Objavljeno u Nacionalu br. 810, 2011-05-24

Autor: Renato Baretić

Interview

Zlatan Stipišić Gibonni - porinovski mirakul kantautora mediteranskog popa

Za novi album 'Toleranca' poznata glazbena zvijezda dobila je pet Porina i ukupno ih ima 34: govori o bogatoj karijeri, fanovima na Facebooku, supruzi i vjeri u boga

Nacionalov kolumnist
Renato Baretić razgovarao je sa splitskim pjevačem u
studiju gdje snima glazbu za animirani film 'Vesla' mladih
hrvatskih animatoraNacionalov kolumnist Renato Baretić razgovarao je sa splitskim pjevačem u studiju gdje snima glazbu za animirani film 'Vesla' mladih hrvatskih animatoraMiljenik različitih generacija, kantautor i skladatelj s međunarodnom reputacijom, ne spava na lovorikama, premda bi mogao. U četiri dana prošlog tjedna putovao je na relaciji Split–Komiža–Split–Pula–Split– Dubrovnik–Split, najvećim dijelom za upravljačem. Održao je za to vrijeme dva koncerta i nekoliko sati proveo u studiju, gdje snima filmsku muziku, a pronašao je vremena i za intervju Nacionalu – sve to samo tjedan dana nakon što je svojim najnovijim albumom “Toleranca” osvojio pet Porina.


NACIONAL: Pet si nagrada u istoj večeri osvojio, čovječe! Znaš li ti da postoje ljudi, pisci neki, čuo sam, koji i po cijelu godinu čekaju da skupe pet nagrada? A ti sve u istu večer! Pa je li ti barem malo neugodno? Koliko si Porina dosad osvojio?

- Ravno 34, ali nisu to sve moji Porini, budimo realni. Mnogi od njih pripali su zapravo vrhunskim suradnicima, a ne meni, ili – ne samo meni. Izvrsni snimatelji, režiseri, dizajneri, najbolji mogući producent, svi su oni dobivali nagrade za svoj posao na mojim pjesmama, albumima i spotovima. Da ostaviš mene samog s gitarom, bez njih, ne bih mogao dobiti više od dvije nominacije, sve da sam i najbolji na svijetu. Imam, međutim, tu sreću da uvijek radim s doista vrhunskim suradnicima, pa se onda skupi i nagrada koje se vezuju uz moje ime, zato što je najpoznatije u cijeloj ekipi.

NACIONAL: Što ti se čini, govore li tolike osvojene nagrade više o tebi ili o konkurenciji?

- Govorimo o glasačkom tijelu od oko tisuću ljudi koji u tišini svoga doma ispunjavaju taj formular. Nema načina da ja doznam što je moj najbolji prijatelj, ili član benda, zaokružio, pa da ga poslije nagradim ili napadnem. Svak glasa po svojoj savjesti i ukusu, i moji kolege, i radijski urednici, i kritičari, i svi ostali koji čine to glasačko tijelo. Možda ima nešto i u tome što dobar dio glasača čine ljudi koji nisu posebno eksponirani u ovom poslu, ne vidi ih se na sceni ni u spotovima, a bez njih se ne može. Oni znaju koliko ja cijenim njihove zanate i znaju ocijeniti koliko je dobar ili slab posao odradio ovaj ili onaj njihov kolega. Pazi, ne vjerujem da je ikome u Hrvatskoj zanimanje “tonac”, “bubnjar” ili “gitarist” važnije nego meni...

NACIONAL: Kako pronalaziš suradnike?

- Sam sebi još ne znam definirati koja bi vrsta muzike bilo to što ja radim, ali siguran sam da je već prije dosta vremena nadrasla onaj rokerski, pankerski ili reperski đir po kojem najbolju muziku radi ekipa iz kvarta. Znaš ono, bend iz Dubrave, bend iz Gajnica, bend iz nekog splitskog predjela... Muzika kakvu ja radim zahtijeva nešto malo više od te elementarne razine međusobnoga kuženja. Imao sam glazbenike odsvuda: ako ćemo samo o bližoj okolini, onda ih je bilo od Čakovca do Tešnja, od Slovenaca i Istrana do Splićana i Šibenčana, pa Vlatko Stefanovski... To je takva vrsta glazbe, nije joj dovoljna samo zajednička furka, treba tu i kompetentnosti. Znam da ima bendova koji postoje od školskih dana, dva koja mi sad padaju na pamet zovu se Rolling Stones i U2, ali ja jednostavno nisam imao tu sreću da mi se takvo što dogodi.

NACIONAL: Jedno amatersko pitanje: da sam muzičar i da zasviram s tobom, na albumu ili na turneji, sam bih sebi u ogledalu bio njuška i pol, ne bi mi na pamet padalo da odem iz benda. Kako to da ti ljudi ipak odlaze?

- Slušaj, kad imaš vrhunskog svirača u bendu, to ti je kao da hodaš s misicom. Stalno postoje kandidati koji bi htjeli biti na tvome mjestu. Ne možeš ti 15. lipnja reći: “Mala, ja te sad ostavljam tu na plaži, a ti mi budi vjerna do 1. listopada.” Čim se malo makneš, već iza punte dođu udvarači s uvježbanim trikovima i obećanjima... Vani postoje neki veliki autori koji su upravo zahvaljujući stalnom bendu došli do prepoznatljivog zvuka, poput Gabriela, Springsteena ili Stinga, ali tamo je štošta drugačije. Recimo, honorari su dovoljno visoki da svaki član benda može mirno prebroditi kreativnu pauzu svoga lidera, čak da i ništa ne odsvira. Nekima se, međutim, i tad svira, čisto za gušt, pa su meni gostovali Gabrielov basist, Stingov bubnjar... Otvori im se nekoliko tjedana slobodnog vremena, a ne mogu ljudi bez svirke, hoće malo promjene...

NACIONAL: Kako dođeš do njih?

- Pokojni Dražen Vrdoljak i moj bivši menadžer Ozren Kanceljak ostvarili su odličan kontakt sa Gibonni kaže da je
'oduvijek želio raditi
pjesme koje govore i o
površnoj, mangupskoj
Dalmaciji i o onoj u kojoj je riječ ono što se cijeni više nego išta'Gibonni kaže da je 'oduvijek želio raditi pjesme koje govore i o površnoj, mangupskoj Dalmaciji i o onoj u kojoj je riječ ono što se cijeni više nego išta'Stingovim manadžmentom. Naravno da je moja glazba bila nezanimljiva, nikad nikakve koristi od toga kontakta. Međutim, ako krene, onda ti se sve to zavalja kao gruda snijega. Bilo je čak i ponuda za suradnju koje sam odbijao, zbog čega sam poslije bio tužan, ali naprosto nije išlo. Znaš, ne može te kreativno zaintrigirati netko tko ti je previše blizak, previše sličan. Mora postojati stanovita doza različitosti, zato mi i jest bilo vrlo zanimljivo surađivati s Goranom Bareom ili Urbanom. Previše slična osoba ne može ti otvoriti čakre...

NACIONAL: Čakre? Briješ na to?

- Ma ne, samo sam ti htio pojednostaviti priču.

NACIONAL: Dobro je... Neki dan, dok smo telefonom dogovarali ovaj razgovor, rekao si mi: “Čekaj, sutra idem na dvi ure u Komižu, onda u Pulu, pa Dubrovnik, al imam između jednu rupu u Splitu.” Čovječe, tko ti to planira itinerare? Daj mu otkaz!

- Prošle zime imao sam raspored: Split – Kutina, humanitarni koncert, pa odmah u Maribor; došli smo u tri ujutro, snijeg pada ka lud, ujutro zorom na probu u Beč, koncert s Matijom Dedićem, to su sami Austrijanci poslije proglasili događajem sezone, pa preko Budimpešte do Osijeka, tu smo prespavali, pa u Suboticu, koncert, onda Vinkovci, isto humanitarno, pa ujutro u Varaždin, pa u Split. Ali, vjeruj mi, lakše mi je to nego sjest i napisat pjesmu!

NACIONAL: Voliš voziti?

- Kad idem na koncert, onda znam da idem ljudima koji vole moje pjesme i veselim se, nije mi uopće teško. To mi je gušt kao da idem familiji, idem ljudima koji su moji, koji me razumiju i koji će mi se razveseliti i pjevati sa mnom. Neusporedivo ljepše i ugodnije nego pisati pjesmu i ovisiti o muzama koje dođu na prozor, pokucaju, pa odlepršaju...

NACIONAL: Jesi li kad napisao pjesmu “na mišiće”? Ono, sjedneš i odlučiš: sad ću napisati pjesmu, s inspiracijom ili bez nje!

- Često, ali nikad ništa od toga. S druge strane, shvatio sam i da nema smisla samo čekati muze, bez dozivanja. Od toga također nema ništa. Marquez je jednom rekao da svakoga dana piše barem malo, zato da ruku zadrži ugrijanom. Tako i ja svakodnevno, kad sam doma, sviram po nekoliko sati i dozivam te muze. I onda se iz nekih zrakopraznih trenutaka rodi kakva tema, neki rif koji će sutra biti polazište za novu pjesmu.

NACIONAL: Možeš li to zapamtiti, a da ne zapišeš?

- Mogao sam dok sam bio mlađi, sad sve teže. Uglavnom se snimam, jer u početnoj fazi ta fraza često bude previše krhka za notno zapisivanje, bez snimljenog zvuka.

NACIONAL: Spomenuo si maločas djecu. Imaš ih troje, kako hendlaš s njima, jesi li im tata onoliko koliko bi htio? Što gospođa kaže?

- Pa, nekako osjećam da me svi skupa vole, ali i usitno reketare, jer znaju da se grizem što nisam s njima onoliko koliko bi trebalo, pa me gađaju u tu slabu točku. Ipak, mislim da i u tome ima ljepote, jer ta tri dana koja provedem s njima budu intenzivnija nego da smo svakoga dana skupa.

NACIONAL: A supruga? Navikla se?

- Jednim dijelom sigurno je... Ma, najiskrenije, mislim da ona stvarno cijeni to što zna da kad sam doma, onda sam stvarno doma. Mi jako puno pričamo, stvarno ne znam previše parova koji nakon toliko godina bračnog staža imaju toliko zajedničkih tema za razgovor. Dobro se razumijemo i zbilja smo i saveznici i sve ono što muž i žena trebaju biti.

NACIONAL: U tvojim pjesmama i u naslovima albuma, dalmatinski dijalekt i “dalmatinština” uopće uvijek su prisutni, ali nikad u prevelikoj dozi, uvijek kao da su precizno odvagnuti. Je li to neka marketinška strategija?

- Ja sam oduvijek želio raditi pjesme i albume kakve bih rado vidio u dućanu, a nije ih bilo. Ona stereotipna, mangupska Dalmacija, sva u duru i površna, to meni nije jedina Dalmacija koja postoji. Otac mi je, s druge strane, kao klincu pričao priče o Dalmaciji, u kojima Mlečani dolaze na Hvar po galiote, pa bogatije familije plate da im ne uzmu sina, ali zato nekoj sirotinji iz susjedstva odvedu oba, pa se ovi pobune, pa ih objese na jarbole... Nisam se pronašao ni u jednoj od tih krajnosti, premda maksimalno respektiram obje. Tražim nešto između, ono što, kao i u životu, sadrži obje te komponente. To je Mediteran, to ti je kao Corleone, seoce u kojemu na jednoj strani imaš riječ do koje se drži više nego do ičega, a na drugoj napunjene skraćene sačmarice, to je taj ambijent i svjetonazor koji me, u artističkom smislu, silno uzbuđuje.

NACIONAL: Jesi li religiozan?

- Jesam, ali ne zbog odgoja, folklora ili tradicije, nego zato što je to moj izbor. Ne želim biti sam, ne želim vjerovati da je ljudski rod baš krajnja instanca, da su Ujedinjeni narodi i MMF ono najuzvišenije što bdije nad nama. Konkretno, kad mi sin ide izvaditi treći krajnik, drago mi je da se imam kome pomoliti osim liječniku. Što ako njemu zadrhti ruka? Ne zanima me ima li Bog bradu ili nema, ali vjerujem u njega. Iz potrebe, zbog samoobrane.

NACIONAL: Pričamo već više od pola sata, a nisi zapalio cigaretu. Prestao si?

- Nisam. Pušiti sam počeo sa 14 godina, jer me moj prijatelj Lucijan uvjeravao da je to curicama jako seksi. Dok sam shvatio da nije, već sam bio na dvije kutije Opatije dnevno. Onda sam odlučio prestati, odnosno prebaciti se na cigarilose. Ali smiješno s time izgledaš, pretenciozno, mlado lice a cigarilos, isto kao i neki klinac koji se pravi važan i pućka lulu... Onda sam se vratio cigaretama, prvo uz obavezu da popušim samo jednu, i to u trenutku koji mi je najljepši u danu. To je kratko trajalo jer su se ti trenuci naglo počeli množiti, znaš i sam kako je s nikotinskom ovisnošću. Zadnjih sam godina uveo pravilo da ne pušim tri dana prije koncerta, moram paziti na grlo, i toga se prilično čvrsto pridržavam. Pušim samo nedjeljom, ponedjeljkom i utorkom.

NACIONAL: Kad smo već kod ovisnosti, imaš li svoj Facebook profil?

- Imam, i na njemu oko 35.000 prijatelja koje bih, najiskrenije, radije znao “fejs tu fejs” nego samo tako virtualno, na Fejsu. Ja sam ti ipak stara škola, ali prilagođavam se, moram.

NACIONAL: Uguglao sam danas “Gibonni fan club”, ima tamo preko 26 tisuća linkova, ali primijetio sam jedan preko kojeg sam upao na Facebook i obavijest da se tu netko lažno predstavlja kao ti, da komunicira s obožavateljima...

- Da, bio je neki lik koji je u roku keks stekao pet, šest tisuća tih prijatelja, tu smo morali reagirati i objasniti da to nisam ja.

NACIONAL: A što je tip radio?

- Ništa strašno, uglavnom se dopisivao s curama. Nije me posebno obrukao, ali svejedno mi nije bilo drago da plasira neka svoja razmišljanja koja sa mnom nemaju veze.

NACIONAL: A ako ti se što svidi, “skineš” li s interneta? Tebe ljudi skidaju naveliko, imaš li procjenu koliko ti to šteti?

- Nemam egzaktnu procjenu, ali znam da šteti. Album “Mirakul” do lani je bio moj najveći uspjeh, a “Toleranca” ga, po svim parametrima koji pokazuju interes publike i medija, nadmašuje za dobrih 30 posto. Po svemu, osim po prodaji CD-a, ona je osjetno manja. I to zahvaljujući naraštaju moje kćeri, koji snimljeni album percipira tek kao oglasnu ploču na kojoj piše: “Poslušajte besplatno pa, ako vam se svidi, dođite na koncert i platite kartu.” Diskografi i muzičari dovijaju se na razne načine, meni je dosad najsimpatičnije ono što je napravio Radiohead: objavili su CD s memory stickom, znači poručili: “Hvala ti što si kupio naš album, sad uzmi stik i radi, brate, što te volja s njime i pjesmama na njemu.” Čini mi se da je to najpošteniji odnos u ovim vremenima, ali nisam siguran da će zaživjeti. Ne znam, prijatelj mi je spržio zadnji album Youssoua N’Doura jer ga nisam mogao pronaći ni u jednom dućanu. A tražio sam ga posvuda i puno bih ga radije platio, nego dobio besplatno zaprženog, jer tih osam posto koliko N’Dour dobije po prodanom CD-u nosi sa sobom poruku u Senegal: evo, prika, ima jedan koji te cijeni tamo na brdovitom Balkanu.

NACIONAL: Ne znam je li te to itko pitao: što si po “građanskom” zanimanju?

- Stručni radnik u estetskoj obradi kamena. Tako glasi puna titula s maturalne svjedodžbe. Nešto između kamenoklesara i kipara. Nisi samo klesar, ali nisi ni umjetnik.

NACIONAL: Pa dođe li ti katkad da uzmeš alat i uhvatiš se tog posla, onako, iz gušta?

MARKO RAMLJAK,
violinist iz grupe, Gibonni i vlasnik studija gdje snimaju glazbu za crtani filmMARKO RAMLJAK, violinist iz grupe, Gibonni i vlasnik studija gdje snimaju glazbu za crtani film- Hehe, rekao je 1987. moj profesor Duhović: “Ja sam, Stipišiću, na ovoj školi od 1948. godine, što kao đak, što kao nastavnik. I nisam vidio manje talentiranog učenika od tebe.” Dvaput san umra, veli Oliver. E, meni je tad bilo prvi put, od srama.

NACIONAL: Između Pule i Dubrovnika zastao si u Splitu da snimiš glazbu za – crtić. Otkud to?

- Surađujem s Emanuelom, Zdenkom i Filipom, sjajnim mladim animatorima. Slučajno sam ih vidio na televiziji, govorili su o svojem odličnom animiranom filmu “Guliver”, silno mi se to svidjelo i odlučio sam ih kontaktirati. Od nešto kadrova iz tog filma i nešto novonacrtanih, napravili su mi potom spot za pjesmu “Žeđam” i, eto, osvojili Porina. Sad ja njima radim muziku za devetminutni crtić “Vesla” koji će, u kraćoj verziji, biti i spot za moja “Vesla na vodi”. Dobit ćemo, znači, dva filma i dvije muzike, jako se tome veselim jer momci su svojom kreativnošću svjetlosnim godinama udaljeni od bilo čega hrvatskog, zato valjda i nemaju sponzore.

NACIONAL: Pričamo, evo, već sat vremena. I slušam te i osluškujem, pa čujem da, dok govoriš, ne šuškaš ni upola onoliko kao kad pjevaš. To šuškanje u pjevanju, je li ti to neki trik, mamac za publiku?

- To mi još nitko nije rekao... Ako je zbilja tako, ne znam u čemu je stvar, ali znam da nije nikakav trik. U Berlinu sam davno bio prošao audiciju za pjevača u jednom heavy metal bendu, pa su mi tamo tesali engleski izgovor na razne načine, između ostalog i tako da sam na probama morao pjevati s upaljačem ili kemijskom, ovako, ižmedžu žuba, uažumiš, da ižgubim taj šlavenški ižgovou. E, možda je stvar u tome. Možda i nije, ali definitivno nije ni nikakav trik.

NACIONAL: Kaže mi neki dan jedan čovjek: “Gibonni je pojam za kvalitetu, u konstantnom usponu i razvoju, ali meni se svejedno čini da on zapravo cijeloga života pjeva jednu te istu pjesmu, na sto načina.”

- Hehehe, ne znam, meni se ne čini baš tako. Istina je da je u mojem fokusu uvijek Dvoje, par koji se međusobno promatra očima boljim od stvarnosti. Mnogo mojih pjesama govori o različitim oblicima ucjenjivanja partnera, ucjenjivanja kojemu je korijen u svijesti da je on dobrim dijelom ovisan o tebi, baš kao i ti o njemu. U tom odnosu ima i mnogo ljepote, o kojoj ja pokušavam pjevati. Postoje situacije u ljubavnoj vezi kad je jedan od to Dvoje toliko slab da mu nitko ne bi zamjerio ako odustane i ode, ali on, ili ona, ipak ustraje i ne predaje se, ne odustaje. Zašto? To ti je meni misterij veći i od piramida, ozbiljno. I zato o njemu imam toliko pjesama da se tom tvojem priki učinilo da je stalno jedna te ista.

NACIONAL: Za kraj, koliko pjesama, takvih ili sličnih, imaš spremnih za sljedeći album?

- Vjerovao ili ne, nijednu. Radio sam nešto skroz drugačije, na što sam vrlo ponosan. Jedna nizozemska televizija naručila je glazbu za dokumentarac o ekologiji na Balkanu u ratovima i poslije njih. Film je dosta mračan, depresivan, a meni se čini da sam tu atmosferu vrlo dobro pogodio muzikom. I oni su jako zadovoljni.

NACIONAL: Koga od kolega u Hrvatskoj najviše cijeniš?

- Ovisi o čemu se priča. Ako govorimo o pjesništvu, nabrojat ću Rundeka, Arsena, Štulića, Sašu Antića i Edu Maajku. Ako pričamo o alatu i zanatu, onda Parni valjak i Massimo, ako ćemo o vjernicima glazbe onda Urban, a kad je riječ o mudrosti onda – Hladno pivo. Pametne pjesme, pametno vođenje karijere, bend koji ne gubi glavu.

Komentari

registracija
24/5/11

highhopes, 24.05.11. 20:26

Gibo, vidimo se u Puli 27. VIII 2011.!!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika