Početkom lipnja ove godine, kad "Miramar" otvori vrata, raspolagat će sa stotinjak soba, tj. s oko 220 kreveta, te će zapošljavati 100 ljudi, uglavnom Hrvata, od kojih velik broj tijekom zime već radi u Holleisovim austrijskim hotelima.U Opatiji, koja je već stoljeće i pol tradicionalna destinacija austrijskih turista, na ruinama staroga hotela “Neptun”, ubrzano se dovršava gradnja prvog wellness hotela u Hrvatskoj. Vlasnik je novog hotela “Miramar” s četiri zvjezdice Wilfried Holleis. Jedan od najuglednijih austrijskih hotelijera s dugogodišnjim iskustvom i doktoratom iz controllinga, u ugostiteljstvu Holleis u turističkom mjestu Zell am See, na jezeru blizu poznatog skijališta Kaprun, posjeduje dva vrhunska hotela “Salzburgerhof” s pet i “Grand” s četiri zvjezdice.

Početkom ožujka Visoki trgovački sud u Zagrebu poništio je presudu riječkog suda u korist rovinjskog turističko-duhanskog koncernaPočetkom lipnja ove godine, kad “Miramar” otvori vrata, raspolagat će sa stotinjak soba, tj. s oko 220 kreveta, te će zapošljavati 100 ljudi, uglavnom Hrvata, od kojih velik broj tijekom zime već radi u Holleisovim austrijskim hotelima. U izgradnju je već uloženo oko osam milijuna eura, a kad se posao zgotovi, cjelokupna investicija iznosit će 12 milijuna eura. Koncept wellness hotela, koji uključuje saune, ljekovite kupke i razne vrsta masaža, odabran je kako bi se u Opatiju privukli gosti i izvan ljetne sezone te na taj način obogatila ponuda Opatije i produžila turistička sezona. U samoj Opatiji svi su zadovoljni, a zadovoljan je i investitor te bi se moglo govoriti o uspješnoj stranoj investiciji u hrvatski turizam. Dobar primjer onoga čemu se prilikom ulaska stranog kapitala inače teži.

Međutim, opatijska uspješnica Wilfrieda Holleisa ima i svoju “mračnu stranu”. U Rovinju, ni stotinjak kilometara udaljenom od Opatije, po potencijalima sličan turistički projekt već četiri godine ne nalazi izlaz iz labirinta hrvatskog pravosuđa i po mnogima očitih političkih pritisaka i spletki. Na otočiću Katarina, tristo metara udaljenom od rovinjske rive, na kojem je često ljetovao još od djetinjstva, Holleis je 1999. obnovio zapušteni istoimeni hotel te ga uz visoka ulaganja pretvorio u luksuzno turističko odredište. Hotel se nalazio u vlasništvu propale rovinjske tvrtke “Jadranturist”, koja je u stečajnom postupku pripala Zagrebačkoj banci. Banka je 1999. raspisala natječaj za kupnju “Katarine”, na kojem je najboljom ponudom ocijenjena Holleisova.

Objekt je dokapitaliziran ulaganjem 14 milijuna kuna te je “Alpinamare Hotel Holding”, Holleisova tvrtka, postala vlasnikom 50,01 posto dionica, a on sam jedinim članom Uprave. Ostatak od 49,99 posto ostao je u vlasništvu rovinjskog “Jadranturista”, s tim da je ugovorom određeno da po isteku četvrte godine Holleis ima obvezu otkupiti i taj paket dionica, po cijeni od 2,16 milijuna eura. Sve je krenulo dobro, objekt je obnovljen i otvorio je vrata, Holleis je ušao u snažnu marketinšku kampanju na europskom hotelijerskom tržištu, “Katarina” se čak našla na top listi od 100 najboljih obiteljskih hotela za ljetovanje uglednog londonskog Timesa. Hotelski je kompleks “Katarina” u Njemačkoj i Austriji, ponajprije zahvaljujući Holleisovim vezama i utjecaju, ubrzo stekao glas rijetkog botaničkog otočnog raja, nadomak živopisnom Rovinju.

Međutim, u ožujku 2001. počeli su problemi. “Tvornica duhana Rovinj” je putem svoje kćerinske tvrtke “Adria Resorts”, što zbog jenjavanja duhanskog posla, što zbog nagomilana kapitala koji je trebalo oploditi, najavila snažniju orijentaciju na turizam te preuzela cjelokupni “Jadranturist”, a time i manjinski udio u “Katarini”. Imajući u vidu kako velike multinacionalne duhanske tvrtke sve više prodiru na domaće tržište, u TDR-u su očito procijenili da bi turizam ubrzo mogao postati daleko isplativiji od proizvodnje cigareta pa su kupili “Jadranturist” i porečku “Anitu”. Sasvim ispravna strategija, ali popraćena mnogim aferama. S otokom Katarinom, na koji sa zgrade Uprave TDR-a puca pogled, očito imaju planove u koje se ambiciozni hotelijer Holleis nikako ne uklapa.

Tako je 6. lipnja 2002. “Jadranturist” podnio tužbu na Trgovačkom sudu u Rijeci zahtijevajući likvidaciju zajedničke tvrtke s Holleisom “Otok Katarina”, koja je već uspješno poslovala. U TDR-u su nezadovoljni ugovorom kojim se dobit zajedničke tvrtke u prvih pet godina ne raspodjeljuje dioničarima te smatraju kako Holleis svu dobit uzima sebi. Holleis, naprotiv, tvrdi kako je ugovorom određeno da se sva dobit u prvih pet godina mora investirati u daljnju izgradnju i rekonstrukciju objekta. TDR se tužio i na ograničavanje vlasničkih prava, tj. da ih Holleis ne obavještava o budućim poslovnim potezima, da sve radi sam. “Čak mi se pokušalo imputirati, doduše ne izravno, da je sumnjiv način na koji sam ušao na ‘Katarinu’, vjerojatno ciljajući na mito tadašnjem vlasniku ‘Jadranturista’, iako mi je Zagrebačka banka sama predložila da uđem u taj posao”, rekao je Holleis.

Bilo kako bilo, pet mjeseci nakon podnošenja zahtjeva o likvidaciji, sud donosi prvostupanjsku presudu u korist tužitelja. Holleis se poziva na točku u ugovoru kako je za “Katarinu” nadležan Međunarodni trgovački sud u Beču, što se kosi s hrvatskim zakonom prema kojem se za pitanja likvidacija društava ne može odrediti nadležnost inozemnog suda. “Zanimljivo kako je inače sporo hrvatsko pravosuđe donijelo odluku o likvidaciji u tako kratkom vremenu, a da apsurd bude veći, ni mene ni ikog drugog iz moje tvrtke sud nije pozvao na saslušanje i svjedočenje. Jednostavno mi nije omogućena šansa da se branim, iako imam jak argument – potpisan ugovor. Očito je da svemoćni TDR može utjecati čak i na sudstvo, koje bi trebalo biti nezavisno od bilo kakvih gospodarskih i političkih pritisaka”, rekao je Holleis.

Na presudu je uložio žalbu te je slučaj prebačen na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu. Istodobno, ocijenivši kako se radi i o političkim pritiscima, i sam je krenuo u lobiranje preko tadašnjeg austrijskog veleposlanika u Hrvatskoj Rudolfa Bognera. Ubrzo je afera došla i do austrijskih gospodarskih i političkih krugova. U borbu za svoju stvar Holleis je uključio i predsjednike Mesića i Klestila, koji na sastancima raspravljaju i o slučaju “Katarina”, te premijera Račana i austrijskog saveznog kancelara Schussella. “Svi moji napori da dizanjem problema na najvišu političku razinu ostvarim pozitivan rezultat, pali su vodu. Stekao sam dojam da Hrvatskom ne upravljaju oni koji su za to odabrani nego neki drugi, nazovimo ih ljudima iz sjene. U lipnju prošle godine razgovarao sam i sa sadašnjim premijerom Sanaderom, koji mi je tada otvoreno rekao da mi on ne može pomoći, da sve konce u tim igrama drži gospodin Slavko Linić. Čak i u razgovorima s građanima Rovinja osjetio sam kod njih nelagodu, da ne kažem strah, kad se spomene TDR.”

Ipak, 5. ožujka ove godine Visoki trgovački sud u Zagrebu donio je rješenje kojim se ukida rješenje Trgovačkog suda u Rijeci te će se predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja ističe se kako je iz presude suda u Rijeci moguće zaključiti jedino da predlagatelj osiguranja (TDR) želi spriječiti prijenos svog poslovnog udjela na protivnika osiguranja (Holleis). Jednostavnije, sud u Zagrebu zaključio je da nikakve tražbine od podnositelja tužbe (TDR) nema niti je o njoj moguće izvesti bilo kakav zaključak. Time je prvostupanjska odluka suda u Rijeci dovedena na razinu apsurda – podnesena je tužba, nikakvih tražbina nema, a tužba je ipak odobrena.

Novo ročište zakazano je za 1. travnja ove godine. Na pitanje vidi li uopće izlaz iz tih sudskih zavrzlama Holleis je odgovorio: “Ne, ne vidim. Ljudi me pitaju jesam li žalbom pokušao podići cijenu svog udjela, licitiram li samo kako bih izvukao iz ‘Katarine’ što više novca. Da dobijem ikakvu ponudu, možda bih o tome i mogao početi razmišljati. Ali nikakve ponude nema. Posljednji sam se put s ljudima iz TDR-a sastao u lipnju prošle godine, na posljednjoj sjednici Uprave. Od tada nikakvih kontakata s njima nemam. Situacija je i dalje status quo, a dokad će potrajati, nemam nikakvih indicija.” Istodobno, TDR je u Salzburgu pokrenuo sudski proces protiv Holleisa zbog klevete i počinjene povrede ugleda. Hotel “Katarina” se ipak u travnju otvara za goste, konobari i kuhari koji trenutačno rade u Austriji vratit će se u Rovinj. Mjesta za izgradnju dodatnih objekata na otoku ima, Holleis je spreman uložiti sredstva, uostalom to već radi u Opatiji. Sve u svemu, ne ulazeći u to tko je kriv, činjenica je da je u Hrvatskoj nastao još jedan spor oko stranog ulaganja. I to ne bilo kakvog i od bilo koga. Wilfried Holleis je ugledno hotelijersko ime, a “Katarina” lijepo obnovljen hotelski kompleks. Spor oko “Katarine” ne nanosi veliku štetu hrvatskom turizmu, nego Hrvatskoj stvara negativan imidž zemlje u koju je riskantno ulagati. Činjenica je da poruka koja se nerješavanjem tog spora šalje nije poruka samo austrijskim gospodarstvenicima nego i ostalim potencijalnim investitorima. Iz Austrije u Hrvatsku dolazi premoćno najviše ulaganja, a o brzini kojom će se ovaj spor riješiti na zadovoljstvo obiju strana, ovisit će i brzina kojom će Hrvatska napokon početi kapitalizirati svoje prirodne prednosti. Dotad nikog ne treba čuditi što Blatno jezero u Mađarskoj ili kontinentalne metropole poput Beča, Budimpešte ili Praga imaju višestruko veći prihod od turizma nego hrvatski Jadran.

PREDRAG GRUBIĆ, glasnogovornik “Adrisgrupe”
Budući da je sudski proces o našem problemu s Wilfriedom Holleisom još u tijeku, ne želimo svojim izjavama utjecati na razvoj samog procesa i rad suda, tj. ni na kakav način, posredan ili neposredan, utjecati na presudu. Za drugu stranu u procesu, imajući u vidu njihove česte istupe u medijima, to ne bismo mogli zaključiti.

PETER HASSLACHER, voditelj Ureda za trgovinske odnose Republike Austrije u Zagrebu
Brojne negativne reakcije na slučaj “Katarina” intenzivirane su polovicom prošle godine i nisu prestale jer slučaj nije okončan. Velik broj najvažnijih austrijskih pisanih i elektronskih medija još uvijek izvješćuje o tom problemu. Stvorila se negativna klima među potencijalnim austrijskim investitorima u Hrvatsku. Jednostavno ih je strah da bi se i njima moglo dogoditi nešto slično. Na velikom gospodarskom savjetovanju održanom u Salzburgu prošle godine na kojem sam izlagao o hrvatskim gospodarskim potencijalima, mnogi su me poslovni ljudi tražili objašnjenje slučaja “Katarina”. Teško mi je bilo objasniti da je riječ o izdvojenom slučaju, tj. da se radi o iznimci, ne o pravilu. Smatram da nije problem u samom zakonodavstvu, hrvatski su zakoni dobri, ali njihova primjena vrlo je problematična. Imajući u vidu kako u drugim sličnim procesima do konačne sudske presude prođe i po šest do sedam godina, sumnjivo zvuči da je u ovom slučaju presuda Trgovačkog suda o poništenju ugovora između “Jadranturista” i Holleisa donesena za samo nekoliko mjeseci. Ohrabruje što je presudu poništio Visoki trgovački sud u Zagrebu, ali i dalje ćemo u austrijskom veleposlanstvu pomno pratiti kako će se i prema kojim kriterijima odvijati daljnji sudski postupak.

RANKO VLATKOVIĆ, gradonačelnik Opatije
Suradnjom s gospodinom Holleisom iznimno smo zadovoljni. Za izgradnju hotela “Miramar” izdane su mu sve potrebne dozvole, od građevinske do onih o arhitektonskim standardima objekta. Dogovorili smo i usku suradnju između našeg Hotelijerskog fakulteta i Holleisa, u okviru koje će velik broj studenata praksu obavljati u hotelu “Miramar”, a po završetku studija tamo pronaći i zaposlenje. Holleisa smatram ozbiljnim čovjekom, profesionalcem koji je u potpunosti poštovao sve svoje obveze i obećanja, planove je predočio transparentno, i kamo sreće da grad Opatija pronađe još investitora tog profila.