Renato Baretić"Dobar dan, gospodična”, javio se drhtavi ženski glas službenici službe 112, prošle subote prijepodne – “ja nebi štela gnjavit al ima jedan moj sused koji nije spustil rolete a evo, za dve vure bu naš sveti otac prošel, kak su rekli vjutro na vjestima, tu blizu nas, nema ni dvesto metri. Čujte, ja se dobro sečam, i kad je prošli sveti otac prolazil, sva tri put taj čovek nije na spavačoj nikad rolete spustil! Mene je bilo tak strah svaki put, znate... I sad, pogleč, opet! Baš sam maloprije poluknula. I znate kaj još, ima vam taj na balkonu, to su vam kod nas u celom firtlu takvi balkoni da se more videti kaj ko drži, a i ja dost visoko živim, da znate kak je to teško, svaki dan po svim tim štengama... On daklem ima kišobran! Otvoreni! Na balkonu! Još od sinoč! I punu kištru praznih flaša od pive, staklenih! A jučer je pljunul u šaht, ovaj dole zavareni. I ide mirno dalje prema unikonzumu, ne? Razmete, ko da niš nije bilo. To nemre bit slučajno! Ja se ufam da bu sve prošlo kak bok zapoveda, al opet si mislim, red je red, moram to prijaviti ak nas je več policija zamolila da joj pomognemo okolo takvih tipova, ne?”

O DA, NE TREBA NIMALO sumnjati da su policija i ine sigurnosne službe prošlog vikenda zaprimile na desetke sličnih dojava. Svi ti i inače sumnjivi susjedi koji se ne žele povući s vlastitog balkona i spustiti rolete pa, kao sva normalna čeljad, čučati u mraku dok papa ne prođe, sad su napokon platili za svoj neposluh. A to se, naravno, ne bi dogodilo da policija sama nije – ovaj put javno! – zamolila građane da anonimno prijavljuju sve sumnjivce, sve te tipove s kišobranima, prevelikim sunčanim naočalama i do vrha podignutim roletama usred bijela dana, sve te šogore što tobože dolaze posuditi kleme za akumulator, dostavljače pizze, poštare s telegramima, Jehovine svjedoke i vodoinstalatere u hitnoj intervenciji. Zastrašujuća je lakoća kojom je Država zatražila od građana da joj odmah prijave svakoga tko im se učini sumnjivim, pružajući mogućnost svakom idiotu da spusti kajlu bilo kojem susjedu koji mu nije po volji. A još je više zastrašujuće nepovjerenje te Države prema vlastitim građanima, i to baš ovima kojima se obraća, ovim “dobrima”! Da smo uistinu onoliko katolička zemlja koliko se tvrdi, da se uistinu veselimo papinom dolasku onako kako nas uvjeravaju svi ti eksperti za iskreno veseljenje Kristovu namjesniku na zemlji, zar bi bilo potrebno unaprijed opominjati stado na to da u tor ne unosi “oružje, noževe i druge predmete pogodne za nanošenje ozljeda”?

ZAR NE BI, kad bi stvarno bilo kako nam pričaju, trebalo samo po sebi biti razumljivo da apsolutno nitko u Hrvatskoj ne želi ni na koji način nauditi papi? Uostalom, zadnji napad na papu dogodio se prije debelih trideset godina, bez ikakve veze s Hrvatskom i Hrvatima, sjećate se, u centru centra Vatikana na Ivana Pavla II pucao je militantni Turčin, navodno po nalogu bugarske tajne policije... Pa čemu onda sve ovo u Zagrebu? Zašto je gospođa Pepica morala spuštati rolete dok papa ne prođe, a sused Jura policajcima u zapisnik objašnjavati da su mu se pokvarile prije tri godine i da ih s ovom penzijom ne može popraviti? Zašto Dolac i Britanac ne bi smjeli normalno raditi u vrijeme Benediktova posjeta? Zar možda postoje osnovane sumnje u krvožedne kumice, udružene u terorističku mrežu “Al Kaj ne”? Zašto deseci i deseci dućana i lokala na trasi zastrašujuće blindirane kolone nisu smjeli biti otvoreni, čak ni u subotu, ako nam je već stalo da se pred papom ne blamiramo radom u nedjelju? Zašto su na Plesu morala spremno stajati dva aviona Croatia Airlinesa, s kompletnim posadama, jer su nadležne službe – kako nam je sa sigurnosnim ponosom javljala nacionalna televizija – tek u zadnji čas odlučile kojim će od njih papa doista otići iz voljene Hrvatske? Čemu je to služilo, osim stvaranju nereda u domaćem putničkom prometu, zbog kojeg se, recimo, iz Splita za Zagreb u subotu navečer letjelo dva sata, preko Dubrovnika, i to s više od sata zakašnjenja?

ZAŠTO SE ONDA, ako su već bile nužne tako holivuđanske mjere sigurnosti, nije pazilo na Branimira Bilića i Mislava Bagu (s kišobranom!) i držalo ih se podalje od mikrofona? U ovakvim prigodama (to bi službe odavna trebale znati, javna je to tajna) mikrofon se u njihovim rukama, ma čak i na reverima, pretvara upravo u jedan od onih “drugih predmeta za nanošenje ozljeda”, nevidljivih ali trajnih... Zašto na igrokaz u HNK, također iz sigurnosnih razloga, nije unaprijed bio zabranjen pristup nikome neumjerenom, zavidnom, oholom, škrtom, bludnom, srditom ili lijenom? Heh, valjda zato što tad ne bi bilo dovoljno uzvanika ni za napuniti počasnu ložu! Zapravo, kad malo razmislim, u cijelom bi kazalištu tada vjerojatno sjedio tek Bure Gradić, konstruktor i neimar velebnog mosta od Zagreba do Vatikana, kupoprodajni agent posljednje indulgencije za prvog predsjednika voljene Hrvatske, savjesni arhitekt školskog vjeronauka i javnog budžetiranja Crkve u Hrvata, samozatajni graditelj Hrvatske koja nije ni sekularna niti vjerska država, premda u isto vrijeme jest i jedno i drugo, ali nije baš zapravo, iako na prvi pogled nekome sliči na oboje, ali stvarno nije ništa od toga, barem u nekoj mjeri... Njih dvojica, Bure i Bene, zajedno u Kristu, sjedili bi tad sami u monumentalnom zdanju na Trgu maršala Tita, baš kao u nekoj ogromnoj ispovjedaonici. Reci sinko, slobodno, po savjesti...