Srećko JurdanaDo Vijeća sigurnosti UN-a gospodin Polančec još nije stigao, ali na dobrom je putu kad je o vijećima riječ. O njemu će uskoro raspravljati hrvatsko Vijeće sigurnosti, koje saziva predsjednik Josipović zbog provjere istinitosti Polančecove zadnje poruke o nečasnoj sugestiji šefa policije: da bi HDZ morao pojačati djelovanje na anonimnim prijavama protiv pripadnika oporbe, zbog uspostave istražno-političke ravnoteže. Navodno je Oliver Grbić – ravnatelj policije o kojem je riječ – prenio tu zanimljivu misao Polančecu u rujnu 2009. godine, dok je receptor sugestije bio još potpredsjednik Vlade i državni ekonomist, doduše s ubrzavajućom perspektivom da pored tih funkcija postane i frontman “Spice Boysa”. Gotovo dvije godine čekao je, dakle, gospodin Polančec na buđenje svoje građanske savjesti koja će mu naložiti da obavijesti naciju o Grbićevoj spomenutoj usmenoj preporuci. Kad se savjest napokon probudila, odmah je izazvala političku krizu, sadržajno znakovitu bez obzira na to što raznovrsne političke krize u Hrvatskoj odavno već nisu posebna senzacija.
JALOVOST SABORSKIH POVJERENSTAVA
Predsjednik države procijenio je, kako rekosmo, da stvar zaslužuje sastanak VNS-a (bivšega VONS-a), za tjedan dana, kad se vrati s baltičke turneje, iako premijerka traži da se održi odmah. Sudionicima će taj predsjednički intermezzo dati dovoljno vremena za pripremu svojih elaborata. I za šefa SDP-a Zorana Milanovića slučaj je urgentnije prirode: on traži sazivanje saborskog istražnog povjerenstva – parlamentarnog pandana VNS-u – “već danas ili sutra”. Na jednoj strani, jasno je da gospodin Milanović ima dobre razloge za žestinu reakcije. Ako netko u policiji pokušava uspostaviti umjetnu ravnotežu u kriminalu između kompromitirane vlasti i znatno manje kompromitirane oporbe, taj zloupotrebljava položaj, temeljito relativizira funkcioniranje pravnog sustava i oporbi baca u lice rukavicu na koju ova mora oštro uzvratiti. Na drugoj, historijski je potvrđeno da istražna povjerenstva ne rješavaju ništa, i u tom smislu Milanovićev primarni cilj (s inzistiranjem na komisiji) moglo bi biti pojačanje javnoga odjeka afere i održavanje njezinoga intenziteta, a ne očekivanje da će se u Saboru utvrditi nekakva “istina”.
RELATIVIZMI, SOFIZMI I ARGUMENTI
I sjednica VNS-a, zapravo, svest će se na istu funkciju: psihološko podbadanje režima u predizbornoj godini na njegovim najbolnijim točkama. Malo je vjerojatno da bi se Jadranka Kosor mogla – pod bilo kakvim pritiskom – odlučiti na smjenjivanje Olivera Grbića, kao što je vrlo vjerojatno da je gospodin Grbić Polančecu doista sugerirao ono što ovaj tvrdi. U parafrazi američkih filmova detekcije, ovdje, međutim, stoji Polančecova riječ protiv Grbićeve – drama “bez trećega” – i nema tog vijeća ili komisije koji će o relativističkome predmetu donijeti apsolutistički zaključak. Bez obzira na to, gospodin Grbić i oni koji će ga po političkoj dužnosti zaštititi s mukom će progutati propagandne efekte Polančecova otkrića. Ministar policije Karamarko, Grbićev neposredni šef, poručio je publici kako ravnatelj policije uživa njegovo apsolutno povjerenje, što – u kontekstu međuljudskih odnosa u policijskome vrhu – kod emotivnoga promatrača nesumnjivo može proizvesti određeno ganuće, ali ne može ga uvjeriti u Grbićev politički nepristran doživljaj dužnosti. Na sceni se čuju analitički kompetentni glasovi koji tvrde da bi Grbića trebalo odmah suspendirati, ne zato što je dokazano kriv, nego zato što ne može predvoditi policiju dok se protiv njega vodi nekakva istraga. Grbićevi apologeti teško će progutati taj sofizam. Bez obzira na motive s kojima se izvodi, Grbićeva suspenzija bila bi i “presumpcija krivnje”, s čime se Karamarko ne će složiti. Premijerka u isto vrijeme taktizerski poručuje kako “vjeruje Grbiću dok mu vjeruje i Karamarko”, povezujući time, na neki način, njihove dvije sudbine. I gospodin Karamarko spomenut je, uostalom, u aferi kao lik koji je zajedno s Grbićem povjerljive informacije o istragama prosljeđivao vrhu HDZ-a. Prestane li Karamarko kojim čudom vjerovati Grbiću, teško će – s obzirom na apsolutnu podršku koju mu sada daje – održati premijerkinu vjeru u samoga sebe. Nadalje, premijerka razvija zapaženi argumentacijski forte tvrdnjom da je besmisleno sazivati Vijeće za nacionalnu sigurnost uvijek kad neki optuženik za teška kažnjiva djela objavi nekakvu denuncijaciju na račun režima.
PSIHOLOŠKI EFEKTI BEZ PRAKTIČNOG DOMETA
Ovdje se, međutim, ne radi o bilo kakvom optuženiku, nego o bivšem potpredsjedniku Vlade koji je – sa značajnim zakašnjenjem – odlučio objaviti ključnu informaciju o policijskim subverzijama. Navedenom minorizacijom Polančeca – kao inkriminiranog lica koje izmišlja svašta radi vlastite obrane – gospođa Kosor suprotstavlja se Josipovićevoj majorizaciji Polančeca, odnosno predsjednikovoj naglašenoj tvrdnji da se ovdje radi o “najgrubljem nasrtaju na ljudska prava i nečuvenom udaru na nacionalnu i pravnu sigurnost u zemlji” (uz marginalnu opasku “ako su Polančecovi navodi točni”). Može se naslutiti da predsjednik čvrsto vjeruje Polančecu kad ovaj govori o Grbićevim nečasnim ponudama, bez obzira na njegov sudski status i Grbićeve teorije o uroti Linić-Polančec-Nobilo vs. Grbić-Karamarko. Drugo je pitanje, raspolaže li predsjednik bilo kakvom realnom mogućnošću da protiv Grbića provede nekakve sankcije i uzdrma Karamarkovu strukturu s kojom je od početka mandata u koliziji. Sazivanjem visokih sastanaka i inzistiranjem na istragama postižu se određeni psihološki efekti, ograničenoga praktičnoga dometa. Tandem Kosor-Karamarko parirat će napadima na Grbića papirima o velikom broju prijava koje su podnesene protiv hadezeovaca, i situacija se na toj točki zamrzava do daljnjega.
Da je DSK u Hrvatskoj, bio bi već u Bosni
U POVODU AKTUALNOGA SLUČAJA (ex-šefa MMF-a) Dominiquea Strauss-Kahna vjerovatelji u “sudbinske znakove” imaju razloga za zabrinutost. Nakon što su Paula Wolfowitza, bivšeg šefa Svjetske banke (koja je nešto poput blagajne MMF-a), jednom slučajno slikali s povećom rupom na čarapi – čovjek se nepredviđeno zatekao u prilici da mora pred publikom ritualno izuti cipele – izbila je planetarna ekonomska kriza rijetko viđenih razmjera. Samo bog Merkur možda zna što nas na ekonomskom planu čeka sad kad su Strauss-Kahna optužili da je gol natjeravao sobaricu u njujorškom hotelu.
Neovisno o ekonomskoj sudbini svijeta, američki represivni sustav uspio je na DSK-u doista demonstrirati neumoljivost. Ščepali su ga u zrakoplovu deset minuta prije polijetanja, odbili mu u prvi mah jamčevinu, proveli ga u lisičinama ispred novinara i strpali u navodno najgori njujorški zatvor (Riker Island), dajući priliku komentatorima da naširoko spekuliraju o doživljajnoj psihologiji fi nancijskoga autoriteta koji je u trenutku apartman od tri tisuće dolara za noć zamijenio za – šatrovački rečeno – “golijanu”. Imao je nesreću što se zatekao u Americi; da je bio u Hrvatskoj, odmah bi se evakuirao preko Bosne. Sud je na sljedećoj sesiji, možda i po političkim sugestijama, odobrio DSK-u da se – uz milijun dolara pologa, nadzor i narukvicu – do daljnjega smjesti u kućni pritvor na Manhattanu, gdje će se, kako reče, gorljivo posvetiti dokazivanju svoje nevinosti.
Ostavku u MMF-u podnio je po automatizmu, s nejasnim učincima na globalnu ekonomiju. Je li mu netko “namjestio” aferu, pitanje je koje muči svijet. Pojedini stručni promatrači tvrde da je bio “najkarizmatičnija i najdojmljivija fi gura” na globalnoj ekonomskoj sceni. “Svi su primjećivali kad bi ušao u prostoriju, svi su zašutjeli kad bi progovorio”, opisuju DSK-a u prigodnim specijalnim izvješćima. Osim toga, čini se da je MMF pokušavao pretvoriti u aktivniju instituciju, koja će zemljama u razvoju ponuditi širu lepezu recepata od klasičnog “stezanja remena” i beskrajnoga vraćanja kamata na dugove čija glavnica ostaje nepromijenjena.
Bio je i vrlo ozbiljan kandidat za Sarkozyjeva nasljednika. Splet tih atributa – kombiniranih sa snažnim suknjolovnim instinktima – činio ga je pogodnom metom za urotu. Na sudu će morati detaljno objasniti što se događalo s tom fatalnom sobaricom, i zašto se namečio baš na nju, kad je – kao milijunaš – mogao sebi priuštiti bilo koju zamamnu hooker iz priručne hotelske galerije. Jasno je da se i sobarice u hotelima takvog ranga ne biraju po partijskom stažu, nego po suptilnijim svojstvima, ali da se radilo o neodoljivosti koja i golog šefa MMF-a baca na koljena – to doista zvuči bizarno.
