Brojne su žrtve Ratka Mladića, a postoji i jedna njegova osebujna žrtva. To je njegova kći Ana koja se ubila njegovim pištoljem nakon što se vratila s apsolventskog putovanja u Moskvu. Često se njeno samoubojstvo dovodilo u vezu s pokoljima Ratka Mladića, iako se Ana ubila prije najvećeg od njih, prije Srebrenice. Teza koja se često u to vrijeme i dosta poslije provlačila kroz medije u Srbiji i u Hrvatskoj jest da je to neka vrsta kazne Ratku Mladiću za sve te zločine, da ju je Bog pozvao sebi na tako osebujan način da kazni jednog svog krvoločnog sina koji je desetak tisuća puta prekršio glavnu zapovijed: "Ne ubij", a redovito je ljubio ruku pravoslavnim popovima. Ima nešto naročito strašno u takvim interpretacijama. Ana Mladić nije imala pravo počiniti samoubojstvo iz nekog drugog razloga, zbog nečega što nema veze sa zločinima, iako ih je zbog težine iz svega teško isključiti. Nije se Ana Mladić mogla ubiti zbog ljubavi, nije ju mogla savladati depresija, posve neovisno o očevim zločinima. Javnost ju je osudila da bude kazna svome ocu iako smrt ne može biti kazna naprosto zato što umiremo svi. Mnogi bolesni od raka osuđeni su na neusporedivo goru smrt od većine zločinaca. Njima je smrt blagodat i spas, a mi to sada u Hrvatskoj i zakonski pokušavamo olakšati.

Vlastita ili tuđa smrt, dakle, ne može biti kazna za one tisuće ubijenih i ne smijemo tako rezonirati. Ali jedno je neosporno. Nakon smrti Ane Mladić, njen otac postao je još gori, počinio je prilično iracionalan pokolj u Srebrenici, najveći do sada i tim pokoljem dobrim dijelom pridonio konačnom porazu velikosrpske politike na Balkanu. Amerikanci i NATO su se uplašili da bi se Srebrenica mogla ponoviti u opkoljenom Bihaću, pa je upravo ta opasnost postala jedan od političkih okvira za akciju Oluja. Poslije Oluje došla je i mirna reintegracija Podunavlja, a smirila se i Bosna. Bio je to put prema konačnom porazu Miloševićeve Srbije. U prilog toj tezi ide i izjava Slobodana Miloševića da je Mladić iracionalni luđak koji se osvećuje zbog obiteljske tragedije i da je zato prijetnja miru. Uostalom, međunarodna zajednica i NATO zaštitili su i Kosovo jednim dijelom u strahu da bi se mogla ponoviti Srebrenica. U međuvremenu o Aninoj smrti nagađalo se i spekuliralo po medijima puno. Stvar je, valjda o tome što se u ovome slučaju na jednostavan način, gotovo kao u nekoj sapunici s elementima tragedije, stavljaju na vagu zločin i kazna, krivnja i patnja, brojna ubojstva i jedno samoubojstvo koje ih sve ne neki način želi otkupiti. To što sam Ratko Mladić nije mogao nikako povjerovati u teoriju o samoubojstvu, nego je uporno tvrdio da se radi o ubojstvu i nije dao da se okonča istraga, sasvim je logično. Naime, normalnom čovjeku samoubojstvo djeteta je najstrašniji način da preispita svoje postupke, da pogleda u onaj najtajniji dio sebe koji mu je do tada ostao nedostupan, da stekne o sebi neke nove uvide i upita se: "Koliko sam ja u svemu tome kriv?" Čovjek, međutim, koji misli da ima poslanje, kojemu je jedna kičasta ideja o domovini, herojstvu i žrtvama za tu domovinu, trajno zatrovala mozak, ne može se pomiriti sa samoubojstvom jer bi onda morao preispitati i sve drugo. A to ne želi i ne može. Smrt najdražeg ljudskog bića strašna je tragedija, ali ne dovoljna da bi i on sam postao ljudsko biće. Često smo, naime, skloni romantičnoj ideji da patnja čovjeka oplemenjuje. Patnja možda oplemenjuje one koji u sebi imaju bar malo plemenitosti. Opasne životinje pak, patnja čini još opasnijima. Prije dosta godina, možda baš u vrijeme kad je Ratko Mladić zapovjedio masakr u Srebrenici, gledao sam kako na ulici umire pas. Veliki crni pas mog susjeda. Za vrijeme šetnje, slučajno je podletio pod jureći auto. Ostao je na cesti skvičeći i trzajući se. Njegov vlasnik je priskočio i pokušao mu pomoći, ali je iste sekunde uz psovku odskočio. Vlastiti pas krvnički ga je ugrizao za ruku. To više nije bila ona umiljata životinja, nego samo instinkt, bol i smrt. Time, naravno, ne želim reći da bi Mladića, ne daj bože, trebalo abolirati od krivnje jer je ranjena životinja. Naravno da ne. Zato što ima razum, a ljude se sudi kao razumska bića. Za zločine koje je učinio Ratka Mladića ništa ne može opravdati, čak ni da mu u na CT-u u lubanji nađu samo gušterski mozak. Međutim, ovo ozbiljno pitanje ostaje: u kojoj je mjeri Anino samoubojstvo dodatno potaknulo srebreničkog krvnika, kao što je tvrdio Slobodan Milošević?

U medijima kruže različite hipoteze o tom samoubojstvu, od onih, donekle logičnih teorija zavjera, kao što je, na primjer, teza da je njeno ubojstvo naredio Legija da se osveti Ratku Mladiću i da je to zapravo interni obračun ratnih kriminalaca, do onih totalno suludih, kao što je, primjerice, ona da se sirota Ana, koja je obožavala oca i htjela biti liječnik u njegovu taboru, nije mogla izdržati tu strašnu patnju srpskoga naroda, pa je u trenutku rastrojstva digla ruku na sebe. Dosta ovih teorija služilo je samo tome da se ne potkopa mit o velikom srpskom junaku, da ni strašan događaj kao što je samoubojstvo kćeri, ne padne na njegova leđa i ne bude u domeni njegove krivnje. Činjenica pak, što je Ratko Mladić nakon što su ga uhapsili, za vrijeme saslušanja, poželio da posljednji put posjetiti kćerin grob prije nego što ode u Haag iz kojega se vjerojatno neće vratiti, pokazuje ipak koliko mu je bilo stalo. Sada je to slomljeni, ćelavi, bolesni i nesretni starac koji sere u gaće. Čovjek koji, gotovo, izaziva sažaljenje, kao što su ga svojevremeno izazivali i Ceausesku kad su mu mjerili tlak prije strijeljanja, ili Sadaam Husein kad su ga vješali. Strašna je strana povijesti to što je tako nepopravljiva i tako nepravedna. Zločine čine oholi krvnici, a kad sve dođe do suda, sudi se obično bolesnim starcima koji ne mogu ni pojmiti težinu svojih zločina.