svemu sudeći, to neće moći učiniti do 1. svibnja, nakon toga cjelokupni proces odlučivanja morat će se proširiti na novih deset zemalja EU, a to će onda biti posao za koji će trebati bar godina-dvije. A to znači da Hrvatske nema u EU barem do 2010.

U opoziciji Sanader i društvo imali su pomalo idealističku predodžbu samih sebe, svojih sposobnosti i međunarodne zajednice. Smatrali su da se većim angažmanom može nadoknaditi inertnost Račanove vlade. Nakon što su se razmiljeli po cijelome svijetu lobirajući za ulazak u NATO i EU, Žužul i Sanader dobili su realniju sliku, koja za Hrvatsku i nije baš toliko optimistična. Haaški sud, povratak izbjeglica i jača regionalna suradnja tri su komponente na kojima inzistira međunarodna zajednica. Nitko ne sumnja u poštene namjere Sanaderove vlade, ali sumnja u njenu efikasnost.

Iako se teško može nešto promijeniti u sljedeća dva mjeseca, Nacional iz izvora bliskih vrhu Ministarstva vanjskih poslova doznaje da Žužul nije odustao od toga da poduzme sve kako bi utjecao na pozitivno mišljenje. Na tom tragu već su dogovoreni posjeti Švedskoj, Irskoj, Britaniji, Njemačkoj, Danskoj i Austriji. U toj shuttle diplomaciji Žužulu će biti najteže uvjeriti London, gdje bi se trebao sastati s vanjskopolitičkim ministrom Jackom Strawom i ministrom za Europu Denisom MacShainom.

Najdulje se u diplomatskoj ofenzivi otišlo, kako Nacional doznaje iz visokih izvora bliskih Vladi, u odnosima s SAD-om. Prilikom prošlotjednog posjeta Washingtonu, Žužul i Šeks su se sreli s državnim tajnikom Collinom Powellom. Taj susret uopće nije bio predviđen i velikim uspjehom smatrao se sam poziv na svečanost State of The Union. Računalo se na susret sa zakonodavnim strukturama, članovima Gornjeg i Donjeg doma, ali ne i s izvršnom vlašću. Pružajući podršku novoj vlasti i Miomiru Žužulu, s kojim je u vrlo dobrim odnosima već godinama, državni tajnik primio je dvojac iz Hrvatske. Prilikom tog susreta počeli su i razgovori o organizacije posjeta Ive Sanadera Georgeu Bushu na najvišoj razini, na istoj razini kakvu je imao posjet Račana i Mesića prije četiri godine. Za taj posjet bila je šteta što se nakon njega ništa konkretno nije dogodilo i propuštena je velika šansa za konkretiziranje odnosa. U Vladi smatraju da taj susret koji bi trebao uslijediti već u svibnju mora biti maksimalno pripremljen i iskorišten.

Po svemu sudeći, do svibnja bi se rezolucija o pristupanju Hrvatske NATO-u mogla izglasati i u Kongresu i u Senatu. U tome Hrvatskoj najveću potporu daju dva najodgovornija čovjeka za ta pitanja ? u Kongresu je to Josef Lugar a u Senatu Hanry Hyde. Nacionalovi izvori bliski Vladi smatraju da bi čak oba doma mogla donijeti zajedničku rezoluciju, koja bi bila kruna Sanaderova posjeta Washingtonu. Tako bi se slomili i zadnji otpori Sanaderovoj vladi, odnosno HDZ-u, koji prevladavaju u strukturama vlasti SAD-a još iz Clintonova doba.

Po povratku iz Washingtona Šeks je euforično izjavio da će američka administracija podržati preseljenje suđenja Hrvatima za ratne zločine iz Haaga u Hrvatsku. Šeks je to preseljenje definirao takoreći kao gotovu stvar. No to je još daleko od realizacije i svojim izjavama samo može pokvariti takvu inicijativu koja je bitno smanjila napetosti u cijeloj regiji a Srbiji pokazala da se ne isplati i dalje poigravati nacionalističkim plamenom. Ta inicijativa sigurno neće naići na plodno tlo u Haagu, osobito u haaškom tužiteljstvu, stoga se neće trebati čuditi ako cijela inicijativa propadne.

Mnogi su se začudili da je u SAD na State of The Union pozvan i Vladimir Šeks, čovjek koji je godinama bio persona non grata među zapadnim diplomatima. Kad se pojavila ideja da bi bilo dobro da Šeks kao predsjednik Sabora ode na taj najznačajniji parlamentarni događaj u SAD-u, šanse da se ta ideja pretoči u realnost bile su sasvim neznatne. Žužul je pritom pokazao svoje lobističke sposobnosti. Potegnuo je sve svoje veze da uvjeri odgovorne ljude u Kongresu i Senatu da je poziv Šeksu dobar za odnos dviju zemalja i daljnji razvoj demokracije u Hrvatskoj. Kad je stigao poziv i za Šeksa, nisu mogli vjerovati. Taj poziv značio je ujedno da Bushova administracija potpuno podržava novu vlast. Jer kada su prihvatili Šeksa s tako lošim imidžom iz prošlosti, prihvaćaju sve. A iza toga se, naravno, krije i želja Washingtona da Hrvatska potpiše članak 98. i pošalje svoje trupe u Irak. U diplomaciji se ništa ne dobiva besplatno.