Zoran FerićLarsa von Trirera izbacilo je s Canneskog filmskog festivala zbog toga što je rekao da razumije Hitlera, a divi se Speeru. Očito, ništa nije naučio od Johna Galliana. Zbog antisemitskih izjava prije dva mjeseca modna kuća Dior otpustila je svog prvog kreatora, veliku modnu zvijezdu Johna Galliana. Zapad je u ovih nekoliko desetljeća, koliko je proteklo od drugoga rata, konačno naučio da nacizam nije mrtav, da se poslije velikoga povijesnog poraza i spaljivanja Hitlerova leša, samo kamuflirao i navukao drugu košulju, nije ona više ni smeđa ni crna, može biti zelena, crvena, ili žuta, da se poslužimo smiješnom Tuđmanovom metaforom, no ideološka podloga svakako ostaje ista. Ono što je definitivno pročistilo zemlje Zapadne Europe je velika njemačka krivnja, kao i desetljetna podijeljenost te zemlje.

Nijemci su još od kraja rata, kroz sve nove i nove generacije naučili nešto iz svoje povijesti pa Njemačka sada izgleda kao da Hitler nikada nije ni postojao, (gradonačelnik Berlina postao je deklarirani homoseksualac) iako, naravno, nije potpuno cijepljena i od vlastitoga nacizma. No zakoni kojima se svako veličanje ili propagiranje Hitlera i nacizma smatra kaznenim djelom, a govor mržnje i huškanje na ubijanje, također se ozbiljno sankcionira, doprinijeli su i nekoj vrsti discipline, a i svijesti o tome što se smije, a što ne smije.

S DRUGE STRANE, ono što je pročistilo Europu i javni diskurs je i veliki lov na skrivene i odbjegle naciste po svim zakutcima svijeta. I Wiesenthal i Mossad proizvodili su stalno slučajeve koji su bili atraktivni za knjige i filmove, a nacisti su u popularnoj kulturi postali veliki i strašni neprijatelji. I Europa se već navikla da se o nacistima može govoriti ili tako da im se ruga kao nesposobnim blentavim fanaticima, ili s velikim javnim zgražanjem i uz podsjećanje na milijune koje su posmicali po logorima i po bojištima od Staljingrada do Normandije. Nacisti su smiješni kao u seriji „Alo alo“ i u filmu s Luisom de Funesom,„Velika avantura“ ili su demonski likovi koje prepoznajemo u „Momcima iz Brazila“ ili „Maratoncu“ s Dustinom Hoffmanom i Laurence Olivierom, gdje Olivier glumi odbjeglog nacista, Christiana Szella, sadista koji muči ljude zubarskim bušilicama i kliještima.

U DEVEDESETIMA, kad smo kao nacija pomislili da se smije sve, oštre javne polemike u Hrvatskoj izazvalo je objavljivanje Hitlerove knjige „Mein Kampf“ bez odgovarajućeg predgovora koji bi relativizirao ono o čemu se u knjizi govori. Za nas koji imamo permanentni crnocrveni sukob, koji imamo svoje desno i svoje lijevo groblje, Jasenovac i Bleiburg, groblja koja se aktiviraju baš u najljepše vrijeme, kad sve cvjeta, kad se bliži ljeto i kad priroda slavi život, a čovjek planira godišnji odmoru, za nas je, dakle to pitanje nacizma i govora o nacizmu u javnom prostoru još uvijek vrlo aktualno. Čak ni to što je von Trirer rekao da je Hitler „napravio zle stvari“ nije mu pomoglo jer je nakon toga rekao da ga razumije i žali. No kakva je to poruka velikog redatelja? Što znači razumjeti Hitlera? Što znači kad čovjek izjavi da razumije fanatika i luđaka takvoga kalibra? Mogao je, otprilike, isto tako reći da razumije i Andreja Čikatila koji je zaklao i pojeo pedesetak tinejdžera. Ako razumijemo luđake, znači da smo im opasno blizu. Previše blizu da bi to bilo dobro za duševno zdravlje. Radi se, naime, o tome što je jedno od najjačih mentalnih oružja protiv nacizma i holokausta upravo nerazumijevanje. Američki i ruski vojnici koji su prvi stupili u koncentracijske logore i oslobodili ono malo živih kostura koji su se još uvijek tamo nalazili, bili su zgroženi. Zašto? Zato što nisu razumjeli? Ljudi koji su kao vojnici stupili na tlo Njemačke i Poljske i bili u prilici oslobađati koncentracijske logore, prošli su prije toga nezamislivo krvavu klaonicu, bili su ogrezli ratnici i smrt im je bila nešto svakodnevno. Pa ipak, u trenutku kad su vidjeli i shvatili o čemu se tu radilo, bili su zgroženi. Lampe sa širmovima od ljudske kože, lijepe preparirane tetovaže, brda kose, rastaljeni zlatni zubi, sapun od ljudskih bića, sapun od male djece, ljudski pepeo kao gnojivo. To se nije moglo razumjeti. Uostalom ni povjesničari se nisu složili oko toga što je točno izazvalo genocid takvih razmjera. Austrijski antisemitizam u kojemu je Hitler proveo svoju mladost, uostalom antisemitizam cijele Istočne i Srednje Europe, složena kemijska struktura Hitlerova mozga, rasne teorije, misao da je Bog koji popravlja svijet? Otkako je rat završio postoji niz spekulacija o tome što je izazvalo upravo tako maligni mehanizam za uništavanje ljudskih bića. A sve to spekuliranje, sve te teorije dokazuju zapravo jedno: nerazumijevanje.

NORMALNO LJUDSKO biće je normalno upravo zato što ne razumije Hitlera. Što se von Trirera tiče, iako je izjavio da je „naci“ ne vjerujem u to i ovu izjavu možemo shvatiti u kontekstu njegove stalne potrebe da provocira. To čini i filmovima, ali na puno pametniji i suptilniji način. Iako, normalnom čovjeku poslije njegovih filmova treba psihoterapija. Naravno, različite dužine. Ovisno o individualnoj sklonosti depresiji i životnim uvjetima. Osobno volim te filmove i svaki sam gledao više puta, no ne smijem to činiti ako je jugovina, ako je stigao visok račun za plin, ako mi ne uspije neka priča, ako se posvađam sa ženom, ako pomislim da sam bolestan, ako i u djeci prepoznam zlo koje vidim kod odraslih, i ako osjetim koliko su svijet i povijest nepravedni. Von Trirer bi stoga, ako već razumije Hitlera, trebao o tome snimiti ozbiljan film, onako kao što zna. To bi svakako bilo pametnije, nego što samome sebi, ali i svima koji rade s njim, ugrožava karijeru blesavim trabunjanjem.