Objavljeno u Nacionalu br. 439, 2004-04-13

Autor: Saša Kosanović

POVRATNIČKA KRIZA U BANJOJ LUCI

Vlast RS-a perfidnim metodama sprečava povratak Hrvata

Nacionalovi reporteri istražili su kako se Hrvatima ne dopušta povratak u Banju Luku te na taj način priječi i povratak Srba u Hrvatsku i rješenje izbjegličkog pitanja, te prisustvovali napadu kamenjem na prognanu liječnicu koja je u Banju Luku došla vidjeti svoju kuću

Iako prilikom deložacija ima i fizičkih sukoba, policija, ali i predstavnici međunarodne zajednice, prema Nacionalovim izvorima, to nijemo promatra.Iako prilikom deložacija ima i fizičkih sukoba, policija, ali i predstavnici međunarodne zajednice, prema Nacionalovim izvorima, to nijemo promatra.U banjolučkoj regiji, unatoč pozivima Hrvatima da se vrate, nastavlja se fizičko i psihičko maltretiranje povratnika. Vremena su se promijenila utoliko što se to više ne radi institucionalno, nego su taj prljavi posao preuzele tzv. udruge građana koje, poput udruge Zajedno do istine, koja okuplja Srbe izbjegle iz Hrvatske, organizirano sprječavaju deložacije bespravno useljenih izbjeglica u hrvatske kuće i stanove. Iako prilikom deložacija ima i fizičkih sukoba, policija, ali i predstavnici međunarodne zajednice, prema Nacionalovim izvorima, to nijemo promatra. Naravno, to samo još više obeshrabruje povratnike, a ohrabruje one koji žele zadržati takvo stanje, nerijetko i stoga što su kuće koje su zauzeli često puno vrjednije od onih koje su napustili. Predstavnici Katoličke crkve takvu politiku smatraju nastavkom etničkog čišćenja drugim sredstvima. Usporedo s tim, lokalnim su srpskim političarima usta puna lijepih riječi, pa je tako u Banju Luku, u kojoj je prije rata živjelo gotovo 80.000 Hrvata, dok ih je danas manje od 7000, na povratak Hrvate pozvao i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović, koji je prije 20-ak dana na jednom od skupova s temom povratka pozvao sve Hrvate, posebno one iz Banje Luke, da se “vrate na svoja ognjišta i nastave njegovati svoju kulturu i tradiciju”.

Prema riječima direktora Caritasa Banjolučke biskupije don Miljenka Aničića, “takav poziv stigao je prekasno, iako ga je lijepo čuti i danas”. Dodao je da nije dovoljno ljudima vratiti imovinu kako bi se vratili: “Osim povrata imovine, potrebno je u povratak uključiti sve poluge vlasti, poput policije, pravosuđa i socijalnih službi, potrebno je ljudima osigurati posao, tek bi tada to bio održiv povratak, ovako od povratka nema ništa.” Drugim riječima, položaj Hrvata povratnika u Banju Luku jako je sličan onom u kojem se nalaze Srbi koji se vraćaju u Hrvatsku. Ni jedne ni druge osim kuće iz koje su otišli i čistog zraka oko nje ne čeka ništa što bi im olakšalo povratak. “U našoj biskupiji trenutačno unatoč povratku određenog broja ljudi živi manje Hrvata nego nakon Daytona”, kaže Aničić. “Bilo je ljudi koji su pokušali, ali s mirovinama od 50 do 70 eura i bez posla za radno sposobne povratak nije moguć.”

U Republici Srpskoj većina privatne imovine, a pritom se misli i na kuće i na stanarska prava, Hrvatima je vraćena. Poseban su problem ugovori o zamjeni nekretnina koje su nakon “Oluje”, kad su pod prisilom napuštali svoje kuće, sa Srbima koji su iz Hrvatske bježali na područja pod srpskom kontrolom sklapali Hrvati i Bošnjaci. Tako je 1995. hrvatska obitelj Filipović sklopila ugovor o zamjeni nekretnina s Mihajlom Marinkovićem.

O kakvim se okolnostima radilo, svjedoči Mirjana Kapraljević, čija je majka Ružica sklopila sporni ugovor: “Dovoljno je reći da je ugovor sklopljen na neviđeno. Majka je bila u životnoj opasnosti pa je ugovor sklopljen kako bi joj se spasio život.” Dodaje da je njihova kuća u Banjoj Luci zamijenjena za tavanski stan u Velikoj Gorici koji nije bio otplaćen. Kad je prošao prvi šok, obitelj Filipović i stotine drugih obitelji odmah su na Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podigle tužbu tražeći da se svi slični ugovori proglase nevaljanima. Nakon trogodišnje pravne borbe 1999. je Ustavni sud BiH udovoljio njihovim zahtjevima. Otad su u Banjoj Luci organizirane i dvije deložacije kako bi se obitelj Mihajla Marinkovića, koji je u međuvremenu umro, iselila iz sporne kuće. Deložacije su, međutim, propale jer se u oba slučaja u kući skupila gomila ratobornih civila, većinom izbjeglica iz Hrvatske, a policija ih nije htjela rastjerati.

Prilikom jedne od deložacija Mirjana Kapraljević je i ozlijeđena, što se ponovilo kad su je, dok je Nacionalovoj ekipi pokazivala gdje se nalazi njena kuća, napale Milena Marinković i njezine kćeri. Naime, dok smo fotografirali Mirjanu Kapraljević ispred kuće, izletjela je Milena Marinković i otjerala nas psujući, gađajući nas kamenjem i prijeteći. “Najveći je apsurd da je osoba koja me fizički napala, dakle Milena Marinković, uredno prijavljena u Velikoj Mlaki te da je Mirko Marinković, sin pokojnog Mihajla iz prvog braka, suvlasnik tvrtke u Velikoj Mlaki u trenutku dok, kao stranka u postupku, ometa povrat imovine moje obitelji”, tvrdi Mirjana Kapraljević.

Sličan je slučaj Bošnjakinje Neleće Varjače. Obitelj Varjača također se pod prijetnjama i batinama 1995. morala iseliti iz svoje kuće. Zamijenili su kuću u Banjoj Luci za kuću Dušana Crnkovića blizu Karlovca. Kad su došli pred “svoju” novu kuću, shvatili su da su prevareni jer je Crnković bio vlasnik samo četvrtine kuće, a u kući se nalazila i osoba koja se nije htjela iseliti iduće tri godine. Dakle, tek 1998. je obitelj Varjača ušla u kuću i obnovila je. U međuvremenu je sud u Banjoj Luci presudio u njihovu korist pa je ugovor o zamjeni nekretnina proglašen nevažećim. Tek su tada počele njihove nevolje jer je u međuvremenu neuspješno organizirano čak osam deložacija koje je spriječila fantomska udruga građana Zajedno do istine, kojoj odgovara takvo stanje jer su hrvatske kuće u Banjoj Luci iz kojih se ne žele iseliti puno vrednije od stambenih objekata koje su ponudili u zamjenu.

Glasnogovornik udruge je prof. dr. Branko Morait, profesor na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci i sudac Suda Bosne i Hercegovine, koji tvrdi da je odluka Ustavnog suda BiH na temelju koje su ugovori o zamjeni nekretnina proglašeni nevaljanima neustavna. Potpredsjednik udruge je Milan Crnković, sin Dušana Crnkovića, čovjeka koji je prevario obitelj Varjača. Banjolučki odvjetnik Zoran Butorac, koji se godinama bori za ostvarivanja građanskih prava Hrvata i Bošnjaka u Banjoj Luci, kaže da je udruga Zajedno do istine samo produžena ruka službene politike: “Iza svega stoji SDS, u kojem su izvukli poruku pa se više ne izlažu javno, zato su i osnovali tu udrugu koju sami i financiraju.” Butorac tvrdi da je SDS-u dovoljna opomena bila svojedobna smjena predsjednika RS-a Nikole Poplašena, kojeg je visoki predstavnik međunarodne zajednice, među ostalim, smijenio zbog opiranja povratku izbjeglica.

”Život onih dva posto Hrvata koliko ih se vratilo u Banju Luku, da nije pomoći Crkve i Caritasa, bio bi nezamisliv”, izjavio je za Nacional tajnik hrvatske Humanitarno-kulturne udruge Danica Ivan Votoupal, koji kaže kako je međunarodna zajednica potpuno zaboravila na Hrvate čijem povratku uopće ne pomaže. “Ove smo godine mi Hrvati na području Banje Luke dobili od Gradske uprave 160.000 konvertibilnih maraka za obnovu stambenih jedinica i taj je sitniš sve što smo dobili”, dodao je Votoupal. Udruga Danica, među ostalim, organizira hrvatsku knjižnicu, čitaonicu i radiopostaju. Votoupal tvrdi kako je sve to pokušaj da se očuva nacionalni identitet hrvatske manjine, kojoj prijeti potpuna asimilacija: “Naša djeca uče tuđu povijest, nacionalno obojenu, nema manjinskih školskih programa, a moja djevojčica, primjerice, kao jedina Hrvatica u razredu, ide i na pravoslavni vjeronauk. Katoličkog nema, a ne mogu dijete za vrijeme sata vjeronauka pustiti na ulicu.”

Don Miljenko Aničić smatra da su za takvo stanje odgovorne i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Kaže kako je “podbacila i međunarodna zajednica, koja ima različite standarde kad je u pitanju povratak u RS i u Federaciju”. Aničić tvrdi kako “međunarodna zajednica uopće ne pritišće lokalne vlasti u RS-u da Hrvatima i Bošnjacima pomogne u obnovi kuća i stanova.” Aničić smatra kako bi najbolje rješenje bilo kad bi lokalne vlasti potpomagale povratak svih građana, bez obzira na nacionalnost. Razgovarajući s don Miljenkom, teško je bilo ne primijetiti razočaranje političkim strukturama i politikom međunarodne zajednice, razočaranje koje je umanjilo i optimizam kojim ljudi njegova zanimanja uglavnom zrače. On o tome kaže: “Ono što me muči jest činjenica da se, unatoč golemom trudu, napredak jedva vidi. Često se pitam ima li ovaj posao ikakva smisla. Ipak, navikli smo se da ne gledamo velike brojke, nego da se borimo za svakog čovjeka. Svaki dan nekome pomognemo i to nas ispunjava zadovoljstvom.”

Političari u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i predstavnici međunarodne zajednice nerijetko ističu da se zalažu za povratak. Ipak, Nacionalovi sugovornici u Banjoj Luci, a ne sumnjamo da bi tako reagirali i predstavnici Srba u Hrvatskoj, kažu kako su ti pozivi licemjerni, jer nitko ne poduzima ništa da bi se povratnicima osigurali normalni životni uvjeti, jer im, kažu, nije dovoljno samo vratiti imovinu. Rezultat svega toga je etničko čišćenje nepodobnih na svim stranama. Tijekom i neposredno nakon rata to se provodilo oružanom silom. Kad je, pod pritiskom međunarodne zajednice, to postalo nemoguće, prljavi su posao na svim stranama preuzele lokalne administracije, ponižavajući povratnike i otežavajući im povratak. Istovremeno su u napuštene kuće u Hrvatskoj naseljavani Hrvati iz BiH, a u njihove kuće u BiH naseljavani su izbjegli Srbi iz Hrvatske.

Banjolučki biskup Franjo Komarica, koji se godinama bori za prava Hrvata u Banjolučkoj biskupiji, nedavno je na jednom okruglom stolu, kojem je tema bio povratak izbjeglica, izjavio kako ga je svojedobno “jako začudilo da je vlast u Hrvatskoj donosila zakone iz kojih je proizlazilo da će Hrvati iz BiH, koji su se doselili u Hrvatsku i uselili u tuđe kuće, te kuće i dobiti. Ne razumijem zašto su varali ljude, govoreći im da je tuđe njihovo.”

Na kraju će se svima, opet pod pritiskom stranaca, vratiti imovina, ali u njoj, godinama nakon napuštanja i emotivnog iscrpljivanja, nitko od starosjedilaca neće htjeti stanovati. Ako i požele, država će im, za svaki slučaj, otežati traženje posla, kako bi ih dodatno demotivirala za povratak.

Don Miljenko Aničić ne dvoji zašto je to tako: “Meni se čini da se rezultati rata žele cementirati. Taktika je da što više vremena prođe. Mi samo možemo promatrati kako interes za povratak od 1995., kad su ljudi protjerani, stalno opada. Stari umiru, a mladi se ne žele vratiti tamo gdje nemaju od čega živjeti.”

Puno je sličnosti između situacije u kojoj se nalaze protjerani Hrvati i Srbi, koji su nakon “Oluje” napustili Hrvatsku. I jedne i druge javno političari pozivaju da se vrate, dok se ujedno očito nadaju kako će bivši vlasnici prodati svoje kuće i ostati ondje kamo ih je ratni vihor otpuhao.

Vezane vijesti

Banja Luka - grad bez autohtonih građana

Banja Luka - grad bez autohtonih građana

"Jako dobro pamtim kako smo 22. travnja slavili prije ovog posljednjeg rata. Skupili bismo se ispred škole Kasim Hadžić, ulicom Nurije Pozderca bismo… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika