Nakon uhićenja najtraženijeg haškog optuženika Ratka Mladića u selu Lazarevo pored Zrenjanina, i dalje je jedno od najvažnijih pitanja gdje se skrivao svih ovih godina (ili barem od 2008. godine, kad ostaje bez javne zaštite države). “Našli ga kod teče!“ ironično je ovih dana konstatirao poznati beogradski odvjetnik Srđa Popović. Čini se da se svi slažu da je Mladić posljednjih godina ostao bez većeg dijela svoje podrške: država se počela baviti jatacima, novac je presušio – o tome govori i činjenica da je od nadležnih na saslušanju odmah zatražio odmrzavanje svoje generalske mirovine – te je na kraju spao na pomoć rodbine u Lazarevu, gdje je dolazio najprije povremeno, a u posljednje vrijeme se tamo i skrasio. Sve prijetnje onih koji ga znaju da se “živ predati neće” pale su u vodu i to je vjerojatno izazvalo najveći šok javnosti u trenutku predaje. No jasno je zašto je to tako. Kako je kazao ministar policije Ivica Dačić, Mladić je uhićen u jako lošem fizičkom stanju, zapušten i – gladan. S druge strane, psihički je (što su ustanovili i sudski vještaci) stabilan i po dojmu onih koji su u Specijalnom sudu i Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije s njim ovih dana kontaktirali, kao da je jedva dočekao da s nekim razgovara i da ga netko sluša, pa makar i po službenoj dužnosti.

Za svaki slučaj, vlast je mjere sigurnosti (pogotovo u Beogradu) podigla odmah na višu razinu, ali reakcije ljubitelja lika i djela Ratka Mladića nije bilo odmah. Prošloga četvrtka, 26. svibnja, kad je uhićen i kad je informaciju (inače javnosti objavljenu u Hrvatskoj) službeno potvrdio i predsjednik Srbije Boris Tadić, vijest je pozdravila većina političkih stranaka. Očekivano, sramotom su to nazvali radikali Vojislava Šešelja, Tomislavu Nikoliću trebalo je vrijeme za razmišljanje, pa je tog “nultoga dana” izjavio da će se o svemu izjasniti nakon sjednice čelništva svoje Srpske napredne stranke u petak. Nakon toga su naprednjaci (umiveni radikali) zaključili da se s Haaškim sudom surađivati mora, ali da je pitanje na koji način i gdje je, ustvari, Mladić uhićen. Jedino iz Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice – čiju su Vladu i kadrove optuživali da skriva Mladića – do danas nije stigla ni riječ. Sami građani, za koje posljednje ispitivanje javnog mnijenja (objavljeno početkom svibnja) kaže da ih se polovica protivi uhićenju Ratka Mladića, tek su usputno prosvjedovali. U Beogradu se u četvrtak navečer okupilo njih dvjestotinjak, uglavnom mladih ljudi (među kojima i navijači), ali nereda nije bilo i njih četrdesetak je privedeno u policiju. U Novom Sadu je bilo isto, osim što su tamo stradali neki gradski izlozi, bilo je povrijeđenih, a izgrednici su pokušali upasti u Narodno kazalište u kojem je upravo počelo ovogodišnje Sterijino pozorje. U nedjelju navečer su, pak, u Beogradu prosvjedovali radikali; iako je vlast najprije bila najavila da će sva javna okupljanja biti zabranjena, ubrzo je rečeno da se to odnosi samo na policiji neprijavljene događaje. Kao što se i očekivalo, nakon govorancija i čitanja pisma stare haške mušterije Vojislava Šešelja (koji je poručio da će “uhapsiti Borisa Tadića”, valjda čim se vrati iz “haškog kazamata” i čim radikali dođu na vlast!) radikalima su se pridružile ekstremističke skupine i počeli su sukobi. Huligani su pokušali s već oprobanim receptom, bacali su na policiju sve što su stigli, od kamenica, boca do baklji, ali je policija uzvratila.

Rezultat: više od 20 povrijeđenih i više od stotinu privedenih. Prema riječima direktora policije Milorada Veljovića, riječ je uglavnom o mladim ljudima, među kojima su i 34 maloljetnika, ali i pripadnicima klerofašističkih organizacija Obraz i 1389.. Uzgred, inicijativu da se takve organizacije zabrane odbio je Ustavni sud Srbije, s obrazloženjem da mnoge od njih nisu formalno registrirane kao organizacije. Radikali su, inače, prvi put od raskola prije dvije godine, kad je stranku napustio Tomislav Nikolić (i odveo veliki broj zastupnika u parlamentu u svoju novu stranku) odlučili organizirati neki miting, vjerojatno ne bi li povratili barem malo stare slave. Sve to unatoč upozorenjima nadležnih da je u ovom trenutku takva odluka rizična, s obzirom na to da su i politički neuki pretpostavljali upravo takav razvoj događaja. Naprednjak Nikolić i njegovi u svemu nisu sudjelovali, iako su još prije dvije godine Mladića nazivali herojem, a Skupštinu Srbije “sigurnom kućom” za njega. Sve procjene kažu da su nedjeljni neredi i posljednji, barem kad je “slučaj Mladić” posrijedi, i da građane puno više od njega muči svakodnevica preživljavanja, kao i da su svjesni – barem većina – da je izručenje Mladića uvjet bez kojeg Srbija ne može naprijed. Na to računa i vladajuća Demokratska stranka Borisa Tadića, koju je prije nedavnog blesavog štrajka glađu i žeđu Tomislava Nikolića, Srpska napredna stranka gotovo prestigla u rejtingu. Sad je, tvrde demokrati, gotovo izvjesno da će u listopadu Srbija dobiti zeleno svjetlo za početak procesa europskih integracija, status kandidata za pridruživanje Europskoj uniji, što će – opet po mišljenju demokrata – biti ključni adut na redovnim parlamentarnim izborima u proljeće iduće godine. U svakom slučaju, do izbora je još daleko, ali je činjenica da je Tadićevoj garnituri pošlo za rukom ono u što nitko nije vjerovao, uhićenje Mladića, što se može tumačiti spojem dviju stvari, važnijom – političkom voljom da se završi haško poglavlje (još samo Goran Hadžić nedostaje) te napokon kontrolom sigurnosnih mehanizama države, u što se godinama sumnjalo (opravdano, što dokazuje i ubojstvo premijera Zorana Đinđića 2003. godine).

Ono što, međutim, u cijeloj toj priči o Ratku Mladiću bode oči jest gotovo potpuno odsustvo razgovora o suštini stvari, o tome zašto Mladić mora pred hašku pravdu i koliko je žrtava proizveo u svojim sumanutim ratnim pohodima. I mediji i javnost potpuno su “požutjeli” ovih dana, pa se raspravlja o tome je li taj “oronuli starčić” uopće svjestan što mu se događa i je li sposoban za suđenje, a glavne vijesti su da je (osim mirovine) u svoju pritvorsku sobu tražio televizor i – jagode! – koje je, usput, i dobio. Ni Slobodan Milošević onomad, kad je uhićen, nije imao toliku pažnju, bio je u Centralnom zatvoru, ne u preuređenom pritvoru u zgradi Specijalnog suda u Beogradu, osuđen na pritvorsku kantinu i hrenovke od kuće, jer je to jedino što je njegova Mira Marković znala skuhati. Jedino što mu, najvjerojatnije, prije puta za Den Haag neće biti ispunjeno, to je želja da posjeti grob svoje kćeri Ane, koja je 1994. godine počinila samoubojstvo njegovim službenim pištoljem. Prema riječima državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa i glasnogovornika Vlade Srbije Slobodana Homena, ta je odluka na sudu, ali sigurnosni rizici su preveliki. Ima neke nebeske pravde u tome: kad ga vlasti isporuče Haaškom sudu, može biti sasvim siguran da se u Srbiju više nikada neće vratiti i da nikada više neće zapaliti svijeću na grobu svoje jedine kćeri, jednako kao što to ni danas, nakon tolikih godina, ne mogu napraviti tisuće onih koji oplakuju svoje najmilije, za čije smrti je kriv taj isti Ratko Mladić. U svakom slučaju, nakon što on odleti put Haaškog tribunala, u Srbiji “slučaj Mladić” neće biti zatvorena knjiga. Tek predstoji suočavanje s njegovim nedjelima i njihovim posljedicama, kao i istraga o tome tko mu je sve pomagao u skrivanju svih ovih godina, jer nitko ne vjeruje da je sve vrijeme bio pod zaštitom samo “svoga teče”. Jasno, ako za to bude političke volje.