Bossi je 11. ožujka u svojoj kući u gradu Vareseu doživio srčani udar, te je odvezen u lokalnu bolnicu.Bila je to jedna od najčuvanijih tajni Italije. U toj zemlji se doduše tajne teško čuvaju, ali je tajna o zdravstvenom stanju vođe Sjeverne lige, Umberta Bossija, ipak izdržala gotovo mjesec dana. On je 11. ožujka u svojoj kući u gradu Vareseu doživio srčani udar, te je odvezen u lokalnu bolnicu. Tamo je objavljeno da je u teškom, ali stabilnom stanju, da je stavljen na aparate, ali da se ne priprema nikakva operacija, nego da će biti liječen lijekovima. Čula se informacija da je srčani udar bio jak i da je oštetio i pluća.

Proširila se i glasina da liječnici namjeravaju snimiti i mozak, kako bi vidjeli je li i on oštećen, ali je to demantirano. Predstavnik njegove stranke zatražio je da se prekinu medijske spekulacije o njegovu stanju i da mu se omogući miran oporavak. Članovi stranke zamoljeni su da ga prestanu svaki čas posjećivati u bolnici.

Četiri tjedna nije se znalo što je s njim, jedino su Bossijevi stranački suradnici tvrdili da će se Bossi vrlo brzo reaktivirati i uključiti u sadašnju predizbornu kampanju za izbore za Europski parlament, koji će se u Italiji održati u lipnju. U parlamentu je prošlo prvo čitanje zakona o reformi državnog ustrojstva, po kojem bi Italija prestala biti unitarna država pa bi pojedina područja dobila veće autonomne ingerencije, na čemu je sjevernjački separatist Bossi posebno inzistirao. Samo dva dana prije srčanog udara zaprijetio je premijeru Silviju Berlusconiju da će napustiti vladinu parlamentarnu većinu i srušiti vladu ako Berlusconi ne podrži tu reformu.

Sve do prošlog ponedjeljka činilo se da je iznenadni odlazak u bolnicu samo manja stanka u Bossijevim aktivnostima. No tada, 5. travnja, liječnici iz Varesea objavili su prvo priopćenje. Iako je ono govorilo o poboljšanju Bossijeva zdravlja, liječnici su priznali da je srčani udar ugrozio njegov život i možda okončao njegovu političku karijeru.

Dotad javnost uopće nije znala da je Bossi u komi, iz koje se toga dana probudio. Prema toj informaciji, tada je prepoznao članove svoje obitelji i poslušao komplicirane savjete liječnika, što bi trebalo značiti da mu mentalne sposobnosti nisu narušene. Rečeno je da je uspio pomaknuti desnu ruku, što znači da mu je lijeva strana, barem zasad, oduzeta.

Medicinski stručnjaci zaključili su iz tog priopćenja da će Bossi možda ostati oduzet, da mu je možda oštećen mozak i da neće brzo izići iz bolnice. Liječnici iz Varesea, naprotiv, napominju da ne treba dramatizirati jer su ga oni sami držali u komi radi bržeg oporavka.

Bossi, kojem su 62 godine i već je 1991. imao jedan srčani udar, apsolutno je dominirao svojom strankom. Rodio se 19. rujna 1941. u selu Cassano Magnano, 50-ak kilometara sjeverozapadno od Milana, u srcu Lombardije. Poput mnogih drugih, i skromno seljačko gospodarstvo Bossijeva oca nakon II. svjetskog rata je propalo pa se obitelj preselila u grad, gdje se otac zaposlio u tvornici a sin krenuo u školu. No i on je ubrzo napustio školu i zaposlio se kemijskoj čistionici u Gallarateu, a potom je promijenio mnoštvo poslova. Bilo je to ? 50-ih i 60-ih ? prvo razdoblje ekonomskog booma talijanskog sjevera pa je Bossi relativno lakoproveo mladost. Završio je elektronički tečaj, osnovao vlastiti rock satav i nastupao pod umjetničkim imenom Danato, vodio autoklub u Gallarateu, privatno završio gimnaziju a tek s 25 godina upisao se na studij medicine u Paviji. Studij je financirao dajući privatne satove i tek se s 35 godina približio diplomi, radeći već u Institutu za patologiju u Paviji. Među brojnim njegovim interesima ? glazba, automobilizam, elektronika, medicina ? posebno je mjesto imalo i proučavanje običaja u sjevernoj Lombardiji i tamošnjeg narječja. To ga je dovelo u dodir s ljudima koji su htjeli afirmirati vrijednosti sjeverne Lombardije, područja podalpskih dolina, gdje se zadržala autentična lokalna kulturna baština, ali i svijest o nekadašnjoj autonomiji i zasebnom životu.

Iz te svijesti 70-ih su počele jačati tendencije lokalnog političkog udruživanja, u čemu je prednjačio Bruno Salvadori. Bossi mu je postao suradnikom, a kada je Salvadori poginuo u automobilskoj nesreći, Bossi je počeo energično promicati posebne političke interese Lombardije.

Italija, u kojoj od ujedinjenja 1866. dominiraju unitarističke političke tendencije, nije bila spremna na regionalizme, pogotovo ne one s bogatog sjevera. Isprva su veterani talijanske političke scene Bossija smatrali čudakom, pogotovo kad je govorio o težnjama da se Lombardija odcijepi od Italije i postane neovisna država. Osuđivali su ga i stoga što dbacuje ono što se u Italiji desetljećima smatralo samorazumljivim: da bogati sjever pomaže siromašnom jugu. No pokazalo se da u sjevernoj Italiji Bossi ima mnogo istomišljenika, koji su uvjereni da odviše novca daju za nerazvijeni jug, gdje vladaju nerad, korupcije i mafija, pogotovo 80-ih kad je Italiju zahvatila recesija. Bossi je stranku Lega lombarda osnovao 1984. Ona je s godinama ublažila političku liniju, usredotočujući se na federalizaciju Italije, a ne na odcjepljenje Lombardije, te proširila teritorijalnu bazu, ističući interese cijele sjeverne Italije, zbog čega je 1992. promijenila ime u Lega Nord.

Bossi je već prije ušao u parlament, no nakon izbora 1995., u neformalnoj koaliciji s novoosnovanom strankom Forza Italia televizijskog magnata Silvija Berlusconija i postfašističkom strankom Alleanza nazionale Gianfranca Finija, zastupnici njegove stranke postali su presudni za formiranje Berlusconijeve vlade.

Bossi je prijetio da će, ako se ozbiljno ne shvate težnje sjevernjaka i ne poduzmu ozbiljni koraci da se Italija decentralizira i federalizira, u sjevernoj Italiji nastati nova neovisna država Padanija. Mnogi su to shvatili kao pravo svetogrđe, jer je napao postavku koju velik dio Talijana smatra svetinjom ? jedinstvo Italije. Generacije Talijana odgajane su u duhu koji je potkraj 19. stoljeća iskazao pisac Edmondo De Amicis u dječjoj knjizi “Srce”, duhu Risorgimenta, garibaldinstva, junaštva onih koji su u drugoj polovici 19. stoljeća diplomatskom spretnošću, a još više oružjem kršili feudalne granice i stvarali jedinstvenu talijansku državu na cijelom Apeninskom poluotoku i otocima. No politički analitičari upozoravali su da Bossi i Sjeverna liga na sjeveru Italije imaju znatnu podršku i da ne bi bilo mudro pokušati ih uništiti optužnicom za subverziju, o čemu se neko vrijeme razmišljalo u državnom odvjetništvu.

Bossi je na talijanskim izborima 1995. dobio 10 posto glasova, na sjeveru njegov je postotak bio veći od 20 posto. U Venetu i Lombardiji njegova Sjeverna imala je čak relativnu većinu. Tadašnja je anketa pokazala da 46,7 posto sjevernjaka smatra da je Bossijeva politika ispravna i da sjever ima pravo na odcjepljenje. Bossi je govorio o posebnoj državi Padaniji, koju bi sačinjavali Val d’Aosta, Pijemont, Ligurija, Lombardija, Emilia Romagna, Veneto, Južni Tirol i Furlanija ? Julijska krajina, a čija bi granica s Italijom išla od Jadrana do Tirenskog mora negdje između Bologne i Firence. Govorio je da bi te dvije države morale biti potpuno razdvojene, da bi imale dvije valute. Najavio je osnivanje Oslobodilačkog odbora Sjevera, a na nekim zborovima Sjeverne lige počeli su se pojavljivati mladići u zelenim odorama, pripadnici Sjevernjačke nacionalne straže, što je bio mogući zametak stranačke paravojne postrojbe. Napala ga je ljevica, kritizirao ga je tadašnji talijanski predsjednik Luigi Oscar Scalfaro, papa Ivan Pavao II., brojni intelektualci, sindikati, razne patriotske udruge. Ekstremnim secesionizmom Bossi je izazvao nezadovoljstvo i svojih koalicijskih partnera Berlusconija i Finija, koji su odbili njegovu tadašnju namjeru da se Italija federalizira. Zbog toga je 1996. Bossi napustio Berlusconijevu koaliciju i zbog toga je pala prva Berlusconijeva vlada.

Sljedećih pet godina Berlusconi i Bossi bili su u opoziciji. Bossi je na sljedećim izborima dobivao sve manje glasova. Prestao je govoriti o neovisnoj Padaniji i svoje ideje pretakao u druge političke projekte, kojima je izražavao ideje svojih pristaša, uglavnom ksenofoba i nacionalista: često je govorio protiv ilegalnih useljenika, zalagao se za ograničenje ilegalne imigracije i ograničenje prava onih koji su se već doselili. Nedavno je zatražio zabranu daljnje gradnje džamija u Italiji.

Optužili su ga da je antiislamski rasist i antisemit. Održavao je dobre odnose s austrijskim desničarom Jorgom Haiderom, koji je često dolazio u sjevernu Italiju i podržavao njegov pokretu. Bossi je s Haiderom dijelio i neka antieuropska shvaćanja, protiveći se zajedničkom zakonodavstvu EU, a posebno se 2000. angažirao protiv usvajanja Europske povelje o ljudskim pravima, tvrdeći da će to ojačati prava ilegalnih imigranata, homoseksualaca i drugih marginalaca te ugroziti obiteljske vrijednosti.

Za izbore u travnju 2001. vođa opozicije Berlusconi intenzivno se pripremao. Iako je bio bijesan na Bossija, zbog kojeg je 1996. pala prva njegova vlada, razgovarao je s njim o čvrstoj koaliciji. Bossi je postavio umjerene uvjete: federalizaciju Italije i značajna mjesta u novoj vladi.

Desna koalicija je pobijedila, ali je Bossijeva Sjeverna liga dobila samo 3,9 posto glasova. No bez Bossijevih zastupnika Berlusconi ne bi mogao formirati vladu pa je udovoljio svim njegovim zahtjevima i dao mu tri važna ministarska položaja. Sam Bossi je postao ministar za reforme. No federalizacija Italije bila je sporija nego što je bilo predviđeno, zbog čega je Bossi stalno prijetio Berlusconiju da će ponovno srušiti vladu. Zato je Berlusconi stalno nastojao blagim popuštanjem umirivati Bossija, koji mu je radio brojne probleme svojim neobičnim prijedlozima. Tako je nedavno predložio da se ponovno legaliziraju javne kuće, da se jedan kanal državne televizije iz Rima prebaci u Milano i postane televizija sjeverne Italije, da se na brodove s ilegalnim imigrantima koji se približavaju talijanskoj obali puca iz topova. U veljači je napao papu Ivana Pavla II. jer je u Rimu govorio rimskim narječjem, a za kardinale je rekao da su se previše obogatili i da im treba oduzeti državnu pomoć kako bi se vratili načinu života bosonogih redovnika iz srednjega vijeka.

Sada je energični i nepredvidljivi Bossi, barem privremeno, nestao s političke scene, a to će imati znatne posljedice. Iako su se afirmirali još neki političari iz Sjeverne lige, posebno trojica ministara, nijedan mu nije ni blizu po karizmi, a on sam nikad nije govorio o svom nasljedniku.

Sjeverna liga je populistički pokret pa jako ovisi o karizmi vođe. U njoj postoji bojazan da će bez Bossija propasti. Za desnu koaliciju dugoročno to može biti vrlo nezgodno, to više što ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da i premijeru Berlusconiju znatno pada popularnost.

Za Berlusconija je u ovom kriznom razdoblju sretna okolnost što do sljedećih parlamentarnih izbora ima još dosta vremena. Neki čak procjenjuju da bi Bossijeva bolest mogla čak i stabilizirati vladu, jer Bossi sad neće svaki čas prijetiti da će napustiti vladu. Ako Sjeverna liga sada bude zaokupljena problemom vlastitog vodstva, bit će manje aktivna u vladi i neće je destabilizirati. Problem bi u neposrednoj budućnosti za Berlusconija mogao nastati jedino budu li stranke koalicije loše prošle na izborima za Europski parlament, jer bi se tada mogli umnožiti zahtjevi za prijevremenim izborima u ovom za Berlusconija nepovoljnom trenutku.