Objavljeno u Nacionalu br. 432, 2004-02-24

Autor: Ivo Pukanić

KRIZA U DRŽAVNIM MEDIJIMA

Slobodna Dalmacija, Vjesnik i HRT tri su najveća Sanaderova problema

Iako je premijer Ivo Sanader obećao rješenje situacije u državnim medijima, to mu neće biti lako: oni su inertni i zastarjeli u odnosu na tržišne konkurente, tehnološki su zaostali, te imaju i po 60 posto zaposlenih viška, a njihovo bi otpuštanje moglo izazvati socijalne nemire

Uz katastrofalno vođenje poslovanja, Kutle je uspio zadužiti Slobodnu Dalmaciju s 32 milijuna DEM kredita koji nije upotrijebio za razvoj Slobodne nego za potrebe svoga "holdinga".Uz katastrofalno vođenje poslovanja, Kutle je uspio zadužiti Slobodnu Dalmaciju s 32 milijuna DEM kredita koji nije upotrijebio za razvoj Slobodne nego za potrebe svoga "holdinga".Veliko pospremanje hrvatskog medijskog prostora na miran i bezbolan način, kako je to zamislio premijer Ivo Sanader, baš i neće ići glatko. Medijski kriminal iz Tuđmanove ere i Račanova razdoblja posvemašnje neodlučnosti stvorio je katastrofalno stanje u medijima kakvo je zateklo Sanadera kad je preuzeo vlast. Kako se ne želi nikomu zamjeriti, a posebno ne najvećim medijskim moćnicima, Sanader pokušava raznim kompromisima ispraviti stanje i koliko-toliko uvesti red barem u onaj sektor koji bi trebala kontrolirati Vlada. No već je na prvom koraku doživio debakl s povjerenstvom za izradu novog zakona o HRT-u. Postavljanjem dvoje EPH-ovih “specijalaca za prljave zadatke” u povjerenstvo okrenuo je sve ostale medije protiv sebe i najbolje bi mu bilo da što prije nađe dobru izliku, promjeni sastav povjerenstva i u njega postavi stručnjake umjesto neznalica koji nemaju autoriteta među svojim kolegama.

Drugi veliki problem koji čeka Sanadera jest prodaja Slobodne Dalmacije, vodećeg regionalnog lista za koji je hrvatski premijer i osobno, lokalpatriotski vezan. Prijave za kupnju Slobodne Dalmacije primaju se do 5. ožujka 2004. Slobodna Dalmacija je list koji je najviše devastiran u Hrvatskoj i u najtežem je stanju iz nekoliko razloga.

Pod Miroslavom Kutlom ta je nekoć snažna izdavačka kuća postala prava krava muzara za financiranje ekspanzije poslovnog carstva toga glavnog HDZ-ova tajkuna. Uz katastrofalno vođenje poslovanja, Kutle je uspio zadužiti Slobodnu Dalmaciju s 32 milijuna DEM kredita koji nije upotrijebio za razvoj Slobodne nego za potrebe svoga “holdinga”. Kako je jamac za kredit bila distribucijska kuća Tisak, tada također u Kutlinu vlasništvu, a kredit, naravno, nije bio vraćen, Tisak polaže pravo na 50 posto maloprodaje i distribucije Slobodne Dalmacije. Osim toga, revizija koja je nedavno završila “dubinsko snimanje” poslovanja Slobodne Dalmacije u sklopu priprema za prodaju došla je do zapanjujućeg otkrića ? ta novinska kuća ima manjak od 250 milijuna kuna od kojih se najveći dio vuče još iz Kutlina vremena. Tu nije kraj nesreći te splitske izdavačke kuće. Iako je sadržajno Slobodna Dalmacija solidan dnevni list, njena tehnološka razina ni približno ne udovoljava zahtjevima tržišta. A tržište se zadnjih godina bitno promijenilo. I Večernji i Jutarnji list, kao i Novi list iz Rijeke, nabavom novih višebojnih roto-tiskara te suvremenijim grafičkim izgledom nadmašili su Slobodnu Dalmaciju koja sadašnjim izgledom teško može korespondirati s mlađom publikom. U takvoj situaciji Sanaderova vlada, koja se odlučila osloboditi financijskog tereta svih dosadašnjih “državnih” medija, treba naći kupca. A kupca očekuju goleme, teško savladive nevolje.

Da bi Slobodna Dalmacija mogla funkcionirati kao normalna izdavačka kuća, mora se osloboditi oko 60 posto svih zaposlenih, kojih je ovoga trenutka oko 750. Broj zaposlenih trebat će naglo smanjiti prije svega u tiskari, u kojoj bi, ako dođu suvremeni strojevi, trebalo raditi oko 15 ljudi. Sada u tiskari ima više od 200 radnika. Sličan je problem i s novinarima. Otpuštanje novinara i općenito ljudi u izdavačkoj djelatnosti vrlo je nepopularan posao za svaku vladu i za svakog vlasnika ? osobito među temperamentnim Splićanima. A bez takvih radikalnih rezova i hitne modernizacije proizvodnje ta kuća nema budućnosti. Pojest će je konkurencija i golemi troškovi koje u sadašnjoj situaciji ne može skresati ni najbolji menadžment. No kad bi se i sve to uspjelo prebroditi, prodaju teško opterećuju repovi iz prošlosti.

Poslovni ljudi Ivan Kapetanović i Mate Vekić 1993. su za 3,3 milijuna DEM kupili 33 posto Slobodne Dalmacije. Kako se to nije svidjelo Gojku Šušku i Iviću Pašaliću, njima je to vlasništvo oduzeto i Slobodna je “prodana” Miroslavu Kutli. Šuškova izlika za takav postupak bila je: “Rat je, Dalmacija je prevažna za obranu Hrvatske i ne može glavne dnevne novine voditi netko u koga mi nemamo povjerenja.” Vjerovali su Kutli i dali mu cijelu Slobodnu Dalmaciju, a on u njenu kupnju nije uložio ni kunu svoga novca . Iako je Vekiću i Kapetanoviću otela novine, Tuđmanova se vlast nije potrudila čak ni da im vrati uloženi novac. Otada je prošlo 11 godina a svota koju država duguje dvojici poduzetnika narasla je na 76 milijuna DEM.

Nakon što je Fond za privatizaciju raspisao natječaj, Vekić i Kapetanović upozorili su potencijalne kupce novina da će sudskim putem tražiti poništenje bilo kakve prodaje dok im država ne vrati ili novac ili udjel u Slobodnoj.

U razgovoru za Nacional Kapetanović je potvrdio da žele pregovarati s državom kako bi svoja potraživanja pretvorili u vlasnički udjel u Slobodnoj Dalmaciji. Ako država pristane na pregovore, oni su voljni oprostiti najveći dio kamata i dopustiti državi da sama odredi kolika bi bila poštena naknada štete koju su pretrpjeli. Ako država pristane s njima razgovarati o njihovu preuzimanju Slobodne Dalmacije voljni su kupiti novu tiskaru, sagraditi novu zgradu u koju bi premjestili redakciju i uložiti znatan novaca u distribuciju i nabavu nove opreme.

Kao i ostali kandidati koji su se javili na natječaj za kupnju Slobodne Dalmacije, ni njih dvojica nisu voljni preuzeti dugove koje je Slobodnoj natovario Kutle. Ali voljni su preuzeti dugove Slobodne radi unapređenja svoga poslovanja.

Čim je raspisan javni natječaj za prodaju Slobodne Dalmacije, Kapetanović i Vekić upozorili su Fond za privatizaciju da povuče natječaj jer ga smatraju protuzakonitim dok se njihov slučaj ne riješi na sudu.

Vjesnik je drugi problem Sanaderove vlade, koji će ona morati hitno riješiti, nakon što to nije ni pokušala učiniti za probleme medija potpuno nekompetentna Račanova vlada, a osobito za ta pitanja zadužena Željka Antunović. Umjesto da odmah početkom 2000. privatizira Vjesnik i odvoji tiskaru od dnevnoga lista, Račan je dopustio da se gomilaju dugovi i poduzeće dovede pred slom. Država je tada na pokrivanje gubitaka Vjesnika potrošila 40 milijuna DEM. Sada je situacija posve neipodnošljiva jer profitabilna Hrvatska tiskara ne može više podnijeti gubitke dnevnoga lista u kojem nisu provedene promjene koje bi ga očuvale njegovu konkurentnost na tržištu. Sanaderova je pak vlada obustavila dotok državnog novca i državnim tiskanim medijima prijeti propast. Nezadovoljan time što se ništa ne pokreće, predsjednik Uprave Vjesnika Rikard Pompe sprema se dati ostavku i otići u mirovinu. Bude li tako, gubi se i zadnja nada da se to poduzeće može spasiti.

Isto će se dogoditi i s državnom televizijom. Bez velikog rezanja troškova (što u prvom redu znači otpuštanje većeg broja ljudi) i velikog ulaganja u autore i produkciju, HTV se neće moći oduprijeti konkurenciji RTL-a i Nove TV koja bi ovih dana mogla dobiti financijski snažne nove vlasnike.

Pred Sanaderovom su vladom velike odluke. Ako sada pametno ne riješi pitanje medija, poslije više neće imati šansu i taj će joj se uteg oko vrata vući do kraja mandata. A to će i dalje plaćati porezni obveznici, što bi proturječilo sloganu “Pokrenimo Hrvatsku”.

Vezane vijesti

Nekrolog Vjesniku od Vjesnika

Nekrolog Vjesniku od Vjesnika

Vjesnik se definitivno ugasio. Premda je prije više tjedana prestao izlaziti u tiskanom obliku, dio novinara nastavio je pisati za online izdanje,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika